Uvod u raspravu o duši

Prateći dva djela, knjige o duši, jedna, skraćena verzija Ibn Kajjimova djela  „Knjiga o duši“ a druga „Misterije duše, tumačeno/izloženo“ od Abu Bilal Mustafa el-Kanadi“, navode, tjeraju na  razmišljanja i misli o duši, o kojoj nam je samo malo znanja dato od Allaha što je rečeno i u časnom Kur’anu.

Na samom početku ovog drugog djela o duši autor piše o distinkciji između duše (nefs) i duha (ruh). Navodi me na pomisli, čitavši o snu, smrti, uzdizanju duše, duh, odnosno ruh je taj koji tokom sna odlazi iz tijela u nebesa, dok u tijelu ostaje duša. Allah najbolje zna, i ovo što napisah, kazat ću svoje dokaze za to, ali i dalje ostaje mnogo pitanja na koja je teško odgovoriti i koja kontriraju mojoj izjavi. U hadisu Allahova poslanika Muhammeda a.s. stoji da kada Allah usmrti nekoga, dva meleka umotaju dušu čovjeka i nose je u nebesa, što kazuje kako je nefs odnosno duša nemoćna sama letjeti kao što je slučaj i sa našim tijelima, dok je ruh odnosno duh u mogućnosti da leti vodeći se ajetom o Džibrilu a.s.: وَإِنَّهُ ۥ لَتَنزِيلُ رَبِّ ٱلۡعَـٰلَمِينَ (١٩٢

نَزَلَ بِهِ ٱلرُّوحُ ٱلۡأَمِينُ (١٩٣

„On je zaista objava Gospodara svjetova. Spušten je s Duhom povjerljivim“ (E-ššuara, 192,193) Duh povjerljivi je Džibril a.s., donosilac objava poslanicima a.s. Meleci su po definiciji duhovna nevidljiva bića, stvorena od nura, svjetlosti. Kao takvi mogu letjeti, stim da se u Kur’anu navodi da imaju i krila po dva, tri i četiri. Dalje se nameću pitanja, da li čovjekov ruh ima krila? Ako je Allah u čovjeka udahnuo od Svog Duha, pa ako taj duh iz čovjeka u toku sna odlazi, šta onda čovjeka pokreće dok spava da diše i prevrće se? Do negdje razmišljam o duhu kao pokretačkoj zanzi, kao hajatu, životu, a o nefsu kao stvorenju vodeći se saznanjem da je u ezelu Allah stvorio sve duše, nefsove i kako kojoj dolazi vrijeme, Allah izašilja meleka da odnese dušu u fetus. Pa opet kada kojoj dođe emer od Allaha biva usmrćena, uzeta, umotana i nošena Allahu, pa On kaže upišite je u Illijjune ili Sidždžin, pa je vratite u tijelo. „Svaka duša će smrt okusiti, zatim će se Nama vratiti“ (El-Ankebut, 57) – Ako će duša smrt okusiti, a smrt predstavlja da se nečemu nešto oduzme, rastavi od nečega, duša od tijela, a ako se za dušu kaže da umire, onda se nešto rastavlja i od nje, da li je to ruh?

Kada Allah naredi Israfilu da puhne u sur za ustanak iz kaburova, ljudi će pohrliti svojim tijelima, ići će pred Uzvišeni sud, a kada umru bivaju nošeni, tako i nefs koji preseli biva nošen od strane dva meleka, ne ide samostalno kao što će biti slučaj na Dan ponovnog proživljenja. Duše se nalaze po povratku sa nebesa u ljudskim tijelima, kako stoji u hadisu Poslanika a.s. kada im Allah odredi da li će biti upisani u knjigu Illijjuna ili Sidždžin, meleci vrate dušu u tijelo, a potom Munkir i Nekir ispituju čovjeka u kaburu, pa mu potom pokažu Vatru i kažu vjerniku, ovo je tvoje mjesto u Vatri, ali ti ga je Allah zamijenio mjestom u Džennetu pa mu otvore vrata Dženneta i on vidi svoje mjesto, vrata ostanu otvorena do Kijameta tako da lijep miris i vidik mu dopiru u kabur do proživljenja. A nevjerniku, mušriku i munafiku se prvo pokaže Džennet, pa mu meleci kažu, ovo je tvoje mjesto u Džennetu, ali ti ga je Allah zamijenio mjestom u Vatri zbog tvojih dijela, pa mu se otvore vrta Džehennema pa on vidi svoje mjesto i do Dana proživljenja iz Vatre mu dopire vreo vazduh i neugodan miris.

A onda kada Allah naredi Israfilu da puhne za ustanak, za buđenje, Allah će oživjeti one prije i one poslije pa ih okupiti da im sudi. Vratit će život u naša tijela, Njegov je emer „Budi i ono biva“. Slijedeće što se nameće, je život, hajat. To je zapravo pokretačka snaga svakog živog bića. Da li i to zasebno odvojiti pored nefsa i ruha? U tom slučaju ruh nije pokretačka snaga kao što sam prvenstveno rekao. Allah samo za čovjeka kaže da mu je udahnuo od Svoga ruha, a i životinje i druga bića imaju život. Dakle, neminovno je izdvojiti i hayat kao posebnu sekvencu čovjeka i svih drugih bića. Ako je tako, prilikom smrti čovjeka, hajat se rastavlja od duše, duša od tijela, a šta biva sa ruhom? Ko onda odlazi u nebesa tokom sna? Nefs, ruh ili oboje? Neki učenjaci smatraju da su nefs i ruh jedno te isto, zapravo Abu Bilal kaže da većina islamskih učenjaka smatra da su nefs i ruh jedno te isto. U tom slučaju, rasčlanjivanje bi bilo olakšano. Razlikovali bi tijelo, dušu i život. Potom, i četvrto odnosno peto se namće, a to je razum?! Razum je svakako zasebna tematika, koju većinom učenjaci odvajaju od govora o duši i tretiraju je kao zasebnu oblast, iako smatram da bi se trebala ukomponavati i spominjati sa ostalim karakteristikama čovjekova života i bića.

Abu Bilal, navodi ajet: „Za njih je (Allah) u srcima njihovim zapisao Iman i potpomogao ih sa Duhom od Sebe“ (El-Mudžadila, 22) Ovdje se duh tumači kao duhovna sila, iskrenost, pokajanje, ljubav spram Allaha i potpuna predanost u oslanjanju na Njega. Neki su preplavljeni ovim da postaju „duhovna“ bića, pa se kaže za nekoga „on ima dušu“, dok drugi bivaju lišeni ovih svojstava pa su dunjalučari, zvjerska bića, pa se za takve kaže „on nema duše“, „prazan je ko trska“… Nadalje Abu Bilal, navodi dva slična hadisa, u jednom poslanik kazuje kada Duh se odvaja od čovjeka (prilikom smrtnog časa), oči ga prate pogledom, a u drugom sličnom hadisu navodi se kada duša/nefs napušta tijelo, oči prate pogledom. Na osnovu ovoga aotor prilaže zaključak da ruh i nefs su jedno te isto.

„Koji je prvog čovjeka stvorio od ilovače. A potpomstvo njegovo stvara od kapi hude tekućine. Zatim mu savršeno udove uobliči i život (duh) mu udahne-  i On vam i sluh i vid i pamet daje – a kako vi malo zahvaljujete“ (prevod Korkut) (Es-Sedžda, 7,8,9)

Po Ali Hilaliju prevod ovih ajeta na engleski jezik je kako slijedi: „And He began the creation of man from clay. Then He made his offspring from semen of worthless water (male and female sexual discharge). Then He fashioned him in due proportion, and breathed into him the soul (created by Allâh for that person), and He gave you hearing (ears), sight (eyes) and hearts. Little is the thanks you give!“ (Otpočeo je stvaranje čovjeka od ilovače. Zatim je načinio njegovo potomstvo od sjemena beznačajne vode. Zatim ga je oblikovao proporcionalno, i udahnuo u njega dušu, i dao vam je sluh, vid i srca. Malo je zahvalnosti koju iskazujete.) Ličnog sam shvatanja, da prevod Korkuta u dosta navrata nije adekvatno odgovorio tekstu kojeg prevodi, radije mi se čini da u tim navratima Korkut pokušava dokučiti sâmo značenje teksta, s čime se ne slažem, i taj dio treba ostaviti onima koji se bave tumačenjem kao zasebnom naučnom disciplinom kao i oni koji žele da to u svojim tekstovima dokuče, dok onaj koji radi puki prijevod, treba se držati što striktnijeg prevođenja samog teksta, pazeći na odabir što preciznijih riječi koje adekvatno odgovaraju datim riječima i glagolskim vremenima originalnog kur’anskog teksta. Ono, na što se ovdje treba osvrnuti je pomen ruha, duha u kur’anskom tekstu: ثُمَّ سَوَّٮٰهُ وَنَفَخَ فِيهِ مِن رُّوحِهِۦ‌ۖ وَجَعَلَ لَكُمُ ٱلسَّمۡعَ وَٱلۡأَبۡصَـٰرَ وَٱلۡأَفۡـِٔدَةَ‌ۚ قَلِيلاً۬ مَّا تَشۡڪُرُونَ (٩

dok u prevodima oba prevodioca stoji drugačije, kod prvog život a kod drugog to je duša. U oba kontekstna prijevoda, prevodioci su pokušali dokučiti značenje riječi RUH i dali svoje zaključke, Korkut to prevodi kao život dok Hilali prevodi kao duša.

Još bih se osvrnuo ukratko i na duše šehida kao jedan specifikum i zadivljujuća sudbina i Allahova odredba. Opće poznato među bošnjačkim narodom je ajet koji se često uči: وَلَا تَقُولُواْ لِمَن يُقۡتَلُ فِى سَبِيلِ ٱللَّهِ أَمۡوَٲتُۢ‌ۚ بَلۡ أَحۡيَآءٌ۬ وَلَـٰكِن لَّا تَشۡعُرُونَ (١٥٤

„I ne recite za one koji su na Allahovom putu poginuli da su mrtvi, oni su živi, samo vi to ne osjećate.“

Ovaj ajet nedvosmisleno kazuje da su šehidi živi, da su njihove duše, životi živi, dunjalučko prevozno sredstvo, tijelo, je pokopano u zemlji, dok za njihove duše još nije edžel smrti došao. Oni nisu obuhvaćeni hadisom u kome dva meleka umotaju dušu umrla čovjeka i nose je u nebesa. Za njih Allah u drugom ajetu kaže:

وَلَا تَحۡسَبَنَّ ٱلَّذِينَ قُتِلُواْ فِى سَبِيلِ ٱللَّهِ أَمۡوَٲتَۢا‌ۚ بَلۡ أَحۡيَآءٌ عِندَ رَبِّهِمۡ يُرۡزَقُونَ (١٦٩

„I ne smatrajete onima koji poginuli na Allahovom putu mrtvima, oni su živi kog svog Gospodara bivaju opskrbljivani“.

U djelu Ibn Kajjima se navode dva hadisa o šehidima. U prvom, Allahov Poslanik a.s. kaže: „Šehid dobiva šest dobrih stvari od Allaha: Oprašta mu čim je njegova krv prolivena i pokazuje mu njegovo mjesto u Džennetu, On ga zaštiti od kazne kabura, dadne mu spokoj, sigurnost od Najvećeg terora, na njegovu glavu postavi krunu dostojanstva, jedan rubin s krune vredniji je od cijelog svijeta i svega na njemu, On ga ženi sa sedamdeset i dvije crnooke hurije, i on (ima pravo da) se zauzima za sedamdeset svojih bliskih osoba“.

U drugom hadisu stoji: „Kada god neko od vaše braće padne (u borbi), Allah stavi njihove duše u sjemenje zelenih ptica koje idu na rijeke Džennetske, oni jedu njegove plodove i odmaraju u zlatnim lampama u sjeni Prijestolja. Kada okuse slast svoje hrane i pića i svog prijema, kažu: „Kada bi samo naša braća znala, šta je Allah za nas učinio, nikada nebi napuštali džihad niti pričali o načasnom ratovanju zauzvrat.“ Allah veličanstveni i uzvišeni kaže: „Prenijet ću im Ja ovo od vas“.

Muslim bilježi sličan hadis: “Zaista su duše šehida u utrobama zelenih ptica, lete po Džennetu kuda žele. A potom se sklanjaju u kandilje okačene ispod Arša. Njihov Gospodar im se javlja i pita ih: ,, Šta želite?,, A oni odgovaraju: ,, Gospodaru naš! Šta to još možemo poželjeti kada si nam dao ono što nikome od Svojih stvorenja nisi dao?!,, On ih nastavlja pitati sve dok ne shvate da neće biti ostavljeni bez pitanja, te rekose: ,, Želimo da nas vratiš na dunjaluk da se borimo na Tvome putu kako bi ponovo, u Tvoje ime, poginuli, zbog toga što su vidjeli kakva nagrada se daje šehidima. Tada im Uzvišeni Allah reče: “Već ranije sam odredio da nema povratka.”

Ovi hadisi jasno u kazuju na žive duše šehida, njihovim ogromnim poklonima, kojima ih Allah obasipa i užicima u kojima borave do kijametskog Dana, odnosno Dana kada će Allah narediti svemu da umre.

Razmišljajući o duši i smrti, koje su usko povezane i koje dijeli samo treptaj oka, smatram izuzetno vrijednim pomena jednog hadisa Allahova Poslanika a.s., na koga naiđoh u par navrata u različitim djelima islamskih učenjaka, u formi dove, stoga je neophodno priložiti i arapski tekst hadisa:

جاء عَنْ أَبِي هُرَيْرَةَ قَالَ قَالَ رَسُولُ اللَّهِ صَلَّى الله عَلَيْهِ وَسَلَّمَ إِذَا تَشَهَّدَ أَحَدُكُمْ [ وفي رواية : إِذَا فَرَغَ أَحَدُكُمْ مِنَ التَّشَهُّدِ الآخِرِ ] فَلْيَسْتَعِذْ بِاللَّهِ مِنْ أَرْبَعٍ يَقُولُ اللَّهُمَّ إِنِّي أَعُوذُ بِكَ مِنْ عَذَابِ جَهَنَّمَ وَمِنْ عَذَابِ الْقَبْرِ وَمِنْ فِتْنَةِ الْمَحْيَا وَالْمَمَاتِ وَمِنْ شَرِّ فِتْنَةِ الْمَسِيحِ الدَّجَّالِ . صحيح مسلم 588

Od Ebu Hurejre se prenosi da je Allahov Poslanik, neka je mir i spas od Allaha na njega rekao: „Kada neko od vas završi tešehhud u molitvi (kada prouči ettehijjatu i salavate), neka traži utočište kod Allaha od četveroga, neka kaže: Moj Allahu, utječem Ti se od kazne Džehennema, i kazne kabura, i od iskušenja života i smrti, i od zla iskušenja Mesije Dedždžala“.

Smatram da nema prepreke da se nakon tešehhuda i salavata a pored dove koja je uobičajena kod nas „Rabbena atina“, da se dodatno uči i ova dova iz hadisa Allahova poslanika. Ova dova je specifična po traženju utočišta kod Allaha od kazne u kaburu i iskušenja kroz koja prolazimo u životu i onih koja nam predstoje a to su velika kušnja prilikom dolaska smrtnog časa i ako doživimo, ogromna kušnja lažnog Mesije Dedždžala. Ovu dovu, pak, kome je teško odstupiti od mektebskog učenja ili mu predstavlja dodatan teret i duženje namaza, može se učiti u svim drugim dozvoljenim prilikama i okolnostima: prilikom izlaska iz kuće, polaska na put, pred spavanje itd.

وَيَسۡـَٔلُونَكَ عَنِ ٱلرُّوحِ‌ۖ قُلِ ٱلرُّوحُ مِنۡ أَمۡرِ رَبِّى وَمَآ أُوتِيتُم مِّنَ ٱلۡعِلۡمِ إِلَّا قَلِيلاً۬ (٨٥

„I pitaju te o duši, reci duh (duša) je od stvari mog Gospodara i o čemu vam nije dato osim malo znanja“. (literaran privjevod)

And they ask you (O Muhammad SAW) concerning the Rûh (the Spirit); Say: “The Rûh (the Spirit): it is one of the things, the knowledge of which is only with my Lord. And of knowledge, you (mankind) have been given only a little.” (El-Hilali)

Pitaju te o duši. Reci: “Šta je duša – samo Gospodar moj zna, a vama je dato samo malo znanja.” (El-Isra, 85) (Korkut)

Zbog ovog ajeta, kojim nas je Allah ograničio, o ovoj tematici se ne mogu izvući konkretni i sigurni zaključci.

Piše: Sedin Duranović

Akos.ba