Čari Bašagićeve poezije
„Ima je ko čitat, jer naš svijet nije pokvario ukus s „pjevanijom novom“, u njemu još tinja iskra poezije“
Mula Mustafa Bašeskija je kazao: „Što se pamti iščezne, što je zapisano ostaje“, čime je jasno ukazao na značaj pisanog naslijeđa, i u ovim riječima možemo pronaći inspiraciju za očuvanje sjećanja ali i za govor o velikanima pisane riječi bošnjačkog naroda, a jedan od njih je dakako i Bašagić.
Safvet-beg Bašagić, velikan bošnjačke poezije, jedan od prvih pobornika napretka i začetnik bošnjačkog preporoda, čije ime se izgovara sa istinskim poštovanjem i uvažavanjem zbog trajnog dobra koje za života kreira i za sobom ostavi. U jednoj od svojih poema je napisao: „Jer vaša imanja ništa su bez znanja, sve vaše imanje srušit će neznanje“, čime kroz stihove upućuje na edukaciju, koja vodi ka očuvanju tradicije, dok je vremena. Bio je dramski pisac, pripovjedač, bibliotekar, kustos, urednik, povjesničar, prevoditelj, političar, bio je živa enciklopedija, ali ga posebno upamtismo kao velikog pjesnika, čije riječi su izvor ljubavi, ljepote i mudrosti. Tako, Bašagić kroz svoju poeziju ističe kako je priroda idealan ambijent koji omogućava doživljaj ljubavi, priroda prema njemu predstavlja ambijent sreće, spokoja, ali i utočišta. Bašagić je zapisao: „Bože mio, na svemu ti hvala, ima l’ išta ljepše na svijetu, već rumena kad procvate lala, a polete pčele po cvijetu.“ Kroz stihove, kako emocionalno tako i lirski, Bašagić poetski otkriva utočišta i smiraj, približava nam motive ljubavi, čežnje, želje, a dolazak proljeća nerijetko opisuje kao doba buđenja i doba susreta.
Također, Bašagić kroz motive mjeseca, noći, cvijeća, zaziva ljeptu i val osjećaja. U jednoj od pjesama kaže: „Sjaj mjeseče, sunčeva ti sjaja, de mi ostani oku na vidiku, da ja vidim kroz demirli-pendžer, kraj đerđefa svoju dilber-diku.“ Autor kroz vraćanje u početni ambijent domaćih poetskih simbola i vrednota zalazi u simbiozu duha i poetskih simbola. Njegovi stihovi obiluju bogatstvom senzibiliteta i pjesničkih izraza, koji potiču romantizam, osjećajnost. Bašagić kroz svoju poeziju njeguje bošnjaštvo, bosanski jezik te poziva na svjesnost. Tako u svojoj pjesmi ‘Bošnjaku’ piše: „Da povikneš jošte Bošnjak živi, jošte živi, mrijet mu se neće, dok se Zemlja oko Sunca kreće.“ Bašagić je razumijevao i tumačio kulturu bošnjačkog naroda, te će ustvrditi: „Uspomene na velike ljude iz mog naroda meni su uvijek bile svete, uvijek ih čuvam kao najdragocjenije amanete.“ Njegujući istinske vrijednosti koje je i sam Bašagić promovirao, i za koje se zalagao, ne zaboravimo ono što iza njega ostade, čuvajmo uspomenu na proteklo vrijeme i velikana jednog vremena.
Safvet-beg Bašagić je bio jedinstvena ličnot, a njegova ostavština je itekako bogata, za nas danas neprocjenjiva, a na sreću i u velikoj mjeri raznovrsna.
Za Akos.ba: Rabija Arifović
