Ko prkosi: Djeca ili roditelji

Amina, togodišnjakinja, je krenula sa mamom vani da prošetaju. Na izlazu iz kuće, mama uzima male cipelice s namjerom da ih obuče svojoj kćerkici. Međutim, Amina se otima, odguruje maminu ruku, pokušava da joj otme čizme kako bi ih sama obukla. Mama ne popušta, a sada već ljutita, uzima Aminu grubo za ramena, protresa je i ljutitim tonom govori da, ukoliko se ne smiri, vratit će se u kuću. „Kako si samo bezobrazna i nezahvalna djevojčica“ – turkesa mama. Amina prigušenim tonom jeca, i ne vidi ništa loše u tome što želi sama da obuče čizmice.

Kada dobijemo to malo stvorenje u ruke, detaljno ga pregledamo,  i bivamo svjesni činjenice da smo odgovorni za njegov život. A jesmo li svjesni da upravo to malo biće koje držimo u rukama, je zapravo čovjek, čitav jedan svemir, sklad, uređen sistem od dragog Boga, dat upravo nama u emanet. Interesantno je da većina nas misli kako djeca nisu pravi ljudi po rođenju. Posmatramo ih kao potencijalna, a ne kao stvarna bića, pa na tome i temeljimo svoj odgoj. Manipulišemo njima kojekakvim otrcanim metodama, misleći da nas neće prokužiti.  Eh, tek kada dostignu određeni uzrast, onda kao mi „skontamo“ da bi im trebali reći da su sada odrasli i da je vrijeme da preuzmu odgovornost. A šta smo do tada radili? Sve, samo ne učeći ih odgovornosti!! Uporno učimo djecu da poštuju autoritet, moć, kroz svoje postupke naravno, a zaboravljamo ih učiti da poštuju ljudsko biće.

Kada dijete navrši dvije godine, počinje polahko da se oslobađa zavisnosti od roditelja. Žele samostalno da misle, da djeluju,  da stvaraju i sl. Možda vam je sada jasnije zašto je vaš dvogodišnjak odjednom postao tako „nemoguć“. Kada nam djeca govore da žele sama obavljati neke aktivnosti, poput oblačenja, hranjenja,  (iako će to na početku biti nespretno), kako mi odgovaramo: „Pusti, ne možeš, ne znaš, nemamo vremena, ja ću, ti to ne znaš jer si još mali/mala, zakasnit ćemo, sve ćeš pokvariti, nespretan si, pogledaj kakav si nered napravio/napravila itd. Pa ko onda ovdje prkosi; roditelj ili dijete? Što više djeca žele biti samostalnija, mi sve više prkosimo. Sastavni dio njihovog razvojnog puta je razvoj samostalnosti i ne bi se nikako trebao oslovljavati kao „prkos“. Ako je pogrešno to što rade, pa nije onda moguće da svako dijete proživljava istu „pogrešnu fazu“ u svom razvoju. Kao da je dragi Bog pogriješio pri stvaranju, pa sada trpe sva djeca i svi roditelji. To što se mi ne znamo nositi s tom fazom je naš problem a ne njihov.

 Uredu je postaviti granice, jer ipak,  jedan od ciljeva odgoja je da se sačuva integritet obe strane, kako roditelja, tako i djeteta. Vjerujte da djeca itekako sarađuju s nama, ali na svoj način. Njihova saradnja ogleda se u kopiranju našeg ponašanja prema njima. Prije nego počnete kukati kako je vaše dijete odjednom postalo otresito i naporno, proučite malo svoje ponašanje prema njemu, sadržaj vašeg vremena kojeg provodite s njim, zahtjeve, zadatke koje mu postavljate ili namećete i sl. Pokušajte malo dublje prodrijeti u razloge njegovog ponašanja. Umjesto što koristite otrcanu frazu „prkosi mi“ ili „ljubomoran je na mlađu sestru iako nema razloga“, razmislite kakvu vam poruku vaše dijete šalje. To što vi nazivate ljubomorom, za vaše dijete je glad za ljubavlju. Njegov prkos je zapravo način da vam pokaže da je vrijeme za razvoj njegove samostalnosti. Njegovo durenje ili ljutnja je znak da ga ne razumijete ili da on ne razumije vaše nelogične zahtjeve i naredbe.

Prije neki dan šetala sam sa sinom kroz grad, ali je u jednom trenutku  postalo jako hladno. Naravno on je bio u kolicima, toplo obučen, nahranjen, ali i dalje je kenjkao, plakao, privlačio pažnju prolaznika, što me činilo jako nervoznom. Čak sam mu onako, ljutito i rekla: „Kako možeš da plačeš, tebi se baš ugodit ne može“. Međutim, poslije, analizirajći svoje ponašanje, pitala sam sebe, da li bih ja mogla uživati na takvoj hladnoći, a da mi je pri tome vrijeme za spavanje, da stotine ljudi vrvi oko mene, i da sam u međuvremenu ogladnila, a to ne znam reći.

Naša djeca sarađuju! Ne sarađujemo mi!

Osvještavanjem svojih neprimjerenih metoda, prije ćemo doći do rješenja nego upirući prstom u tog malog, nevinog čovjeka.

Za Akos.ba piše: Sedina Muhedin