Odgoj iz islamske perspektive

Islamska pedagogija crpi svoje principe, metode, postupke iz osnovnih islamskih izvora Časnog Kur’ana, i Poslanikove, a.s., tradicije. Kur’anski ajeti jasno prikazuju osnovne islamske smjernice kada je odgoj u pitanju.

„Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima na najljepši način raspravljaj!…“ (En-Nahl, 125.)

„Samo Allahovom milošću, ti si blag prema njima; a da si osor i grub, razbježali bi se iz tvoje blizine. Zato im praštaj i moli se da im bude oprošteno i dogovaraj se s njima…“ (Ali Imran, 159.)

„Ti sa svakim lijepo! I traži da se čine dobra djela…“(El-‘Araf, 199.)

„Zlo dobrim uzvrati pa će ti dušmanin tvoj odjednom prisni prijatelj postati“(Fussilet, 34.)

Ovo su samo neki od kur’anskih ajeta kojima se zapravo ukazuje na islamski pristup temi odgoja i uopće komuniciranja sa drugim osobama. Nekoliko riječi preuzetih iz navedenih citata zapravo daje glavne smjernice islamskom viđenju odgoja: mudro, lijepim savjetom, na najljepši način, budi blag a ne grub i osor, praštaj, dogovaraj se s njima, sa svakim lijepo, podstiči na dobročinstvo, na zlo dobrim uzvrati.

U Kur’anu su uglavnom date osnovne smjernice i principi za većinu pitanja, dok razradu istih imamo priliku upoznati preko prakse Poslanika, a.s. Kako izgleda ta razrada može se vidjeti u postupcima koje bilježi islamska tradicija, a koji su preporučeni sunnetom:

• dozivanje djeteta njegovim najdražim imenom (npr. upotreba deminutiva),
• nagrada koja može biti materijalne prirode u formi igračke ili nečeg sličnog ali i nematerijalne prirode kao što je odlazak na neko mjesto koje je djetetu drago, i slično,
• pohvala, ne ustručavati se da se dijete pohvali pred njegovim drugovima, rođacima, nastavnicima ili onima koje voli ili voli da bude pohvaljeno pred njima,
• lijepa riječ, često koristiti lijepe riječi koje imaju funkciju podstreka: bravo, aferim, odlično, svaka čast, i slično,
• srdačno dočekivanje djeteta, bez obzira da li se radilo o dolasku u školu ili povratku kući odgajatelj bi trebao dočekivati dijete sa osmijehom, riječima dobrodošlice uz napomenu da se radujemo susretu,
• nježan dodir po kosi ili rukovanje djetetu daje osjećaj spokoja i brige o njemu,
• brižnost, kojom odgajatelj daje do znanja djetetu da mu je stalo do njega i da ga zanima sve što ima veze sa djetetom,
• bodrenje djeteta, naročito kada ono želi nešto da pita i kada odgovara jer se na taj način stiče djetetovo povjerenje, naklonost, a sve to ostavlja pozitivan trag pa će dijete imati smjelost i hrabrost, a u protivnom može postati šutljivo i bojažljivo,
• uvažavanjem njegovih prijedloga, odgajatelj zadobija povjerenje djeteta, u protivnom ako ga ne uvažavamo i potcijenimo njegove prijedloge dijete će se zatvoriti i tražit će potporu i razumijevanje na nekom drugom mjestu,
• pravičnost među djecom, bez obzira na to koliko je neko dijete uspješno u učenju, da li je dječak ili djevojčica, bez obzira na to koliko je djece u porodici ili u odjeljenju.

Međutim, praksa nam potvrđuje da se odgojni ciljevi ne mogu uvijek ostvariti samo lijepim postupcima nego je ponekad potrebno posegnuti i za metodama koje nisu ugodne i prijatne ni odgajatelju niti onome koji se odgaja, baš kao što ni lijek nije prijatnog okusa ali ga uzimamo radi posljedice koja nastaje njegovim konzumiranjem. Tako su u islamskoj tradiciji zabilježene sljedeće metode koje mogu biti učinkovite ali ni u kom slučaju nisu bazirane na batini, odnosno upotrebi sile:

• Prijekoran pogled (baš kao što blag pogled sa smješkom može postići efekat pridobijanja djetetove ljubavi tako prijekoran pogled može biti dovoljan znak djetetu da njegovi postupci nisu prihvatljivi i da treba prestati sa takvim ponašanjem),
• Prijekorna artikulacija (glas koji odvraća dijete od nekog postupka, koje je uradilo ili namjerava da uradi),
• Zanemarivanje kojim odgajatelj nastoji djetetu poslati jasnu poruku da je napravilo grešku i da nismo zadovoljni sa tim postupkom. Ova metoda ne smije trajati dugo jer je cilj odgojni a ne kazneni,
• Uskraćivanje nekih privilegija poput izleta, ekskurzije, kojim se djetetu daje do znanja da snosi direktne posljedice svojih postupaka i da njegovo ponašanje nije prihvatljivo za sredinu,
• Uslovljavanje koje treba i ispuniti ukoliko ga dijete ne shvati ozbiljno.

Iz navedenog se može izvući zaključak da ako odgajatelj, bez obzira radilo se to o roditelju ili učitelju,  bude dovoljno mudar i smiren, te upotrijebi sva raspoloživa odgojna sredstva u cilju postizanja odgojnih ciljeva, zasigurno neće biti potrebe za batinom. Ljubav je ta koja osvaja ljudska pa i dječija srca, dok zasigurno upotreba sile osim kratkotrajnog trenutnog efekta nije donijela rezultate u konačnici.

Za Akos.ba: Rabija Arifović