Zašto su Bošnjaci voljeli Brozovu Jugoslaviju

PIŠE: Elvir Resić

Stvari nikada u svojoj biti nisu onakve kako ih vidimo na prvi pogled, jer ih uglavnom gledamo iz svog ugla, najčešće s ideološkim predrasudama, a koje, same po sebi, stvaraju crno-bijelu sliku stvarnosti. Dok jednu pojavu doživljavamo kao savršenu i spasonosnu, druga nam djeluje apokaliptično. Tako neke ljude idealiziramo, a neke sataniziramo. Takav pristup posebno dolazi do izražaja kad kvalificiramo javne ličnosti, a izbliza ih nikada nismo vidjeli. U svemu je tako, a posebno u društveno-historijskim i političkim procesima.

I naš odnos prema jednopartijskom sistemu Titove socijalističke Jugoslavije uvijek je subjektivan. Rijetko kad stavove potkrepljujemo stvarnim činjenicama, istinitim svjedočenjima, realnim uspomenama. Zato jedni taj period doživljavaju kao vrijeme jednakosti, bratstva i jedinstva, bezgranične sreće i blagostanja, a drugi kao doba stalnih inflacija, niskog životnog standarda, rigidnog jednoumlja i političkih progona, Golog otoka, Sarajevskog procesa i sl. Jedni su besplatno dobijali stanove, dok drugima država nije pomogla ni da postave ogradu oko kuće. Priznati zablude i mijenjati uvjerenja nije lahko, ali valja nam tragati za realnim okvirima. Za početak, vjerujem da se može postići konsenzus o činjenici da je socijalistička Jugoslavija imala svoje dobre i loše strane, da je bila ispred mnogih i zaostajala za mnogim državama Evrope i svijeta, u pravnom, ekonomskom, kulturološkom i svakom drugom smislu.

Bošnjaci koji su živjeli u takvoj Jugoslaviji uglavnom su je voljeli, doživljavali kao svoju. Iako njihova nacionalna prava ni izbliza nisu bila priznata kao njihovim sugrađanima, u prvom redu Srbima i Hrvatima, najviše su se borili da Jugoslavija opstane. Iako im nije bio priznat jezik i nacionalno ime, iako su im intelektualce za izgovorenu riječ proganjali i zatvarali, Bošnjaci su dobro podnosili život u Jugoslaviji. Asimilacija kao proces potiranja identiteta i kulturnih vrijednosti u takvoj državnoj tvorevini bila je zahvatila mnoge bošnjačke porodice. Bosna i Hercegovina davala je u takvu Jugoslaviju mnogo, a zauzvrat nije dobijala gotovo ništa. Autoput je povezivao Beograd i Zagreb, ali nije zahvatio ni djelić Bosne i Hercegovine. I pored svega, Bošnjaci su voljeli Jugoslaviju i Josipa Broza, daleko više nego Hrvati i Srbi, koji su u toj državi bili građani prvog reda. To možda djeluje kao sociološki fenomen, ali on ima svoje stvarne i objašnjive uzroke.

Da bi bilo jasnije zašto je Bošnjacima Titova Jugoslavija bila draga, mora se poznavati i period koji joj je prethodio. A historijski se procesi nikako ne smiju posmatrati izolirano jer sve ima svoje uzroke i ništa se ne dešava samo po sebi. Tako i na društveno-politička zbivanja, smjene različitih političkih uređenja i odnos prema njima valja gledati sveobuhvatno, najmanje kroz stotinu godina.

Malo je zemalja s tako burnom historijom kao što je Bosna i rijetko je koji narod doživio takve traume kao Bošnjaci. Mi svoju historiju živimo u nekoliko faza, itekako povezanih i međusobno uvjetovanih. Samo u 20. stoljeću Bosna je, ako uprostimo stvari, bila u sastavu četiriju država, da bi krajem stoljeća izborila punu samostalnost. Ako izuzmemo tri ratna razdoblja, koje je jedva preživjela, Bosna i Hercegovina i njen najbrojniji narod najteže godine preživljavali su u vrijeme kraljevine Jugoslavije, koja do 1929. godine nosi ime Srba, Hrvata i Slovenaca. Bošnjaci nikada nisu bili tako obezglavljeni i više poniženi nego u periodu tzv. Prve Jugoslavije, između svjetskih ratova.

U to “mirnodopsko” vrijeme Bošnjaci su širom Bosne i Hercegovine i Sandžaka bili izloženi pljačkama, silovanjima, otimanju imovine, i svakoj vrsti ponižavanja. Nikada prije nisu bili toliko obespravljeni i nesigurni. U okolini Sarajeva nasilje su činile zločinačke čete Alekse Lučića, a najteže je bilo u istočnohercegovačkim muslimanskim mjestima, u Nevesinju, Gacku i Ljubinju, gdje su harale bande komita predvođene krvolocima Majom Vujovićem, Petrom Roganovićem i drugima. Stanovništvo nije bilo sigurno ni u drugim krajevima Bosne.

Muslimanski prvaci, među kojima i vođa Jugoslavenske muslimanske organizacije Mehmed Spaho, pisali su predstavke kralju Aleksandru Karađorđeviću, kojima su ga upoznavali s veoma teškim stanjem koje je zadesilo muslimansko stanovništvo. Pisma je objavljivala sarajevska Pravda. Nažalost, na njihove vapaje da se narod zaštiti a zločinci kazne vlast u Beogradu nikada nije konkretno reagirala i sve je ostajalo na pukim obećanjima. Bilo je očigledno da su prepušteni sami sebi.

Najmasovniji mirnodopski zločin u povijesti Balkana desio se u sandžačkom selu Šahovići, u blizini Bijelog Polja, gdje je bošnjačko stanovništvo u potpunosti istrijebljeno, a selo preimenovano u Tomaševo. O svirepim zločinima koje su srpske i crnogorske čete počinile nad muslimanskim civilima pisao je Milovan Đilas u knjizi Besuda zemlja.

S početkom Drugog svjetskog rata četnički zločini su nastavljeni, pogotovo u Foči, Višegradu, Čajniču i dijelovima Sandžaka. U prvim godinama rata nijedna vojska Bošnjacima nije bila naklonjena, a sam narod nije imao ozbiljnu organizaciju, ni vojnu ni političku, koja bi ga na bilo koji način zaštitila.

S takvim iskustvom Bošnjaci su dočekali pobjedu komunista i oslobođenje od fašizma i četništva. Komunisti uvode kakav-takav red i zakon. Iako su mnogi četnici amnestirani, jer su tokom rata kokardu zamijenili petokrakom, Bošnjaci počinju vjerovati da je došlo bolje vrijeme, vrijeme sigurnosti i zakona. Nadali su se da će u novoj državi biti zaštićeni i sigurni. Iako su i nakon oslobođenja doživjeli brojna razočaranja, bili su svjesni da je ono što su imali nakon što je rat završen mnogo bolje od stanja kakvo su zapamtili. Iako im novi režim nije vratio njihov jezik, nacionalno ime, nije im priznao mnoga prava, Bošnjaci su bili zadovoljni jer više nije bilo progona, ponižavanja i masovnih zločina.

Komunisti su, da bi Bošnjake integrirali u društvo, gradili škole i opismenjavali ih. Bez obzira na to što nisu imali potpunu slobodu vjere, što su iz decenije u deceniju gubili važne segmente vlastitog identiteta, Bošnjaci su vjerovali da su im Broz i komunizam garancija opstanka. U socijalističkoj Jugoslaviji mogli su se osjećati sigurno i zaštićeno, iako su im zbivanja iz devedesetih nedvosmisleno pokazala da su sigurnost i stabilnost bile prividne ili, u najmanju ruku, privremene. Historija ih je nakon četiriju decenija mira ponovo stavila na iskušenje, zasigurno najveće u njihovoj povijesti, koje je zapečaćeno preživljenim genocidom širom Bosne i Hercegovine, a opet najviše u nesretnom Podrinju.

Dakle, u usporedbi s dva kataklizmična perioda kojima je bio omeđen, period socijalističke Jugoslavije Bošnjacima je, u nedostatku boljeg, predstavljao vrijeme mira i svojevrsnog napretka, čime se i može objasniti blagonaklonost prema režimu koji je to omogućio.

Stav.ba