Propisi o putovanju: Pripreme, namaz, dova

Kao što znamo putovanje je nužnost života koje poduzimamo radi različitih stvari. Ukoliko putujemo zbog korisnih i vjerom opravdanih razloga, to putovanje može biti ibadet, kao i svi drugi postupci jednog muslimana. Islam je regulisao sve sfere života i dao muslimanu mogućnost da zaradi nagradu i učini ibadet i dobročinstvo bilo kada i bilo gdje. To nam jasno pokazuje postojanje propisa vezanih za sve sfere društvenog života, pa čak i preporuka i propisa za putovanje, o kojima ćemo u nastavku kazati riječ-dvije.

U prošlosti su mnogi učenjaci i ljudi od pera potrošili dosta vremena putujući u potrazi za znanjem i korisnom islamskom naukom. O tome nam govori na desetine historijskih kazivanja, predaja i priča.

Prije polaska na neki značajniji i duži put muslimani se obično savjetuju sa starijima i iskusnijima između sebe koji eventualno poznaju mjesto gdje putujemo, te razloge i posao zbog kojeg putujemo. Cilj je izbjeći sve eventualne neugodnosti prilikom putovanja.

Muslimani mogu nakon pomenutog savjetovanja klanjati i istiharu namaz vezano za željeni poduhvat putovanja.

Potrebno je izvršiti sve potrebne pripreme za put, te obezbijediti i zadovoljiti potrebe svoje porodice i onih koji ostaju. Prije puta lijepo je klanjati dva rekata nafile te proučiti dovu Uzvišenom Allahu za sretan i hajirli put.

Lijepo je proučiti dovu za one koji ostaju, ali i da oni prouče dovu za onoga koji putuje kako bi mu Uzvišeni dao još veći bereket pri tom putovanju. Onima koji ostaju reći ćemo: Estevdi’ukumullahellezi la tedi’u vedai’uhu! / Ostavljam vas na čuvanje Allahu koji ne gubi ono što se kod Njega ostavi./

A onome koji putuje se kaže: Estevdi’ullahe dineke ve emaneteke ve havatime ‘amelike. /Allah sačuvao tvoju vjeru, tvoj emanet i završnicu tvoga djela/. Ovo se preporučuje u predajama koje prenose Ebu Hurejre i Abdullah b. Omer, r.a., a bilježe ih Ibni Madže, Muslim, Tirmizi, Ebu Davud i drugi.

Zarad svoje zaštite i ”sigurnosti od svakog zla”,  musafiru je mustehab, kako to navodi imami Nevevi, pri polasku na put proučiti Ajetul-kursiju, te suru Kurejš.

Žena ne putuje na dulji put bez svog mahrema.

Muslimani prilikom putovanja koriste olakšicu skraćivanja farz-namaza na dva rekata. Sunnete na putovanju ne klanjaju, izuzev sabahskih sunneta i vitr-namaza. Tako je činio Allahov Poslanik a.s. Ipak, ukoliko žele dozvoljeno im je klanjati utvrđene dnevne sunnete dok su na putu, kao i druge poznate dobrovoljne namaze.

Kad dođe u neko mjesto putniku (musafiru) je lijepo da prouči: ”E’uzu bikelimatillahit-tammati min šerri ma haleka”, a sve to na osnovu preporuke Poslanika, a.s., koju bilježi imami Muslim u poglavlju o zikru, dovu, tevbi i istigfaru.

Tokom putovanja lijepo je činiti zikr Allahu dž.š., vratiti se kući danju, i to čim prije budemo u mogućnosti. Pri povratku kući Poslanik, a. s., je učio:

Ajibune taibune ‘abudune, li Rabbina hamidun. / Vraćamo se kajući se i pokoravajući se i našem Gospodaru zahvaljujući. / (Muslim, Tirmizi)

Pri povratku sa puta lijepo bi bilo svratiti u lokalnu džamiju i klanjati dva rekata ili to učiniti u svojoj kući.

Za Akos.ba piše: Admir Iković