Potpuno slomljen odlazim kući mišlju o sudbini onog dječaka u papučama što toliko liči na mog brata.
Piše: Sudbin Musić
Svaka moja, sve češća posjeta Sarajevu, završi dugim i sumornim razgovorima sa rajom koje, hvala Bogu, imam. Poslije se uglavnom osjećam nelagodno. Pričam puno i toga sam svjestan. Željan razgovora, valjda. Teme su uglavnom teške, aktuelne, i političke. I naravno, uvijek s osvrtom na povraničku tamu iz koje im izbahuljam svako malo.
Volim Sarajevo. Otud moja ljutnja i tuga zbog nesreće i nezadovoljstva koju osjećam kod te svoje raje u tom „bubble“ kako veli Hadra, koji samo što nije puknuo. I onda se vratim u Prijedor i svojoj kući koja mi nikada draža bila nije. Možda zbog muke i ponovnog kućenja koje i dalje traje. Ko će ga znati. Možda su i godine u pitanju. Stari se. I da nije kao što jeste, bilo bi sjajno.
Više na portalu Al Jazeera.