Jal blud jal brak: Ima li, zaista, išta mučnije od duge “šerijatske veze”
Piše: Samedin KADIĆ
Kad se nađu u životnoj dilemi jal’ blud jal’ brak, oni se hrabro odlučuju za ovo drugo, iako su nezaposleni studenti, od srednje situiranih roditelja, iz malog mjesta. Pa ima li zaista išta mučnije od duge šerijatske veze, razvlačenje pameti i igranje simpatija, ti moj hodža – ja tvoja hodžinica, tantrička trvenja nasred Ferhadije, besmislena ljubavna poezija, besmisleni Dino Merlin, besmisleni trainspotting. Možda je samo gora nešerijatska šerijatska veza u kojoj se s vremena na vrijeme omakne poneki dodir, vreo kao džehennemski trn, ali sladak kao džennetski plod, što, sve u svemu, uzrokuje dubinsku neurozu i hroničnu podijeljenost ličnosti. I tako je u njihovim životima, osim horizonata (skinuli su mrak s očiju), otvoreno i veliko poglavlje svakodnevnog preživljavanja.
Iznajmili su neku garsonjeru, a novopečeni je muž otišao u Medžlis ponuditi svoj talenat, svoj glas, svoje znanje, svoje tijelo na raspolaganje svojoj Zajednici. Nakon što se predstavi u superlativima, tradicionalnom kurikulumu medreslija, Šaćir-efendija će ga tiho zamoliti da mu prouči nešto iz Mushafa, naprimjer Fatihu, čisto da vidi kako barata mahredžima. Novopečeni pater familias pomislit će na trenutak da se Šaćir-efendija šali, ali će ga muk u kancelariji uvjeriti da je vrag odnio šalu. Zatražit će utočište kod Boga od vraga i zaučiti Fatihu. To se zove pad u realnost, nakon toliko odslušanih sati akaida, ahlaka, fikha, kiraeta, muamelata, feraiza, tefsira, učiš Fatihu kao prije petnaest godina u mektebu, baš si napredovao – nema šta. Dobro je pa nije morao učiti ezan, ali ne prijavljuje se, srećom, za mujezina, već za imama – honorarnog.
Dobit će akšam i jaciju u jednoj malehnoj i umalo zapečaćenoj čaršijskoj džamiji. Dovoljno da golubovi prežive na mrvicama, ako isključimo večeru koju će morati pokriti roditeljske namirnice. I tako će početi njegov maratonski put honorarnog imama, novi dan – nova nafaka, tako su živjeli svi pravi zahidi, kao da će sutra umrijeti. Mladi bračni par gura život i studij paralelno, ali brže ide život nego studij i od te lude vožnje uskoro hanuma počinje povraćati. O, mama draga, šta je snađe! Ovo je novi moment u njegovom životu, troja usta, opet odlazi u Medžlis i kumi da ga ubace na dženaze.
Hvata vaktove u nekoliko džamija: sabah mijenja R-efendiju u njegovoj džamiji za 50 KM, jer ovaj izjutra vodi bronhitično dijete u borovinu na čist zrak; podne mijenja T-efendiju, koji u tom terminu pije fuka s rajom na čaršiji; ikindiju mijenja M-efendiju, čija kuća nije blizu džamije pa mu se ne isplati dolaziti svako malo. Zadržao je akšam i jaciju u svojoj džamiji, gdje dosad još nikad nije imao više od četiri čovjeka na vaktu. Ali kada mu uvedu džumu, bit će to znak povjerenja, nije više samo puki kormilar muktedijama − izborio se za riječ.
Uskoro mu uvode i mekteb, ima svega šestoro djeca, ali je na njemu da animira uspavane građane koji mekteb vide kao brutalnu destrukciju vikenda. Kada mu se beba konačno rodi, ubacit će ga na dženaze na gradskim grobljima, ko kaže da dijete nema svoju nafaku! Od sada će ih loviti kao kobac, čekati na Azraila kao ozebao sunce. U međuvremenu je pokušao otvoriti i manji biznis, prodaja čurokotovog ulja, ali je propao. Ah, ko se može takmičiti s uvijek inventivnom braćom. Ima i neku opciju da uleti u jedan manji vakufski stan, ali treba pričekati da se ovaj poštenjačina što boravi u njemu preseli u vlastiti stan.
Već je osma godina kako je honorarac. Rodilo se i treće dijete, devera se nekako. Prebacili su ga u veću džamiju gdje ima više ljudi na vaktovima, ali je sada problem što niko ne naručuje ništa, nijedan jedini Jasin, čitaju Kur’an na arapskom i osobno mole za svoje mrtve, učen nakav svijet. A šta da im radi, pa ne može ih sad pobiti. Druži se sa stalnim imamima ne bi li došao na oko poslodavcima, ali ne ide to tako. Razlika je između stalnih imama i honorarnih klasna, i među njima je ponor. Zato se on, čak i na veselom sijelu dok bratski bdiju nad sudbinom ummeta i zajednice, osjeća kao odbačeno kuče. Staro pitanje jednakosti svih vjernika i nužne hijerarhije stvara mu povremeno nerazmrsivu zbrku u glavi.
Sedam je sati i, tek što je zaspao nakon sabaha, zvoni mu telefon, kolega ga pita hoće li ga zamijeniti na dženazi. “Pa što me zoveš kad znaš da hoću”, odgovara nesretno. Šta da ti, ljudino, kažem? I ja sam kratko bio honorarni imam, čamio u mektebu s petero djece i onda, baš kao i ti, dolazio Šaćir-efendiji na raport. Danas se kupam u bazenu u ekskluzivnom terminu za ulemu sa Šaćir-efendijom, što dovoljno govori kakav sam skok u karijeri napravio. Odnekud se mora krenuti. Ne možeš odmah biti veliki imam, ma koliko ti glava u sparnom danu trnula od ahmedije. Budi uporan. A do tada:
Buć!
