Neuništiva je svijest o očuvanju Bosne
Razgovarao: Mahir Sokolija
S historičarom prof. dr. Enesom Pelidijom, autorom monografije Banjalučki boj iz 1737. godine – uzroci i posljedice, razgovarali smo povodom 280. obljetnice ovog za historiju Bosne i Hercegovine iznimno važnog događaja. Profesor Pelidija pojašnjava važnost Banjalučke bitke za opstanak islama na ovim prostorima, navodi kako je i kada došlo do razvoja patriotske svijesti među Bošnjacima, govori o Gradaščevićevom Pokretu za autonomiju Bosne, o odnosu historičara prema ratovima iz prošlog stoljeća te o mijenjanju naziva ulica u Sarajevu, budući da je i sam bio u stručnim komisijama koje su o tome odlučivale.
STAV: Ove se godine navršava 280. godišnjica jedne od najvažnijih vojničkih pobjeda u historiji Bosne i Hercegovine. Šta je ona značila za njene stanovnike, prije svega za Bošnjake?
PELIDIJA: Dugo sam se pripremao da napišem monografiju o ovom značajnom događaju i zbog toga što sam uočio da je već onda došlo do razvitka patriotske svijesti i odanosti, prije svega Bošnjaka, Bosni kao svojoj domovini. Bosna je punih 77 godina – od 1386. do 1463. – pružala otpor Osmanlijama na ovim prostorima i bila jedna od posljednjih južnoslavenskih i balkanskih zemalja koja je došla pod vlast osmanskih sultana. Ranija pisanja o tome da je “Bosna šaptom pala” i da je bila nesposobna da se odbrani nastala su iz više razloga, prije svega iz potrebe Ugarske da se opravda što Bosanskoj kraljevini nije pružila traženu i obećanu pomoć. A i druge evropske i susjedne zemlje tako su pokušavale sakriti svoju sramotu jer se nisu uključile u borbe. Ali, upravo podatak da je punih 77 godina trajala odbrana – od prvog osmanskog upada do nestanka srednjovjekovne bosanske države – pokazuje svu ozbiljnost patriotizma, odanosti i želje ljudi tog vremena da Bosnu sačuvaju kao svoju domovinu. Toga su vjerovatno bile svjesne i Osmanlije, pa su, za razliku od mnogih drugih osvojenih područja – kojima su nakon osvajanja i uspostavljanja sandžaka ili ejalata davali imena po nazivu administrativno i vojno-upravnog središta u kojem je boravio glavni dužnosnik, sandžak-beg ili beglerbeg, prvi formirani sandžak nekadašnjeg kraljevstva nazvali po Bosni, drugi po Hercegovini, pa tek treći i ostale sandžake po sjedištima beglerbegova. Interesantno je i to da je 1580. godine, kada je Porta formirala ejalet Bosna, odlučeno da ova pokrajina, za razliku od, naprimjer, Rumelijskog ili Budimskog ejaleta, osnovanih na evropskom tlu, dobije svoj dotadašnji historijski naziv, čime je nastavljen kontinuitet administrativne upotrebe imena Bosna.
STAV: Boj pod Banjom Lukom smatra se jednim od najvažnijih trenutaka u povijesti Bosne i Hercegovine i vjerovatno najpresudnijim događajem za opstanak islama na njenom tlu. Koliko ima istine u ovakvim tvrdnjama?
PELIDIJA: Tokom 17. stoljeća u dva velika rata, Kandijskom i Bečkom, Bošnjaci su pružali otpor mletačkoj i habsburškoj vojsci, naročito tokom Bečkog rata, duboko svjesni da u slučaju dolaska pod vlast Beča ili Venecije ne bi mogli opstati kao muslimani. Vidjeli su iz primjera svih pokrajina koje su došle pod vlast bečkog cara ili mletačkog dužda da je opstanak bio moguć samo u slučaju prelaska na kršćanstvo. Alternativa je bilo povlačenje, kao što je to za vrijeme Bečkog rata, tačnije 1689. godine, učinio najveći broj Bošnjaka napustivši područje sandžaka, na kojem je decenijama i stoljećima živio, naselivši se na prostore današnje Bosne i Hercegovine. Ovo sve govorim zbog činjenice da je početkom 18. stoljeća, odnosno nakon Karlovačkog mira iz 1699. godine, uloge Bosne, kao geostrateškog prostora za interese Carstva i njegovog opstanka u Evropi, bila svjesna i sama Porta. Stoga će neposredno nakon potpisivanja mirovnog ugovora pokrenuti veliku akciju obnove starih porušenih tvrđava i izgradnju novih fortifikacijskih objekata, ne samo duž bosanskih granica nego i u unutrašnjosti. Osnivaju se i brojne nove kapetanije, a značaj Bosne podiže se na nivo koji je ona tada zasluživala. Kao posljedica toga, nastaje jačanje svijesti o položaju Bosne kao pogranične pokrajine. Najveći dio finansijskih troškova, uz angažiranje domaće radne snage, pao je tada na bosansko stanovništvo.
STAV: Šta je prethodilo napadu Austrije?
PELIDIJA: Nakon burnih događaja u vrijeme Mletačko-osmanskog rata (1714–1718) i pomicanja granica na sjeveru na štetu Osmanskog carstva, te prelaska Austrije na desnu obalu Save i zauzimanja velikih dijelova Smederevskog sandžaka, nastavljeno je intenzivno vojno i političko jačanje Bosne kao pokrajine. U periodu između 1718. i 1737. godine u dva velika rata koje je Osmanska država vodila s Perzijom i s Rusijom izginuo je znatan broj vojno sposobnih Bošnjaka. Od 5.200 vojnika i oficira koji su 1727. godine otišli na front kod Isfahana i Hamadana, sljedeće ih se godine vratilo svega 500. Na drugom frontu, prema Rusiji, gubitak je bio još i veći. Pod zapovjedništvom Bećir-paše Čengića, jedne od najuglednijih ličnosti među Bošnjacima tog vremena, s velikim brojem veoma značajnih vojskovođa i ličnosti iz Bosanskog ejaleta u rat protiv Rusije 1736. godine odlazi znatan broj Bošnjaka. Na frontu kod Ozije već sljedeće godine gine 8.000 bošnjačkih vojnika, a tek nekoliko godina poslije, u Bosnu se vraća samo 1.200 ili 1.300 preživjelih. Treći problem s kojim se tada Bosna suočavala bila je pojava kuge, naročito izražena 1731. i 1732. godine. Kada se sve to sabere, dobija se porazni podatak da je neposredno pred izbijanje novog austrijsko-osmanskog rata 1737. godine, što u borbama, što od kuge, život izgubilo 20.000 vojno sposobnih Bošnjaka. O svim tim dešavanjima Austrija je bila obavještavana preko svojih špijuna.
STAV: Kakav je službeni stav Austrija imala prema stanovništvu pokrajine koju je nastojala osvojiti?
PELIDIJA: Odlučnost Bošnjaka da se brane bila je izražena i zbog činjenice što je prije objave rata car Karlo VI poslao proglas, ne samo u Bosnu nego i u druge krajeve evropskog dijela Osmanskog carstva, u kojem je najprije pozvao nemuslimanske podanike da, kada stignu austrijske vojne jedinice, prijeđu na njegovu stranu i da se “oslobode” sultanove vlasti, a zatim i muslimane da mu se pridruže. Uvjet za muslimane bio je “da zakon vire moje ne može trpjeti njihovo prisustvo”, odnosno da mogu ostati na svojim posjedima ako se pokrste. Upravo tih dana kada je car Karlo VI, koji se smatra jednim od prosvjetiteljskih vladara tog doba, iskazivao ovakvu netoleranciju prema drugoj vjeri, prije svega islamu, tadašnji kineski vladar razaslao je “sličan” proglas širom Kine, između ostalog kazavši: “Čuo sam da na teritoriji moje države žive i ljudi i islamske vjere. Namjesnicima naređujem da se prema njima ponašanju kao prema svojoj djeci i da ih ne sprečavaju u njihovim vjerskim u drugim dužnostima.” Tako je govorio, kako se to u historiografiji kaže, jedan tiranin, despot s istoka, a onako jedan prosvjećeni apsolutistički vladar iz Beča.
STAV: S kakvim je snagama pripreman napad?
PELIDIJA: Rat je Austrija dobro pripremila s ciljem da osvoji što je moguće veći dio evropskog dijela Osmanske države, a u prvom redu da zauzme cijeli Bosanski ejalet. Jedan smjer napada išao je iz Beograda, drugi iz Like, a treći iz Slavonije. Cijela akcija bila je zasnovana na faktoru iznenađenja i zamišljena u formi blitzkriega. Znali su da će u slučaju rovovskog rata teško napredovati. Prvu sedmicu rata, u julu 1737. godine, austrijske vojne snage, koje su brojale oko 17.000 pješaka i više od 4.000 konjanika, uz značajnu artiljeriju i kompletnu logistiku, ostvarile su određene uspjehe.
STAV: Kako je došlo do toga da, protivno instrukcijama iz Stambola, Bošnjaci poduzmu pripreme za odbranu?
PELIDIJA: Na opće iznenađenje, bosanski valija Hećim-oglu Ali-paša, koji je ranije od sultana dobio naređenje da nikakvim svojim aktivnostima na granici ne uznemirava austrijsku stranu kako ne bi dao povoda za rat, bio je svjestan da će Austrija u svakom slučaju napasti Bosnu. Ne obazirući se na naređenja Porte, poziva iz svih krajeva Bosanskog ejalata najznačajnije ličnosti, bosanske kapetane, ajane, spahije, ulemu, sve ljude od ugleda i značaja, koji 13. jula 1737. godine u Travniku održavaju svoj čuveni skup. Treba napomenuti da će kasnijih godina biti redovna pojava da bosanski namjesnici s najznačajnijim ličnostima iz svih dijelova ove pokrajine razgovaraju o svim pitanjima koja se smatraju važnim za narednu godinu. Taj skup u Travniku i danas je u historijskoj nauci slabo obrađen, iako je riječ o nečemu što neposredno svjedoči o državotvornoj svijesti ljudi tog vremena. Na travničkom savjetovanju odlučeno je da se, bez obzira na službeni stav centralne vlade iz Istanbula, preduzmu sve potrebne mjere za odbranu pokrajine. Prilikom donošenja ove odluke, Hekim-oglu Ali-paša imao je u vidu hrabrost, srčanost i vojnu sposobnost Bošnjaka. Jer, kada su Bošnjaci došli s Ahmed-pašom Rustempašićem na front kod Isfahana i Hamadana 1727. godine, Hekim-oglu Ali-paša bio je vrhovni zapovjednik tog dijela fronta. Tada je spoznao hrabrost bošnjačkih vojnika pa je mogao pretpostaviti kojom će se silinom oni boriti za svoju zemlju bez obzira na to što su bili u inferiornom položaju u odnosu na napadača.
STAV: Kako je tekla odlučujuća bitka?
PELIDIJA: Budući da je izostao faktor iznenađenja na koji su Austrijanci računali, prve su napade branioci spremno dočekali usporivši napredovanje napadača. Međutim, iz smjera Slavonije došao je princ Josip Hildburghausen s naumom da u što kraćem roku dođe do Banje Luke, osvoji je, a onda nastavi s prodorom u unutrašnjost. Prvi dio zadatka zaista je brzo obavio, a zatim je započeo seriju napada na Banju Luku, koji su trajali od 27. jula do 4. augusta. U svakodnevnim je napadima s više od 10.000 vojnika i velikim brojem topova artiljerijski i pješački tukao po gradu, u kojem je bilo između tri i pet hiljada vojno sposobnih ljudi, što vojnika, što civila. Oni su pružali nevjerovatan otpor. Zahvaljujući srčanosti i odlučnosti, ali i zbog činjenice da su računali na pomoć bosanskog namjesnika Hekim-oglua Ali-paše, izdržali su i one napade koji su u pojedinim trenucima izgledali neodbranjivi. O svim tim dešavanjima bosanski vezir Ali-paša bio je skoro svakodnevno obavještavan. S većim vojnim snagama, idući prije svega šumovitim i slabije naseljenim krajevima kako bi zavarao neprijatelja, 3. augusta već je bio u blizini Banje Luke. Austrijanci su uočili njegove prve odrede, ali su mislili da je to taktička varka branilaca, pa tome nisu pridavali važnost. Sljedećeg dana, 4. augusta, došlo je do odlučujuće bitke. Obje strane pružile su u početku posebnu i vrlo žestoku borbu. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, sve su se više nazirali uspjeh i pobjeda branilaca, a panika na pojedinim dijelovima fronta pokazuje se na primjeru da su austrijski oficiri i vojnici prilikom povlačenja, držeći se konjima za repove, prelazili na drugu stranu Vrbasa spašavajući gole živote. Pobjeda je bila veličanstvena, prije svega zahvaljujući borbenoj sposobnosti, odlučnosti i svijesti da se tog dana brani ne samo Osmanska država nego, prije svega, Bosna, Bošnjacima jedina domovina, i da pripadnici islama tog dana brane sebe, svoju vjeru, svoju tradiciju, svoj dom i domovinu. Vjerovatno je to jedan od razloga zašto se ovoj bici u prošlom stoljeću nije pridavao zaslužujući značaj.
STAV: Bosnu su tada odbranili Bošnjaci bez vojne potpore Osmanlija. To svakako nije bio jedini put kada su Bošnjaci ratovali protiv različitih protivnika braneći svoj teritorij bez vojne ili neke druge podrške Porte?
PELIDIJA: Takvih slučajeva bilo je tokom čitavog 18. stoljeća, i u onom ratu od 1714. do 1718. godine, da su se gotovo na svim mjestima napada mletačke i austrijske vojske skoro isključivo vodili domaći ljudi, a to je bilo i u ratu između Austrijske monarhije i Osmanske države između 1787. i 1791. godine, koji je završen Svištovskim mirom.
STAV: Kakve su bile posljedice austrijskog poraza?
PELIDIJA: Beogradskim mirom od 18. septembra 1739. godine sve teritorije koje su Požarevačkim mirom pripale Austrijskoj monarhiji bile su vraćene, a time i granice Bosanskog ejaleta na Savu i Dunav, onako kako je bilo ustanovljeno Karlovačkim mirom. Bosna je od početka 18. stoljeća stekla svoje granice prema sjeveru i Dalmaciji skoro s neznatnim korekcijama, što je svrstava među države s najstarijim granicama u Evropi.
STAV: Otkad uočavamo tragove želje za samostalnim odlučivanjem Bošnjaka o svojoj sudbini i sudbini Bosne tokom osmanske vladavine? Mnogo prije Husein-kapetana Gradaščevića?
PELIDIJA: Na osnovu onoga što sam u protekle više od četiri decenije saznao i pročitao o Bosni osmanskog perioda, svijest da sami trebaju da čuvaju Bosnu, da se bore za nju, naročito se počela osjećati od Bečkog rata, a bilo je i ranijih primjera. Kada su vidjeli da ne mogu dobiti veliku pomoć od Porte, kakvu su imali u 16. i u prvoj polovini 17. stoljeća, proradila je svijest da jedino u Božije ime i sa svojim snagama i svojom odlučnošću Bošnjaci mogu opstati na ovim prostorima. Prestali su živjeti u iluziji da će ih spasiti Osmanska država. To ne znači da je više nisu voljeli, ali su bili svjesni prilika u kojima se ona nalazila. Govorimo o drugoj polovini 17. stoljeća, odnosno o njegovom samom kraju.
STAV: Zašto je u ranijoj historiografiji Gradaščevićev Pokret za autonomiju tumačen isključivo kroz borbu za zaštitu privilegija bošnjačke elite?
PELIDIJA: Dok su historičari starije generacije druge ustanke proglašavali revolucionarnim, dotle su Gradaščevićev Pokret za autonomiju prikazivali reakcionarnim. A to je bio istinski pokret za autonomiju u kojem su svi učestvovali pod nazivom Bošnjaci. U redovima Gradaščevićeve vojske bilo i nemuslimana, prije svega katolika, a bilo je nešto i pravoslavaca. Da je to bio pokret, potvrđuje činjenica što je na sastanku u Tuzli 1831. godine skoro svako ko je imalo držao do sebe i nešto značio u Bosni bio na tom sastanku, na kojem je Husein-kapetan Gradaščević izabran za vođu. Naša historiografija imala je do Ahmeda Aličića o tome različite stavove. Mislim da je rahmetli Aličić donio najkonkretnije i najprovjerenije činjenice koje govore o tom pokretu kao pokretu istinskih domoljuba, istinskih patriota i istinskih boraca za Bosnu.
STAV: Kako tumačite činjenicu da se kroz obrazovni sistem do 1990. godine u školama učilo o Kosovskoj, Maričkoj, Cerskoj, Kolubarskoj bici, o borbama tokom Prvog i Drugog srpskog ustanka itd., a da je, recimo, Boj pod Banjom Lukom ostao prešućen?
PELIDIJA: Do sedamdesetih godina 20. stoljeća u Bosni i Hercegovini u školskim programima izučavana je isključivo historija drugih zemalja i drugih naroda, a o Bosni se govorilo i pisalo u sklopu tih historija kao dijelovima srpske i hrvatske historiografije, i to samo ono što je u tom trenutku nekome odgovaralo. Tek sedamdesetih godina prošlog stoljeća na Filozofskom fakultetu u Sarajevu na Odsjeku za istoriju uvode se predmeti iz historije Bosne. To je jedan od razloga zašto se o našoj prošlosti nije govorilo i zašto historijskim događajima iz bosanske prošlosti nije pridavan značaj.
STAV: Udžbenici historije bili su prije 1990. godine umnogome nebosanski. Drugi svjetski rat i stradanja koja su u njemu pretrpjeli Bošnjaci bila su posebno marginalizirana u udžbenicima. Zašto je važno da učenici budu informirani i o tim dijelovima historije?
PELIDIJA: Tokom školovanja učili smo o glavnim događajima na frontovima u Drugom svjetskom ratu, ali i o zločinima Nijemaca, Italijana, ustaša i drugih. Zločin u Kragujevcu, strijeljanje đaka, Jasenovac i mnoga druga stratišta s pravom su dobila svoje mjesto i tretman. Interesantno je da se skoro nigdje, ne samo u udžbenicima, nisu spominjali četnički zločini u Podrinju. Još interesantnije jeste da prošla vlast, koja je imala dosta zasluga u mnogo čemu, pa i u afirmaciji ovog naroda kao posebnog, nikada ni na jednom mjestu četnički zločin nije obilježila niti spomenikom niti barem spomen-pločom. Apsolutno ničim. Isti je slučaj i u vezi sa stradanjem Bošnjaka od ustaša. Kada se obilježavaju stradanja u Jasenovcu i u drugim ustaškim logorima, spominju se Srbi, Romi, Jevreji, antifašistički orijentirani Hrvati, a nigdje se ne spominju Bošnjaci, o kojima je sjajno i argumentirano napisao knjigu Nihad Halilbegović, navodeći imena približno 1.800 Bošnjaka ubijenih u jasenovačkom logoru. Izračunato je da je u Drugom svjetskom ratu stradalo približno 8,1% Bošnjaka, što je procentualno, a i brojčano, više nego u ovom ratu.
STAV: Bili ste u komisiji za promjenu naziva ulica u Sarajevu nakon 1992. godine. Koliko je Sarajevo po nazivima ulica do 1992. godine odražavalo historijsku i etničku strukturu ove zemlje i njenog glavnog grada?
PELIDIJA: Na čelu komisije bila je moja kolegica Behija Zlatar, među članovima bili su Munib Maglajlić, Alija Isaković, Izet Sarajlić i mnoge druge osobe različitih konfesija. U cjelini gledajući, a to sam i sam podržavao, promjeni naziva ulica pristupili smo i zbog činjenice što je nakon 1918. godine “lična karta” Sarajeva, ogledana po nazivima njegovih ulica, trgova i parkova, bila iz korijena promijenjena: današnja Ulica Kulina bana zvala se Vojvode Stepe, Dobrovoljačka je nazvana po srpskim dobrovoljcima, At Mejdan se zvao Park Cara Dušana, imali smo Nemanjinu, Sinđelićevu, sve nekih vojvoda i hajduka. Po nazivima ulica, Sarajevo je izgledalo kao kakav srpski grad. Kada smo počeli rad, dogovor je bio da se zadrže imena ulica nadjevena po antifašistima, pogotovo po narodnim herojima, uz napomenu da i što veći broj boraca iz perioda agresije dobiju svoj prostor. I danas sam mišljenja da svi istaknuti antifašisti trebaju imati svoje mjesto u raznim prilikama, pa i u nazivima trgova i ulica. Treba napomenuti da smo se držali i principa vraćanja tradicionalnih naziva ulica i da su nekada ova dva načela bila u sukobu.
STAV: Je li bilo i pogrešaka?
PELIDIJA: Sigurno da je u tim odlukama bilo određenih propusta, i ja to javno priznajem. Nekim smo nazivima izazivali izvjestan otpor građana koji su se s pravom pitali ko je ta osoba i čime je zaslužila mjesto među ulicama u centralnim gradskim općinama. Mnogi zaslužni ljudi, naučnici, patriote, osvjedočeni borci danas su bez naziva ulica, među kojima su akademik Avdo Sućeska, Derviš Sušić i Muhsin Rizvić, a nadam se da će uskoro neka ulicu dobiti ime i po Mustafi Imamoviću.
