Neka ovaj april i Šestoaprilska nagrada ispričaju priču zvana BIMA

Sarajevo. I mnoštvo aprila koji su iza nas, i oni kojima idemo u susret. I svaki april obilježen pričom koja ponese Šestoaprilsku nagradu. Svaka priča posebna i lijepa na sebi svojstven način. Neka ovaj april ispriča priču o dobrim ljudima. O onima koji na lica mnogih naslikaše najljepše osmijehe. Onima koji te osmijehe donesoše i gradu Sarajevu. Neka ovaj april i Šestoaprilska nagrada ispričaju priču zvana BIMA.

Dok.su prve jutarnje zrake sunca umivale sve oko sebe, na pomolu je bio još jedan lijep februarski dan. Most „Požuri, polako“ i hiljade koraka koji su to jutro hodali mostom.

 „Oduvijek su mostovi spajali ljude“, rekao je starac pruživši ruku čovjeku koji mu je išao u susret. „Kako si, moj dobri prijatelju? Dugo se nismo vidjeli.“

Bio je to susret dva prijatelja koje je životna putanja odvela na različite strane, i koji se nisu vidjeli godinama. Laganim koracima krenuli su ka Čaršiji i Žutoj tabiji, s osmijehom na licu pričajući o vremenu koje je proteklo. Nedugo poslije stigli su na Tabiju, na mjesto odakle se prostirao najljepši pogled na Sarajevo.

„Dugo nisam bio ovdje. Puno toga sam i zaboravio, ali ono najvažnije nisam-vratiti se ponovo u ovaj grad. Pričaj mi o Sarajevu.“

 „Vidiš, moj dobri prijatelju, tu leži ovaj grad. U srcu Bosne. Pogledaj oko sebe. Imaš osjećaj kao da cijeli grad leži na tvom dlanu i treba da ga njeguješ pogledom, uzdahom, riječima, osmijehom.“

I dok su dva prijatelja pogledom grlila Sarajevo, pored njih sletio je bijeli golub.

„Evo ga, sa Čaršije, pored Sebilja, poletio je i do nas sletio. Kao i da sam želi čuti moju priču o Sarajevu.“

Starac je uzeo goluba i nastavio da priča.

 „Vidiš, Sarajevo je kao ovaj golub. Kao ptica koja šireći krila pruža svoju ruku svima. Pjevajući najljepšu pjesmu iskazuje dobrodošlicu svima koji u njega svrate. Grad u kojem noć nije kao svugdje. Tu gdje zora nije kao drugdje. Grad koji nikad ne spava. Grad u kojem se isprepliću san i java. Sarajevo je, moj prijatelju, grad užurbanosti, ali gdje ipak ljudi nigdje ne žure. Ljudi su ovdje puni toplih riječi.“

„Drago mi je da sam nakon dugo vremena ponovo tu.“

„I meni, da ponovo možeš osjetiti taj mir u ljudima, toplinu u srcima, tu čar u svim građevinama. I hodeći gradom nećeš vjerovati da toliko ljudi njim kroči, a toliki smiraj u zraku lebdi. Da, to je Sarajevo-srce i duša naše Bosne. Ovdje ćeš naći pravog prijatelja, uživati u ljepoti ovog grada, ljubaznošću ovih divnih ljudi. Ali, istovremeno, ovaj grad će u tebi probuditi minulu prošlost, nostalgiju za nekim minulim danima, onima koje si izgubio. Pa ćeš tako, gledajući, mislima odlutati, zaplakati, ponovo se nasmijati. I bit ćeš zahvalan jer vidiš i osjećaš toliku ljepotu i toplinu. I poželjet ćeš uvijek isto: da se vratiš u Sarajevo u nekim vremenima koja dolaze.“

„Lijepo moje Sarajevo i dobri ljudi.“

„Tačno tako, dobri ljudi sa dobrom u sebi, šireći dobro oko sebe. Noseći dobro u Sarajevu i izvan njega. Sarajevo je grad u srcu naše Bosne, ali nije samo. S drugim gradovima povezano je mnogobrojnim nitima, a najvažnija je nit dobra.“

„Nit dobra, kažeš?“

„ Da. Ispričat ću ti priču o dobru koje život znači. Ispričat ću ti priču o BIMI.“

„BIMA? Pričaj, prijatelju. Želim da čujem priču o dobru koje postoji.“

„Znaš…Bosna je prošla kroz težak period. Period rata. I sa sobom od tada ponijela mnoge gubitke. Težak je bio taj period rata. Ali jednako težak i period mira poslije toga, pa i danas. Trebalo je pružiti ruku onima kojima je ruka bila potrebna, onima koji su napustili svoje domove i vratili se ponovo na pustoš koja je ostala iza njih. Upravo Bima je bila ta ruka koja je pružala pomoć i tada, pa i danas. Prošle su godine od osnivanja BIME, uskoro punih dvadeset. Godine prolaze, ali ono što ne jenjava je snaga i dobro koje sa sobom nose ljudi koji pružaju pomoć. Možda mi i nećeš vjerovati ako ti kažem da je karavana zvana dobro do sada pružila pomoć na 92 mjesta.“

Gledajući svog prijatelja, primijetio je suzu koja je podrhtavala, a onda kliznula niz njegovo lice.

„Znam, prijatelju, čovjek ne može ostati ravnodušan na djela tih ljudi. Pričat ću ti o najvećem djelu koje od tih ljudi iz dana u dan učimo. Teško je riječima preslikati njihovu umjetnost-umijeće biti i ostati čovjek. Vidiš prijatelju šta znači pružiti ruku drugima. Želim da ti kažem da se najsloženije stvari mogu opisati jednom riječju. Da se za radost, nadanja, suze i osmijeh, za dobro može reći samo BIMA. BIMA je nit dobra koja povezuje druge. Nit koja upotpunjuje duše i srca onih koji tu nit nose i do kojih ta nit dolazi. To je snaga iznemoglih i nejakih, nada zaboravljenih, suza radosnica tužnih. BIMA je uho nesaslušanih, duša svih neprepoznatih. Ona je ispružena ruka onim dalekim, hrabrost uplašenim. BIMA je pokazatelj da dobro još uvijek postoji.“

„Od tebe i priči o BIMI puno toga možemo naučiti.“

„DA imaš priliku upoznati BIMU i ljude koji BIMU nose, one koje sreću pružajući pomoć, naučio bi da se svaki dan sastoji iz djelića trenutaka, a svaki trenutak je priča za sebe. I najvažnije vidio bi koliko naše malo nekom puno znači.“

„BIMA puno znači Sarajevu.“

„Da, znači i cijeloj Bosni, jer se o BIMI priča i u dalekim državama. Ali, veliki značaj BIMA ima za Sarajevo tamo gdje se pomoć pruža, Sarajevo ima posebno mjesto u srcu svih ljudi, jer baš do njih je došla vesela družina iz grada Sarajeva. Ljekari i medicinski radnici, volonteri koji su tu za brigu  o njihovom zdravlju.“

„O takvom dobru treba još više da se priča. Da se dobro nagradi. Da dobro nastavi da živi.“

„Slažem se…uskoro će i Sarajevo obilježiti svoj dan, kao i svakog aprila. Možda baš taj dan upotpuni ova priča o dobru. Priča zvana BIMA.“

Iz ruku starca poletio je bijeli golub noseći sa sobom prelijepu prriču o BIMI, priču koju Bima donosi gradu Sarajevu. Sunce je polako skrivalo svoje zrake, a oblaci se navlačili nebom.

„Snijeg će, izgleda.“

„Neka, čuvši ovu priču znam da ni snijeg, ni studeni ne mogu ugasiti toplinu i dobro koje nosi Sarajevo, ljudi u njemu i BIMA.“

I pale su prve pahulje…

Piše: Lejla Omerčić

Akos.ba