A ko su prvi – uvijek prvi, treća vrsta ljudi spomenuta u suri Wakia?
A ko su prvi – uvijek prvi, treća vrsta ljudi spomenuta u suri? To su oni koji nemaju pravo izbora jer su izabrani Božiji robovi. Od ukupnog broja ljudi koji su živjeli na ovoj planeti njih je možda nekih 1%, dok ostalih 99% ljudske populacije ostaje u vrlo jednostavnoj podjeli na samo dvije grupe – sretni i nesretni.
Često se upitam, kako to da u tako jednostavnoj podjeli čovjek opet izabere za sebe ono što je za njega štetnije i šta bi sa nama bilo da imamo više od dva izbora kad se i kod ova dva slabo snalazimo!? Uz to sve, zanimljivo je posmatrati težnju običnog ljudskog bića da radije želi biti od onih koji nemaju izbora nego od onih koji imaju.
U svom nastojanju da dostignu status posebnosti svi bi najradije da su odmah u mentalnoj snazi Božijih Poslanika i odabranih velikih ljudi koji su imali izuzetnu sposobnost da zadrže svoju vedrinu uprkos životnim nevoljama. Međutim, zaboravljamo da su čak i oni bili sasvim obični u svojoj patnji i radosti, u suzama i smijehu, u strahovima i nadanjima, bez obzira što su izabrani za uzvišene misije i što su shodno tome imali adekvatnu snaga srca i uma.
Ovim su poslali poruku običnom čovjeku da čak i ljudske veličine ne mogu izbjeći procese i zakone Uzvišenog Stvoritelja koji postoje da bi spoznali da nema prečice do sreće kao što nema prečice u razvoju dobrih karakternih osobina i istraživanja granica ljudskog potencijala:
“Pa zar ćeš ti za njima od tuge svisnuti, ako oni u govor ovaj neće da povjeruju? Sve što je na Zemlji Mi smo kao ukras njoj stvorili da iskušamo ljude ko će se od njih ljepše vladati.” (Pećina/El Kehf: 6-7)
Izraz koji je upotrebljen u ovom kur’anskom ajetu “ko će se od njih ljepše vladati” nije ništa drugo do, ko će od njih znati prepoznati dobar izbor/izlaz u situacijama kada su oči zamagljene tugom. Nimalo lagan zadatak ako se samo na oči oslonimo. I nije zadatak u kojem se od nas očekuje da ga uvijek na naše i opće zadovoljstvo riješimo. Nekad, pa čak i vrlo često, izbori neće biti najsretniji, ali to ne znači da nužno moraju biti definisani kao pogrešni.
Možda su se morali desiti da bismo ostali obični ljudi koji griješe i spotiču se, koji njeguju skromnost u pokajanju i izvlačenju pouka, a u čemu leži stvarna ljepota ljudskog karaktera. Čovjek koji smatra da ne griješi oduzima sebi priliku da natopi svoje srce toplinom suza kao što oblaci natope zemlju plodonosnim kapima kiše time je štiteći od sušenja, pucanja i odumiranja svakog oblika života.
Mi živimo u vremenu čija je osnovna karakteristika privid određenih emocija u iscrpljujućem požurivanju da se želje/molitve/pozitivne promjene što prije ostvare. Privid straha, sreće i tuge u kombinaciji sa nestrpljenjem, oduzima iskrenu procjenu sebe i drugih. Stara izreka kaže: “Nemoj zagristi više nego što možeš prožvakati!”
Piše: Aida Tule
Nastavlja se.
Akos.ba
