Admir Lisica: “Vjera mi je motivacija da budem bolji u svemu što radim”
Razgovarao: Nedim Botić
Admir Lisica rođen je 12. novembra 1991. godine u Sarajevu. Tokom 2014. godine uspješno je odbranio dodiplomski rad na Filozofskom fakultetu u Sarajevu na Odsjeku za historiju. Iste godine upisuje master studiji, a u junu 2017. godine uspješno brani magistarsku tezu „Koncepcija rješenja državno-pravnog statusa Bosne i Hercegovine u muslimanskoj politici: 1878-1914“, te tako stiče zvanje magistra historije. Tokom studiranja pisao je za više portala i listova u Bosni i Hercegovini, ali i van nje. Bio je član redakcije portala Akos.ba, a tokom dužeg angažmana na ovom portalu neki od njegovih tekstova su prevedeni na turski, arapski, engleski i poljski jezik. Saradnik je web portala Al Jazeera Balkans, Anadolu Agancy i magazina Stav.
U razgovoru za portal Novi.ba, sa mr. Lisicom smo razgovarali o mjesecu ramazanu, historiji i mladima, te ulozi vjere u njegovom životu.
Šta za Vas znači mjesec ramazan?
Ramazan je za mene još jedna u nizu prilika za približavanje Stvoritelju, ali i mjesec u kojem više razmišljam o tome kako napredovati kao ličnost. Također, ramazan je period u kojem se učim samokontroli i disciplini koju, i nakon ovog mubarek mjeseca, nastojim primijeniti u svom svakodnevnom životu.
Magistrirali ste historiju. Koliko je za budućnost i pojedinca i zajednice važno da izučavamo našu prošlost?
Smatram da je izučavanje prošlosti potrebno da bi shvatili procese koji se dešavaju u sadašnjosti. Ukoliko poznajemo historiju svoje domovine, njenih komšijskih zemalja i naravno Evrope, mnogo će nam jasnije biti zbog čega tako često dolazi do nesuglasica i razmjerica između vodećih političkih lidera. Izučavanje prošlosti je uvijek pozitivno i potrebno svakom pojedincu, ali je veoma bitno obratiti pažnju od koga uzimamo znanje. Nepisano pravilo među historičarima je da prije formiranja stava o nekom historijskom događaju treba dobro provjeriti vjerodostojnost izvora. Ipak, dosta je onih koji ne idu ovim putem, već su podložni emocijama i stvaranju mitova, što je naravno pogrešan pristup.
Pišete za razne medije. Otkud ta ljubav prema novinarskom zanatu od jednog po vokaciji historičara?
Kao osmogodišnji dječak gledao sam utakmicu finala Lige prvaka između Bayern Munchena i Manchester Uniteda, koja je ostala upamćena po nevjerovatnom povratku engleske ekipe u samo dvije minute. Komentator na toj utakmici bio je Sabahudin Topalbećirević za kojeg sam tada prvi put čuo i pomislio sam da je veoma zanimljivo biti na njegovom mjestu jer istovremeno gledaš fudbal, putuješ i od toga živiš. Kasnije mi je ta ljubav prema fudbalu pomogla da sa nekih 10 godina naučim da je glavni grad Azerbejdžana Baku, Kipra Nikozija, Estonije Talin, Lihtenštajna Vaduz itd. Ljubav prema fudbalu u meni je probudila interes za evropskim državama i gradovima o kojima sam dosta čitao, što je u kasnijem periodu rezultiralo zanimanjem za historijom i geografiju.
Tokom studiranja volonterski sam pisao za jedan lokalni sportski portal i sjetio sam se dječačkog „sna“ o novinarskom pozivu. Pored sportskih tema, vremenom sam sve više počeo pisati o historiji, posebno u periodu pisanja magistarskog rada. Iako historija ne nudi perspektivu kakvu smo možda svi na početku studija očekivali, definitivno se na znanje, koje su nam nesebično pružili profesori sa Odsjeka za historiju, ne mogu žaliti jer mi je upravo ta širina, koju ovaj Odsjek nudi, omogućila da pronađem svoj put, kako kažete, i u novinarskom „zanatu“.
Najviše birate pozitivne priče. Zašto njih potencirate u odnosu na one negativne, koje se nažalost i više čitaju?
Definitivno mogu reći da sam imao sreću da sarađujem s veoma profesionalnim portalima i listovima (Al Jazeera Balkans, Stav, Anadolu Agency, Akos.ba) koji drže do svog ugleda, što znači da u uredničkoj politici tih medija i nema puno mjesta za negativne priče. Od početka sam se bazirao na promovisanje pozitivnih priča, posebno onih iz bosanskohercegovačke dijaspore. Jedan od razloga zbog kojeg potenciram pozitivne priče je i općenito stanje u Bosni i Hercegovini, koje se u velikoj mjeri pokušava prikazati još gore nego što ustvari to jeste.
Kako vidite položaj i perspektive mladih u našem društvu?
Prije nekoliko sedmica prolazio sam pored njemačke ambasade i vidio sam veoma tužnu sliku. Naime, oko četrdesetak mladih čekalo je u redu za dobijanje radne vize, što definitivno puno govori o stvarnoj slici našeg društva i stanju među omladinom. Fraze da mladi neće da rade i da su lijeni su degutantne i nemaju nikakve osnove. Pored svih prepreka s kojima se i ja svakodnevno suočavam, smatram da se u Bosni i Hercegovini uz dosta rada može uspjeti. Činjenica je da i pored mnogo rada i napora veliki broj mladih ne uspijeva sebi obezbijediti pristojan život. U tom slučaju, logičan slijed okolnosti je potraga za destinacijom koja nudi bolje mogućnosti.
Koliko Vam vjera pomaže u životu i afirmaciji sopstvene ličnosti?
Sve pozitivne promjene koje sam doživio definitivno dugujem islamskom načinu razmišljanja koje nastojim primjeniti u svojoj svakodnevnici. U svim iskušenjima vjera je bila ta koja me je održavala na površini. Prva Objava nas savjetuje da učimo i tražimo znanje i mislim da mi je shvatanje te poruke bilo presudno u toku studiranja, koje je svakako teklo u drugačijem smjeru prije ulaska islama u moj život. Odgovornost koju islam traži mi je pomogla da svakom zadatku pristupam profesionalno i da ga ne shvatam olako, ma o čemu da se radi.
Možete li s nama podijeliti događaj koji te posebno veže za ramazan?
Kada bih pisao o svim blagodatima, koje su mi se desile u toku mjeseca ramazana, vjerovatno bi mi trebalo nekoliko stranica da sve izdvojim. Svakako, odbrana magistarskog rada koja se desila tokom prošlog ramazana, prvi sabah namaz u džematu od prije šest godina, te nekoliko bitnih odluka koje su značajno utjecale na moj privatni život.
Vaša ramazanska poruka čitaocima portala Novi.ba?
Važno je iskoristiti ovaj mjesec za činjenje dobra kada nam se god za to ukaže prilika kako bismo sebe potakli na takvu praksu i nakon završetka ovog mubarek mjeseca. Ustrajnost, disciplina i čvrsta uvjerenja, koja su ramazanska svakodnevnica, trebaju biti primijenjeni u našim profesionalnim obavezama u mjesecima koji su pred nama. Razmišljajmo o tome na koji način možemo napraviti napredak na ličnom planu i kako možemo biti korisni zajednici, što je u konačnici i jedan od naših glavnih zadataka i misija na ovom svijetu.
