Ocu, kojeg više nema: Osvrt Edina Krehića na roman “Snijeg u Damasku”

Ocu, kojeg više nema

Rezenzija Edina Krehića na roman “Snijeg u Damasku” Safeta Pozdera

Kada sam prvi put čitao kratke priče Safeta Pozdera, davno, sjećam se da sam pomislio – ovaj čovjek ima Božiji dar da napiše roman. Nisam to nikome rekao, nisam o tome kasnije ni razmišljao, a i zašto bi kada život juri haman brzinom svjetlosti i ostavlja malo vremena za razmišljanje, pogotovo o nekome koga nisam uživo vidio. Pa ni do trenutka dok ovo pišem. Ali, jesam čekao svaku novu priču, a one nisu bile česte i pojavile bi se povremeno u islamskim časopisima, gdje bi nenametljivo davale pouku čitaocu, ne samo vjersku, već univerzalnu, prvenstveno o tome kako biti bolja osoba.

Ostalo je sudbina, i želim je u uvodu podijeliti s vama.

Uglavnom, na jednoj promociji u Sarajevu, pisac Isnam Taljić upitao je da li bih, uz njega, bio recenzent autoru koji je napisao prvi roman.

U suštini zazirem od recenziranja jer nisam teoretičar književnosti, što sam pokušao i objasniti, poručivši da baš i nemam iskustva u tome, sve dok mi nije rekao ime autora.

Safet Pozder.

Sve se poklopilo. Iščekivao sam njegove priče, čekao trenutak da ga upoznam i preporučim mu pisanje romana, a naposlijetku mi je ukazano povjerenje da pročitam rukopis prvijenca i napišem nešto o tome.

„Mani iskustvo, piši iz srca“, rekao mi je Isnam Taljić.

Tako ovo i pišem.

Tako piše i Pozder:

Dragi babo!

Priča „Muhammed“ nagrađena mi je na onom konkursu u Americi.

Neću ti više pisati. Neću ovako. Odlučio sam, a onaj prijatelj iz Vlasenice, pisac, pomoći će mi: napisat ću knjigu o nama. Da, knjigu!

Autor se ovim riječima obraća ocu kojeg više nema na ovom svijetu. Čista emocija, praktično amanet, kojeg je autor, uvjeren sam, davno izrekao, a onda ovim djelom ispunio. Sasvim lično, moj otac je poginuo 1992. godine u Sarajevu. Dao sam sličan, neizgovoren zavjet svom rahmetli ocu. Bio je prosvjetni radnik, defektolog, pripadnik Armije BiH.

A, sve ove detalje mogu naći u prvijencu Safeta Pozdera.

…Da, knjigu!

Svako ko ju je napisao, čistu i s puno zanosa, zna koliko to traži odricanja i napornog rada, pogotovo kada vam to nije jedino zanimanje.

Početak je ključan, barem meni i ako me zgrabi u knjizi, filmu, pjesmi…ostajem do kraja. To je Safet Pozder uspio praktično od prve stranice i poglavlja. Priču počinje u Americi, seli je u Tunis, a onda u BiH, pa Siriju i Saudijsku Arabiju, a sve ima smisla i sve osjetite kao da ste tu, usred zbivanja koja se pletu, a onda ponovo odmiču svaka na svoju stranu i teku svojim brzacima, do novog susreta, skrivenog i iznenađujućeg. Čini to autor dinamično i precizno, a svako poglavlje nosi svoju pouku, iz koje čitalac može izaći svjesniji i jači, ako ne čita tek očima, već srcem, slično kako preporučuje Isnam Taljić da se piše.

Jedna stvar je dojmljiva. Autor uvodi kombinaciju kratkih priča, često narodnih, te ih vješto komponuje u cjelinu romana. Na trenutak imate osjećaj da ste dijete, okruženo porodičnom ljubavlju, i slušate nane i dede ili pak roditelje, kako vam tiho i melodično prenose priče što su ih oni slušali od svojih predaka, i koje ćete vi nastaviti dalje svojoj djeci i unucima, a oni dalje svojima i sve tako, s koljena na koljeno.

„Slušaj! Možda će ti biti čudno, ali, ako me pamet bude služila i ako budem u mogućnosti, narediću djeci da me u Vrbik ukopaju.“

„Tamo ti se niko ne kopa!?“

„Ja ću, ako Bog da!“

„Što tamo?“

„Jedino tamo u nas ima vrba, zato i jest Vrbik.“

„Kakve ti fajde od vrba kad odapneš papke?“, kroz smijeh procijedi Ibrahim.

„E, moj jarane, kakvo vrijeme ide, ni mrtvi više nisu sigurni. Vrba me dvaput od smrti spasila. Ko zna, možda me treći put spasi od ovih živih zvijeri!?“

A, ljudskih zvijeri je u ovom vremenu puno. Autor u romanu akcentira kako nije pogano vrijeme, već ljudi.

Pozder otvoreno piše o zlu, onom koje zakuca na kućna vrata i tu ubija:

Izletjeli su napolje. Na mjestu džamije bio je veliki oblak prašine od koga se nije moglo vidjeti ništa. Prašina se uskoro razišla. Munare nije bilo. Pogođena je i svom silinom se sručila na krov džamije…

… S prvim mrakom spustili su se do zakazanog mjesta i u grupama počeli napuštati selo. U selu se začulo nekoliko rafala i kratko jaukanje. Žene su teglile djecu u jednoj, a natrpane torbe u drugoj ruci. Poneka bi zafrtljala torbu s robom, odlučivši se da je bolje sačuvati malo snage i spasiti dijete. Muškarci su im čuvali leđa i išli par stotina metara iza njih.

Iako se knjiga okrzne o rat, ona nije o njemu, već daleko više o borbama koje vodimo u sebi, i u kojima brojni junaci u prelomnim trenucima naprave svoju hidžru i napuste loša djela i sveukupno vlastito zlo.

Stoga će svako ko pročita „Snijeg u Damasku“ naći sebe i dobro kojim se može okoristiti. A, meni je posebno značajno pitanje koje već odrasli sin postavlja ocu kojeg više nema:

Dragi Babo,

…Kakve li si ti sve vjetrometine pregrmio kroz život! Često mislim o tome. Eto, sad i ja imam obavezu prema svome djetetu. Hoću li biti barem upola kao ti?

I najznačajnije pitanje koje autor Safet Pozder postavlja svima nama:

Kakve nas sve vjetrometine očekuju?

Jesmo li kadri proći kroz njih uspravni i ispravni?

Piše: Edin Krehić

Roman je moguće naručiti putem Facebook profila autora ili preko maila: safet.pozder@gmail.com.

Akos.ba