Munir Gavrankapetanović: Bez klonuća i bez straha – hapšenje

— Munire, Munire! — čuo sam svoje ime, kao u magnovenju, kao da dopire iz neke daleke dubine.

— Munire, Munire! — čuo sam opet glas, koji mi je bio poznat, ali kao da sam bio u nekom košmaru. Neko me dozivao, pokušavao probuditi iz dubokog sna u kojem sam bio. Kucanje vrata je bilo sve jače.

— Munire, molim Vas, otvorite  vrata! I opet snažno kucanje, udarci cipelom o vrata.

— Bože šta je ovo? — pitao sam se i polahko se počeo razbuđivati.

— Munire, najljepše Vas molim, otvorite vrata! To je bio glas gospođe Ane, moje stanodavke. Pogledao sam na prozor, bila je noć. Svi pokreti bili su mi mehanički. Sjeo sam na krevet i otključao vrata. Na trenutak me je zabljesnula svjetlost iz kuhinje i prvo što sam ugledao bio je pištolj uperen u mene i čizma na vratima, koja nije dopuštala da se ona pritvore.

Sobica u kojoj sam stanovao bila je, ustvari, nekadašnja mala djevojačka soba. U njoj sam se jedva mogao kretati; vrata se zbog kreveta nisu mogla potpuno otvoriti. Od namještaja tu je bio stari ormar i još stariji krevet. Sobica je bila odmah uz kuhinju. Imala je mali okrugli prozor, promjera 40 cm, u debelom staklu i rešetkama od željeza u ornamentu. Kad je Edhem Šahović, moj prijatelj, tada student prava u Zagrebu, pušten iz istražnog zatvora u Puli, primio sam ga u tu sobicu. Pošto je krevet u sobi bio jako uzak, jednu noć spavao je ispod kreveta on, a drugu noć ja. Tako smo se mijenjali. Edhem je pokušao bijeg preko granice, sa još tri Mlada Muslimana. Međutim njemu Udba nije mogla dokazati taj bijeg pa su ga pustili poslije četiri mjeseca istrage. Upalio sam svjetlo i kroz odškrinuta vrata vidio oficira Udbe koji je i dalje držao pištolj uperen u mene.

— Uhapšen si! Spremi se! — oštrim glasom mi je naredio. Ustao sam bez riječi. Nisam pitao zašto, jer je to bilo bespredmetno. Koga pitati? Skinuo sam pidžamu i obukao brigadirsko odijelo s radne akcije “Novi Beograd”, juli-august 1948. g. Obukao sam džemper, kratki, a preko njega i zimski kaput. Mislio sam, neka se nađe, ko zna šta me očekuje. Ponio sam i staru vojničku deku, koju sam posudio od mog druga iz djetinjstva, Heinia. Kad sam izašao iz sobe u kuhinju, vidio sam da je tu stajala Ana. Lomila je prste na rukama i bila uzbuđena i preplašena. Pored nje je stajao Vlado Dević, student druge godine ekonomije, koji je zbog rata izgubio mnogo godina studija. I on je stanovao tu kao podstanar. Bio je jako uplašen.    A kako i ne bi!

Uz oficira u kožnom kaputu, koji je i dalje uporno držao pištolj uperen u mene, bila su još dva policijska agenta u civilu, također u kožnim kaputima. Agenti su ušli u moju sobu i vršili pretres. Sve su ispreturali. Ništa zanimljivo nisu našli. U sobici su napravili haos. Malo ih je zbunila Lenjinova slika na mom stolu, koju sam držao kao kamuflažu. Oficir je izvadio neki papir iz džepa i pružio mi ga sa riječima: “Potpiši!” Čitao sam: nalog za hapšenje. Ja sam bio uzbuđen, ali nikako preplašen. Posebno mi je bilo stalo da gospođa Ana i Vlado vide da u meni nema nimalo straha. Već nekoliko godina očekujem ovaj trenutak i mislim da sam se za nj dobro pripremio.

Uzeo sam olovku od oficira koji mi je pružio, duboko udahnuo (da mi ruka ne bi slučajno zadrhtala) i potpisao nalog za hapšenje. Oficir ga je uzeo i stavio u džep.

— A sada, idemo! — reče oficir.

Gospođa Ana mi dodade kesu sa keksom (napolitanke), prethodno ih pokazavši oficiru.

— Može li Munir ponijeti makazice, keficu za zube i kaladont? — upitala ga je.

— A ne drugarice! Sve će on to dobiti kad stigne na odredište! Mi nismo kapitalistička policija! Sa kredenca uzmem knjigu “Teorijska mehanika”, koju sam trebao polagati 14. juna. Mislio sam: možda ću moći učiti. Oficir mi ote knjigu, prelista je, pa kad za njeg ništa interesantno nije bilo, vrati mi je.

— Požuri,  već kasnimo!

Sad, kad sam se potpuno razbudio mogao sam bolje pogledati u udbaše koji su me hapsili. Lica su im bila upadljivo blijeda, kod sve trojice podočnjaci. Izgledali su umorno. Zapazio sam oči, sive, bezizražajne. Iz njih kao da je izbijala strašna sdržba i ni trun osjećajnosti. Prije mene izašao je jedan agent i otvorio vrata. Stajao je na stepeništu. Pri izlazu osvrnuo se i pozdravio sa smiješkom gospođu Anu i Vladu. Čuo sam u dvorištu Anine riječi: “Čuvajte se Munire! Pazite se prehlade!”

Ja sam gospođi Ani, nekoliko dana prije hapšenja, povjerio pismo za moju porodicu i molio je da ga preda ako budem uhapšen. Kasnije sam saznao da je to ona odmah učinila. Kod nje je stanovalo nekoliko studenata Muslimana iz Bosne. Ona nas je veoma poštivala. Imala je neki čudni osjećaj samilosti prema nama. Valjda zato što je izgubila sina Dagoberta za vrijeme rata. Pri spomenu njegovog imena uvijek je plakala. Prošli smo kroz ulazna vrata na ogradi. Vani je čekao stari crni “ford”. Šofer je sjedio za volanom. Zapahnuo me svježi zrak divnog majskog jutra. Počinjao je 25. maj 1949. godine. Svuda se osjećao miris behara i zelenila. Čuo se cvrkut ptica. U dalekim obrisima Zagreba već se nazirala svjetlost zore, koja je počinjala svitati. Kako je samo bilo lijepo to jutro. Nikad ga nisam zaboravio, kao ni ovaj dan kad je počela moja velika kušnja. Stajao sam pred velikim ispitom čovječnosti. U ovim trenucima moje misli su bile upućene Bogu i moje su usne šaptale: “Bože, spasi me! Sačuvaj me da ostanem čovjek!”

Još sam jednom pogledao na vilu u Zajčevoj ulici broj 40, u kojoj sam proveo godinu i po dana svog studentskog života. Ana je zatvarala vrata na kući, a motor auta je već brektao. Sjeo sam na zadnje sjedište, a s moje desne i lijeve strane sjeli su agenti. Naprijed do šofera sjeo je oficir udbe. Auto je krenuo. Ulice su bile potpuno prazne. Moglo je biti oko tri sahata ujutro. Prošli smo Kvaternikov trg i skrenuli prema Vlaškoj ulici. Izašli smo na bulevar Crvene armije (bivša Zvonimirova ulica). Pogdjekoji prolaznik se osvrne, ali čim ugleda oficira na prednjem sjedištu, okrene glavu i produži. Auto se zaustavio pred jednom visokom zgradom. Tu su stanovala dva moja prijatelja. Koji je bio na redu, pitao sam se. Oficir i jedan agent izađoše, a jedan agent ostade pored mene. Oficir se obrati šoferu: “Brzo se vrati po nas!” Njih dvojica uđoše u zgradu. Glavna vrata bila su otvorena. Nastavili smo vožnju. Izvadio sam napolitanke i ponudio udbaše, ali su oni odbili. Mirno sam grickao napolitanke i razmišljao kuda me vode. Čuo sam priču o zatvoru u Petrinjskoj ulici. Idemo li tamo? Ali ne, prolazili smo pored Botaničkog vrta u kojem sam se često odmarao. Krenuli smo prema Savskoj cesti; vjerovatno idemo u čuveni zatvor Sing-Sing. Ime je dobio po svojim strahotama, kako po izgledu, tako i po metodama koje su se primjenjivale u njemu.

Auto se zaustavi pred teškim željeznim vratima. Šofer je ustao i pozvonio na vrata. Agent i ja smo sjedili. Dvojica milicionera otvoriše vrata i mi uđosmo u dvorište.

Izvor: Iz knjige “Bez klonuća i bez straha”, Munir Gavrankapetanović, Sarajevo, Sarajevo-Publishing, 1999.

Za Akos.ba priredio: Mirza Pecikoza