Književni kutak

Djetinjstvo

Najljepša hladovina na čitavom, prostranom djedovom imanju bila je pod krošnjom velikog, starog oraha. Azemi se činilo da njegov vrh seže do neba, a guste zelene grane pružale su joj mir i zaštitu kad se umori od trčanja ili preskakanja loze.

Voljela ga je više nego sve voćke u djedovom voćnjaku. Najviše stoga što joj je djed davno, kad je imala malo više od četiri godine, napravio na njemu ljuljašku. Koliko se tada bojala da je sestra ili Sika malo jače zaljuljaju, toliko je sada uživala. Pošto bi se čvrsto nogama odgurnula, poletjela bi, činilo joj se, pod same oblake. Neopisivo blaženstvo razlilo bi se malim, čvrstim tijelom, ponovo je vratilo do tla i opet vinulo u radost i uživanje. I tako je znala satima. Teško se od svoje ljuljaške odvajala da je na kratko posudi sestri ili svojoj drugarici.

„Vrati mi ovce, pa ću ti dati da se malo ljuljaš“, znala je da ucijeni sestru kad ova poželi malo da uživa.

I jedna i druga su najviše voljele da užinu pojedu u hladu oraha. Tu im je najbolje prijalo. Bega, lijepo izrasla trinaestogodišnja djevojčica, budno je pratila svaki korak svoje mlađe sestre. Ona je bila mirna, stidljiva, i nevjerovatno odana sestri, djedu i bijači.

Azema je bila njena suprotnost. Otvorena, vedra, živa. Mala đavolica koju je bilo teško ne voljeti. Hiljadu načina ona je znala da dobije ono što želi. Nikad inatom ili suzama. Činila je to svojom vedrinom i ljupkošću. Zato je i u selu bila omiljena.

„Eno Mitre“, reče sestri, skoči i odjuri da dočeka svoju drugaricu.

Vratiše se držeći se za ruke. Nasmijane i vedre. Vršnjakinje, istog rasta, možda malo i slične, samo što je Mitra imala tamniju kosu i oči. One su nerazdvojne još od ranog djetinjstva. Znaju se žestoko posvađati, povući jedna drugoj omiljenu krpenu lutku, ili štap koji je u igri konj, ali ljute jedna na drugu ne umiju biti. Da ne vide jedna drugu duže od dana, to se nije dalo zamisliti. Kad preko ljeta jedna ode rodbini na nekoliko dana, ona druga tiho tuguje i čeka njen dan povratka.

„Bego, hoćeš li s nama preskakati lozu?“

„Neću! Ja ću držati jedan kraj.“

„Dobro! Skakaćemo prvo ja, pa Mitra“, reče joj sestra.

„A ko će nam donijeti vode sa izvora?“ upita Mitra.

„Ja ću, vas dvije ćete biti umorne“, pokroviteljski odgovori Bega sestri i njenoj drugarici.

Onda se loza dugo okretala i djevojčice su jedna po jedna skakale, smijale se, šalile. Zadihane, rumene i oznojene, prekidoše na čas igru i sjedoše pod orah da predahnu. Prihvatiše se užine koje su ponijele jutros od kuće, a Bega kad sve tri jedoše, uze testiju i pođe na izvor.

Nije žurila, jer je željela da njih dvije malo predahnu, ohlade se od igre i onda se napiju, a tada neće biti opasnosti da se razbole. Brinula je o svojoj mlađoj sestri na isti način kako to čini njihova bijača. Iako je imala samo trinaest godina, činilo joj se da je prestala biti djevojčica i da ne treba da se ponaša kao djevojčica. Bilo joj je nedolično da se igra sa njima dvjema, osim da sestru nadzire, ali, nije je mamio ni svijet odraslih. Činio joj se suviše opor i surov. U tom svijetu jedine osobe, koje je beskrajno voljela bile su djed i bijača, njeni zaštitnici i dobrotvori. Oca više nije bilo ni u sjećanju, ni traga njegovog lika, jer je imala samo tri godine kad je otišao u asker iz kojeg se nije vratio.

Majku je često viđala, dolazila je u djedovu kuću, a i njih dvije su išle kod nje. Ali, onaj strašni bol sedmogodišnje djevojčice koja prati pogledom majku koja odlazi drugom čovjeku, zauvijek je pokidao čiste veze koje spajaju kćer i majku. Jeste je poštovala, znala joj se i obradovati kad dođe, ali voljela je više nije. Vješto je skrivala tu strašnu istinu od majke, od đeda, bijače, pa i sebe same, ali srce nije znalo drugačije. Ranjeno surovo u djetinjstvu, ono nikad nije smoglo snage da tu ranu preboli.

Možda su joj zato i ostali ljudi izgledali sebični i zli. Zazirala je od njih. Bojala ih se. Bila sigurna da će je povrijediti ako joj se približe. I zato im to nije dopuštala. Njeno srce bilo je puno ljubavi za djeda, bijaču i svoju malu sestru. Ostale je ostavljala po strani.

Ovdje kod izvora voljela je poduže ostati i uživati u ljepoti oko sebe. Žubor vode koja otiče prijao je kao svirka djedovih dvojnica, a behar i zelenilo je voljela otkad zna za sebe. Da je dvije žedne vragolanke nisu kod oraha čekale, ona bi ovdje ostala satima.

Kad stiže sa izvora, Bega zateče sestru i njenu drugaricu kako se nešto dogovaraju.

„Ja nikad nisam probala da pletem“, razazna sestrin glas.

„Naučiću te, ja dobro znam“, odgovori joj Mitra.

„Čuješ li ti mene? Jednom sam uzela igle i nabola se. Ne volim ih!“

„Ja se nikad ne nabodem. Samo pazim. A plesti je lako. Mene je baba naučila.“

„De dobro. Šta ćemo prvo plesti?“

„Povoj za bebu. To je najlakše. Jedna žica pravo, druga prevrnuta. I pleti do tvoje kuće, ako hoćeš.“

„Dobro, naučićeš me. Ali, nemamo pređe. Moja Sika više ne vidi dobro, pa i ne plete.“

„Donijeću ja. Molila sam majku i ona mi je dala jedno klupko“, srećna što je konačno istjerala ono što je naumila, zaključi Mitra.

„Kad dobro naučim plesti, ja ću isplesti prsluk mom đedu. Mnogo će se obradovati. On zna da ga ja najviše na svijetu volim.“

„A ja najviše volim mog ćaću, i ja ću njemu isplesti pojas“, s ponosom kliknu Mitra, ne shvativši u svojoj dječjoj bezazlenosti zašto se na tren rastužilo lice njene drugarice.

„Hej, evo nam Bege s vodom“, viknu tamnokosa djevojčica, skoči na noge pa dograbi sud sa vodom. Kad se dobro napi, pruži ga Azemi.

„Sad biste vas dvije mogle obići ovce, a ja ću vas ovdje čekati“, reče im Bega.

Sretne  što će opet biti same, što će trčati i igrati se koliko im srca žele, djevojčice se uzeše za ruke i odjuriše. Lake da im se činilo da ne dotiču zemlju, vedre kao sunčan dan oko njih i sretne kao da će poletjeti. Ovce nađoše u hladovini. Site, mirne, sve na broju.

„Mitro, bi li ti voljela lećeti?“ upita Azema drugaricu.

„Bih, kako ne bih“, odgovori joj ona i obje, kao po dogovoru, pogledaše u jabuku, na čijim granama bješe nekoliko ptica.

„Ja bih najvoljela da postanem orao.“

„Što baš orao?“

„Kako što? Ima najduža i najjača krila. Mogla bih lećeti čitav dan da se ne umorim. Šta bih sve viđela dolje?! Majko moja, što bi mi bilo lijepo!“

„Ko da bi sve viđela kad odeš gore u visine?“

„Pa ti, Mitro, ništa ne znaš. Znaš li ti jadna kakve oči ima orao? Pričao je meni moj đed. On vidi odozgo bolje nego ja i ti odavde do kraja livade.“

„Ja ne vjerujem“, sumnjičavo se javi Mitra.

„Samo ti nemoj da vjeruješ! A ja ako se pretvorim u orla, odozgo ću i tebe u polju viđeti, pa ću te zgrabiti i odnijeti u visine“, smijući se reče joj Azema.

„Nemoj me strašiti, molim te“, ozbiljno joj reče drugarica i primače se da uz nju bude sigurnija.

„Znaš Azema, ne volim ti ni pećine, ni vile, noćas neću zaspati ako mi budeš dalje pričala.“

„E, budalo mala, od vila se ne treba bojati. One su lijepe, mlade đevojke, takve ljepote da je teško zamisliti. Imaju duge svilene kose niz leđa i zlatne haljine. A nisu zle, one pomažu ljudima. Beru trave i prave lijekove za bolesne. Kažu da od njihovih trava i slijep progleda!“

„Otkud ti sve to znaš?“ malo zajedljivo, ali primirena, dočeka je Mitra.

„Sve to meni priča moj đed. On je pametniji od svih. Mnogo je putovao na konju. Jednom je vidio vilu.“

„E, to lažeš!“ odbrusi djevojčica.

„Ne lažem, živ mi moj đed. Jedna lijepa vila mu je poklonila krilatog konja!“

„Otkud krilatog? Jesi li ga ti viđela?“

„Jesam jednom. Đed mi ga je pokazao!“

„Je li lijep?“

„Kao vila! Bijel, svilene grive i velikih krila. Kad te gleda, ljepše nego da te gleda čovjek!“

„A jesi li lećela na njemu?“

„Nisam. Ali mi je đed obećao! Samo on leti na njemu.“

„A možeš li mene povesti da ga vidim?“

„Ne znam. Moram pitati đeda.“

„A što?“

„Zato što je konj više u planini kod vila, nego kod nas.“

„A, tako“, još u zanosu, ali malo razočarana što ona neće vidjeti to čarobno biće, nego ga samo zamišljati pred spavanje, mala Mitra okrenu glavu i zagleda se u plavu izmaglicu iznad planina koje su okruživale njihovo selo.

Ćutala je jedno vrijeme zamišljajući sebe, kako leti na divnom, krilatom konju i divi se ljepotama koje vidi pod sobom i oko sebe.

„Bože koje bi to bilo uživanje. A koliki li izgledaju ljudi odozgo iz visine?“

Iz razmišljanja je trže Azema i one nastaviše da čavrljaju.

„Hajde da se potrčemo, da vidimo koja je brža“, predloži Mitra.

„Hajde“, odgovori joj drugarica.

„Do kraja livade, a polazimo odavde“, baci svoj džemper i obilježi polaznu tačku.

Pojednačiše stopala, malo prikupiše kose i jurnuše. Kao dvije male, razigrane srne. Trčale su kao da im život od toga zavisi. Bile su ujednačene do pola livade, a onda se Mitra malo povi, ubrza i izmače drugarici za desetak koraka. Nešto krupnija, Azema se već umorila, ali se nije dala nadigrati. Na kraj livade, ipak prva stiže Mitra, raširi pobjedonosno ruke i kliknu: „Eto, vidiš da sam brža!“

„Pa neka si, sjutra ću ja tebe prestići“, zadihana i rumena od trčanja, odgovori joj drugarica, pa se obje spustiše na livadu.

Oko njih je disao proljetni dan. Nad njima svijetlo, beskrajno, plavo nebo, a oko njih zelenilo, behar, cvijeće i mirisi. Nježni, prozračni miris bijelih i rozih latica behara i miris poljskog cvijeća koje je šaralo svaku stopu livade. Zujanje pčela je uspavljivalo. Djevojčice su se potpuno smirile. Činilo se da ne dišu. Nesvjesno, mali vragovi u njima su se prićutali i one su čitavim svojim bićima uživale u ljepoti prirode oko sebe. Možda su na tren i zadrijemale.

Prva se iz sanjarenja i opuštenosti javi Mitra: „Azema, hajde da jedan dan idemo u planinu. Već su stigle jagode i borovnice.“

„Ja ne mogu.“

„A što?“

„Zato što ne smijemo nas dvije same u planinu. Ja idem samo s đedom.“

„Pa nećemo same“, dočeka je Mitra.

„Kako?“

„Lijepo. Sa nama će moj brat. On je stariji od nas, a zna Buren bolje nego moj otac.“

„Ne znam hoću li ja?“

„Ama, doći ću ja da zajedno pitamo tvog đeda. Pustiće te, viđećeš.“

„Dobro, de. A koliko ćemo ostati gore?“

„Čitav dan. Da znaš kako je lijepo u planini? A moj brat zna mjesta u kojima ima jagoda i borovnica, više nego travki. Ponesi veliku korpu da je napunimo. I ja ću.“

„Dobro. Ponijeću. Ali prvo da me đed pusti da idem!“

Zadovoljne što je dogovor napravljen bez prepirke i što njihovo slaganje nije dovedeno u pitanje, drugarice ustadoše i krenuše nazad. Povremeno su se saginjale da beru poljske cvjetove i dok  su stigle do Bege, obje su u rukama imale velike, šarene bukete. Azema svoj predade sestri i mazno poturi lijepi, rumeni obraz da ga ona poljubi.

Stadoše pod orahom još neko vrijeme. Onda djevojčice odoše da dovedu ovce, pa sve tri krenuše kućama. Vedre, smirene, sretne. Nadomak Mitrine kuće dogovoriše se da se sutradan nađu u isto vrijeme.

„I ne zaboravi pletivo i igle“, opomenu je Azema kad je ova malo odmakla.

„Neću. A ti ponesi svoje igle“, odgovori joj drugarica.

Kod kuće zatekoše djeda i bijaču kako ih, umorni od svakodnevnih poslova, čekaju sa ručkom za već postavljenom sofrom.

Priča uz dozvolu autorice prenesena iz knjige “MIRIS DUŠE ,u spomen mojoj majci” ,Sabrija Račić-Hadžimurtezić

akos.ba

Povezani članci