Knjiga o stolačkim Bošnjacima
(Mevlida Serdarević: Priče i legende bošnjačkih porodica – Mehmedbašići iz Stoca, Sarajevo, 2018. str. 206)
Piše: Mina Kujović
Bosanskohercegovački historičari se rijetko bave istraživanjem historijata naših porodica, a još rjeđe historijom bošnjačkih starosjedilačkih rodova, uglavnom zbog nedostatka pisanih izvora. Zbog toga knjiga Priče i legende bošnjačkih porodica – Mehmedbašići iz Stoca Mevlide Serdarević predstavlja zanimljiv pristup obradi ove tematike za koju je, osim pisanih činjenica objavljenih u historiografskoj literaturi i dostupnih pisanih izvora , koristila priče i legende koje su sačuvane među Mehmedbašićima . Za knjige koje su napisane na ovaj način, odnosno koje su napisane kombinacijom podataka dostupnih u literaturu i sačuvanih sjećanja članova neke porodice historičari kažu da nisu historiografija, ali da svojim sadržajem i tematikom mogu poslužiti kao polazna osnova za izučavanje bošnjačke prošlosti i islamske tradicije na našim prostorima.
Nedavno je u Bošnjačkom institutu u Sarajevu i u haremu Podgradske (Ćuprijske) džamije u Stocu brojnim posjetiteljima predstavljena knjiga Priče i legende bošnjačkih porodica – Mehmedbašići iz Stoca. Ovo nije priča samo o Mehmedbašićima nego i o gradu Stocu, njegovom urbanom razvoju, o tome kako se tu nekad živjelo i poslovalo, te o drugim porodicama s kojima su pripadnici ovog roda bili povezani rodbinskim ili poslovnim vezama, pa možemo reći da je ovo knjiga i o stolačkim Bošnjacima.
Mehmedbašići su stararosjedilački stolački rod koji ima korijenje još u srednjovjekovnoj Bosni, a njegovi su članovi u Stocu i okolini stalno prisutni od perioda osmanske uprave pa sve do danas. Pripadnici ovog roda bile su veoma ugledne i dobrostojeće porodice čiji su se članovi najviše bavili trgovinom, posjedovali su i zemlju, a mnogi od njih su završili i visoke škole. U knjizi su detaljno navedeni podaci iz, za sada dostupne literature, o njihovim posjedima, imovnom stanju, kućama, o vakufima i vakifima, od prvog hadži Mehmeda do posljednje Habibe Mehmedbašić. Navedene su i sve priče i legende koje su sačuvane među Mehmedbašićima, pa čak i anegdote koje su se prepričavale iz generacije u generaciju. Navedeni su svi Mehmedbašići koji su bili alimi, oni koji se spominju u literaturi i novinama, koliko ih je i kako bilo obrazovanih, gdje su bili zaposleni, te oni koji su bili aktivni u gradskoj upravi i kulturno-umjetničkim društvima.
Mehmedbašići iz Stoca po svom doprinosu cjelokupnom kulturnom i urbanom razvoju svoga grada zaslužuju jednu ovako zanimljivu knjigu, iako su tu živjele i druge porodice kao i znameniti Bošnjaci koji su, također, svojim djelovanjem na kulturnom polju i uvakufljivanjem svoje imovine za opća dobra ostavili traga u razvoju stolačke čaršije. Nastanak ove knjige znatno je olakšala pisana ostavština Fatime Mehmedbašić, rođene Zubčević. (Trebinje, 1921- Stolac, 2008) u kojoj su zapisane sve činjenica o ovom rodu i rodoslov koji je autorici Serdarević omogućio da prati njegov historijat od rodonačelnika, najstarijeg pretka Mehmeda Ćelebije do današnjih dana. Zahvaljujući Fatiminoj pisanoj ostavštini, podacima u historiografskoj literaturi i novinama, te Mehmedbašićima kazivačima Mevlida Serdarević je uspjela ispričati veoma zanimljivu priču koja je iziskivala dosta strpljenja, jer je trebalo sve rodovske i familijarne „niti“ povezati, a uz to priču iznijeti pregledno. Prije nego što će početi priču o rodu Mehmedbašića, autorica čitatelje prvo uvodi u sam grad Stalac, pa tako saznajemo da je područje ovog grada i njegove okoline, zbog svog pogodnog geografskog položaja i povoljne klime, uvijek bilo mjesto za ugodno življenje. O tome sjedoče materijalni ostaci koji se odnose na oko 3500 godina i koji svjedoče da su na ovom prostoru od najstarijih vremena živjeli i smjenjivali se pripadnici različitih naroda, od Japoda, Rimljana, Ilira do Slavena i formiranja, pa nekoliko stoljeća kasnije propasti rednjovjekovne države Bosne. Nakon propasti Bosanske države i dolaskom Osmanija na naše prostore, pored brojnih promjena, postepeno se odvijala i islamizacija jednog dijela domaćeg stanovništva. Historičari osmanisti navode da je u Stocu islamizacija bila najizraženija u 16. stoljeću i da su centralni dijelovi naselje od tada počeli poprimati izgled karakterističan za orijentalne kasabe, jer su u gradskim čaršijama muslimani Bošnjacii bili u većini. Historičari, isto tako, navode da su u Stocu, kao i u većini bosanskih kasaba koje su se formirale nakon osmanskog osvajanja, stalno živjeli pripadnici različitih religija i da su svi oni zajednički doprininosili da ovaj hercegovački biser na rijeci Bregavi bude mjesto potaman za sve njegove žitelje, pripadnike svih naroda i svih vjera. Autorica nije bila u prilici da istražuje i opisuje sve stolačke starosjedilačke bošnjačke rodove, ali je željela da predstavljanjem bar jednog čitateljstvu pokaže kakav je bio njihov način življenja, privrjeđivanja, ponašanja, kakvi su bili porodični i drugi odnosi, te koliko su doprinijeli razvoju stolačke čaršije. Kakvi su bili uloga i značaj Bošnjaka i islama u njegovom urbanom razvoju i kulturi življenja od perioda nakon osmanskih osvajanja ovih prostora nakon što je jedan dio njegovih stanovnika prihvatio islam svakako zavrjeđuju da budu detaljno istraženi i objašnjeni. Tu svakako spadaju i istraživanja priča i legendi stolačkih Bošnjaka kao i historijat stolačkih bošnjačkih porodica. Zato autorica u Predgovoru ove knjige navodi: „Neka ostane zapisano radi svjedočenja o vremenu i ljudima kojih gotovo više i nema u Stocu.“
Sam tekst knjige je obogaćen faksimilima sačuvanih porodičnih dokumenata, fotografijama stolačke čaršije, porodičnih kuća Mehmedbašića i fotografijama iz porodičnih albuma starih i mladih Mehmedbašića. Među dokumentima su i faksimili vasijetname prvog vakifa hadži Mehmeda iz 1734. godine i ugovor o darovanju iz 1984. godine kojim Habiba Mehmedbašić, rođena Behmen, hudovica hadži Junuzage daruje Islamskoj zajednici u Stocu kuću sa kućištem, pašnjak sa kućom, put, livadu „Biljka“ i oranicu „Lugovi“. U prilogu je rodoslov, porodično stablo stolačkih Mehmedbašića u kojem su ravnopravno navedeni i muški i ženski potomci. Umjesto pogovora objavljeno je „Sjećanje“ Mahmuda (Ibrahim) Mehmedbašića u kojem je opisao svoje odrastanje u Stocu nakon Drugog svjetskog rata.
Na kraju knjige su popisi: korištena iteratura, kazivači, vlasnici dokumentacije i fotografija, manje poznate riječi, geografske oznake, porodična i lična imena i sažetak na engleskom jeziku. Fotografije i navedeni prilozi dosta doprinose kvalitetu, ali i ljepoti same knjige koja je objavljena u izdavačkoj kući „Art 7“, a štampana u štampariji „Dobra knjiga“.
preporod.com
