Ramazan u Čadu – arapsko-afrička kombinacija

Omladina i djeca grade džamije od gline i drugih zemljanih sastojaka koje samu strukturu tih džamija čine jačom i čvršćom, a njihova visina otprilike iznosi metar i po. U ovim džamijama oni obavljaju namaz i uče Kur’an, dvije aktivnosti koje, kako kaže, učvršćuju komunikaciju i grade bratsku međupovezanost.

Ramazanska hrana, uskladištena sedmicama ranije, je spremna i prije samog dolaska ovog dragog gosta. Pšenica i sušeno meso kao glavni prehrambeni resursi, zajedno sa hurmama, đumbirom, kikirikijem, posebnom vrstom afričkog graha, hibiskusom i sokom od kajsije čine okosnicu ramazanske kuhinje u ovoj zemlji. Glavni razlog ove pomne pripreme jeste i priprema dobrotvorne gozbe za siromašne.

U Čadu se jedno jelo ističe posebno u mjesecu ramazanu. To je tzv. ”asida.” Sušeno, tanko rezano meso je također specijalitet. Iftar započinje hurmama i lokalno najpoznatijim pićem – ”abri.” Ono se pravi od pšenice i začina, naročito od đumbira, cimeta, kardamoma i karanfila. Pored njega, još jedno vrlo poznato piće tokom ramazana je i ”ankara,” pravljeno od hibiskusa i prosa. Jelo zvano ”madeeda” je možda i najrasprostranjenije ramazansko jelo u Čadu, posebno u seoskim područjima. Cjelokupna kuhinja Čada je pod velikim utjecajem susjednih zemalja, naročito Sudana i Egipta.

Porodice se okupljaju oko sofre, odvojeno, sa muškarcima na jednoj, a ženama na drugoj strani. Vrata se obavezno otvaraju u vrijeme iftara, kako bi oni koji ne stignu kući na vrijeme bili u mogućnosti da se pridruže najbližoj kući u iftaru.

Nakon iftara u Čadu je uobičajeno druženje uz slatko i crni čaj.

Žene posebnog računa vode o sehuru, pripremajući hranu koja neće izazvati jaku žeđ tokom posta, s obzirom na to da su dani nesnosno topli.

Zanimljivo je istaći i to da su seoska područja tokom ramazan mnogo aktivnija po pitanju teravih namaza, vitr namaza i itikafa. Noćni namazi su također praktivani u džematima, a tu su i neizostavna fikhska predavanja.

Još jedna zanimljivost dolazi iz ove afričke države, a to je tradicija buđenja na sehur obavljana od strane jedne osobe ili jedne grupe, a sastoji se u udaranju u bubnjeve i hodanju kroz gradske sokake. Ovaj naporan posao se nagradi na samom kraju ramazana, darivajući požrtvovanim mladićima / ljudima žitarice, voće, ili novac.

Za akos.ba Mujo Adžemović