Obnovi svoj život: Mahane koje nastaju u besposlicama

U okrilju besposlenosti rađaju se mnoge mahane i poroci, te uzavru virusi propasti i nestajanja. Ako je aktivnost zadaća živih, onda su besposličari mrtvi. Ako je ovaj naš svijet sadnja radi boljeg života koji slijedi, onda su dokoličari svakako najpreči da budu proživljeni gubitnici, bez usjeva, koji će imati samo gubitak i propast. Poslanik a.s. je upozorio na nemarnost mnogih prema onome što im je podareno od blagodati zdravlja i vremena, kad kaže:

“Mnogi ljudi su obmanuti u dvjema blagodatima: zdravlju i besposlenosti.”

Da… Koliko ima zdravih ljudi koji imaju puno slobodnog vremena, uznemirenih u ovom životu bez nade u bolje, bez posla koji će ih zabaviti, bez misije kojoj bi se iskreno predali i uložili svoj život za njen uspjeh.

“Da li su ljudi stvoreni radi ovoga? Ne, nikako! Uzvišeni Allah veli: “Zar ste mislili da smo vas uzalud stvorili i da nam se nećete vratiti? Neka je uzvišen Istiniti Vladar.” (El-Mu’minun, 115-116)

Ovaj život stvoren je s istinom; i Zemlja i nebesa i ono što je između njih. Čovjek je dužan na ovom svijetu spoznati ovu istinu i po njoj živjeti.

A što se tiče toga da se čovjek začahuri u svoje tijesne strasti i da se zatvori u njihove granice, nezainteresovan za bilo šta! Loš je to put za sadašnjost i budućnost!

Tačno je ono što prenosi Eš-Šafi o principima odgoja u rečenici: “Ako sebe ne zabaviš istinom, bićeš zabavljen neistinom.”

Ovo je tačno, jer ljudski nefs ne miruje. Ako se ne uključiš u brze projekte dobra, rada, organizovane proizvodnje, zaokupiće te bezvrijedne misli, koje će stalno biti opterećene besposlicama i beskorisnim stvarima. A najbolje čime se čuva ljudski život, jeste da mu postaviš program koji će popunjavati njegovo vrijeme, ne ostavljajući šejtanu prilike da dopre do njega zavođenjem i spletkarenjem. U islamu se posebno vodi računa o rasporedu šeriatskih obaveza, ne ostavljajući prostora ljudskom nefsu da se ispuni neistinom.

Karindži ovo objašnjava riječima: “Mi ne osjećamo tragove uznemirenosti u vrijeme dok radimo, ali sati nezaposlenosti koji slijede su najopasniji za čovjeka.”

Kad god imamo slobodnog vremena, šejtan neće propustiti priliku da nas napadne. Mi se često pitamo: da li možemo postići u životu ono što želimo? Naši umovi su u prilici da budu pusti nakon rada. Učenici na časovima biologije znaju da priroda ne podnosi nezaposlenost. Želiš li se uvjeriti u to?

Napravi rupicu na sijalici, iz koje je izvučen zrak, i primjetićeš da priroda nagoni zrak u sijalicu da bi popunio ono što je ispražnjeno. Isto tako priroda brzo popunjava praznine duše. Čime? Osjećanjima i naklonostima, uglavnom. Zašto? Jer osjećanje uznemirenosti, straha, mržnje, ljubomore i zavisti navaljuju snažno, primitivnom i grubom snagom, nasljeđenom iz vremena neznanja. Ta osjećanja su jaka, tako da rasprše mir iz naših duša i naših umova.

Dužnost odgajatelja je da upozore na mahane besposlice. Najbolje sredstvo u ovakvim prilikama je postavljanje pravih metoda za stalno obrazovanje i stalnu nadgradnju. Ispunjavanje slobodnog vremena obavezama i zamjena jednog posla drugim, čuva nas od uzroka ljenčarenja i od slabosti besposlice. Smatram da se društvo može osloboditi mnogih štetnosti ako uspije regulisati slobodno vrijeme, ne na način da se njime koristi pošto ono već postoji, nego kroz ulaganje truda koji će iscrpiti svu snagu i usmjeravati pojedince onome što im koristi u ovome i onome životu. Tako ne ostaje prostor u kome čovjek ima osjećaj da on nema šta raditi. A još od davnina su reformatori definisali da je besposlenost bogatoga put u nemoral i griješenje:

Mladost, slobodno vrijeme i zbunjenost

zaista su uzrokpokvarenosti čovjeka!

Ovome pridodajem i to da je besposlenost siromašnih zapuštanje ogromne ljudske snage i ponižavajuće rasipanje onoga što je podareno od Allaha u mišićima, nervima i srcima, od snage; ako bi se ona pravilno aktivirala promjenila bi svijet.

Našu podršku i ohrabrenje dobiva sistem koji čuva ovu činjenicu i na njoj temelji svoja učenja.

Islam traži od čovjeka da ovlada sobom i većina njegovih propisa veže se za borbu sa samim sobom i odnose sa ljudima.

Borba protiv sebe znači prekinuti udovoljavanje strastima, a odnos prema ljudima znači štititi ih od njihovih loših djela poput rušenja života i slabljenja vjerovanja. Oba ova nastojanja traju cijeli život, ne ostavljajući prilike za poigravanje, smetenost i nemar.

Božiji Poslanik a.s. je molio Allaha da ga učvrsti u vjeri, sa svakim otkucajem srca riječima: “O Ti koji okrećeš srca, učvrsti moje srce u Tvojoj vjeri.”^[1]

I često je molio: “Gospodaru moj, Tvoju milost želim, i ni jednog trenutka ne prepuštaj me meni samome, popravi sve moje poslove. Nema boga osim Tebe.” (Tirmizi, Kitabu el-kader, br. 2066.)

Ova stalna budnost je osnov svake duhovne upotpunjenosti. A što se tiče korištenja vremena, u punoj aktivnosti, to je ono što nam je svima poznato, jer se nije odmorio od suprostavljanja nevjerstvu u jednom mjestu na poluostrvu, a već je prešao u drugo mjesto, s ciljem da ga ispuni imanom i bogobojaznošću.

Nakon njega dvojica njegovih ashaba Ebu Bekr i Omer također nisu ostavili muslimanima prostora za sjedenje, nego su slali vojske na uporišta nasilja na Zemlji, pa nije prošlo nekoliko godina, a svjetlo imana ispunilo je mnoge oblasti svijeta.

I šta se dogodilo nakon što su muslimani ostavili ovu obavezu, koja im je ispunjavala vrijeme?

Posvetili su se jedni drugima i među njima je zavladala smutnja i iskušenje!!

Njih su naslijedile generacije koje su svoje slobodno vrijeme trošile na tumačenje nejasnih ajeta iz Božije Knjige! Na taj način su loše postupili kako prema jasnim, tako i prema manje jasnim ajetima.

Kada istina iscrpi svu kreativnu snagu kod čovjeka onda neistini ništa ne preostaje od te snage.

I kada istina zavlada ljudskim srcem i njegovim umom onda neistini ne ostaje nimalo mjesta niti za igru i sumnju.

Karindži se pita: “Šta je razlog tome da tako jednostavna stvar poput marljivog posla, otklanja uznemirenost? Razlog tome je jedan od osnovnih zakona koje je otkrila psihologija, a on glasi: “Nemoguće je bilo kojem ljudskom umu, ma koliko bio nadaren, da se zanima sa više od jedne stvari u isto vrijeme.”

Ovo je tačno i blizu je značenju riječi Uzvišenog Allaha: “Allah ni jednom čovjeku dva srca u njedrima njegovim nije dao.” (El- Ahzab. 4)

Kako je čovjeku nemoguće da sebi predoči dvije stvari u isto vrijeme, on također ne može da spoji dva suprotna osjećanja.

Mi zaista nismo u stanju da s ushićenjem radimo neki posao i da u isto vrijeme osjećamo uznemirenost, jer jedno od dva spomenuta osjećanja potiskuje ono drugo. Ovaj prosti zakon je omogućio psiholozima, koji su radili za vojsku, da čine nesvakidašnja čuda u toku rata; naime, kada bi im dolazili vojnici koji su zbog rata bili rastresenih živaca, oni bi reagovali riječima; dajte im bilo kakav posao.

Slobodno vrijeme i besposlica ruše mnoge nadarenosti i sposobnosti na istoku, krijući ih iza ogromne mase pasivnosti i omalovažavanja, kao što se ruda zlata i željeza krije u nepoznatim rudnicima.

Ovakvo obezvrjeđivanje vrijednosti rada i vremena proizvodi mnoge nedaće u psihičkom, društvenom i političkom stanju.

Prenosi se od Omera ibn Hattaba da je rekao: “Vidim čovjeka koji me oduševi, pa kad pitam za njega i kažu mi da je bez zanimanja, tad padne u mojim očima.”

U hadisu se kaže: “Zaista Allah voli čovjeka koji ima zanimanje.”

Pa nije čudo da čitavi narodi gube vrijednost kod Allaha kao što gube u očima marljivih, jer oni nemaju svoga zanimanja i besposlica ih je uništila i predala nestanku.

Smatram da je prvi razlog zaostalosti Arapa i muslimana uopšte besposlenost, omalovažavanje i neodlučnost, koji su prevladali njihovim psihičkim i društvenim stanjima.

I nemoguće je da ove generacije poluče neki značajniji uspjeh u ovom životu ili spas na Ahiretu, osim da izmjene stil življenja i izbrišu iz svoje svijesti tragove besposlenosti i praznine.