Priča o dvojici
Sjedili su jedan naspram drugog i ispijajući vruć’ turski čaj, uživali su u hercegovačkom duhanu. Jedan je, blago pognute glave unazad i udobno smješten na stolici, škiljio kroz prozor i gledao kako zanatlije otvaraju dućane. Drugi je piljio u pepeljaru punu pepela i svako malo duboko izdisao, potajno se nadajući da će ga prvi upitati šta ga muči. Dugo su tako sjedili, od ranog sabaha, u Omerovoj čajdžinici i ko biva nešto divanili, jer ipak su oni bili školovani ljudi, a takvi moraju divaniti i pametno zborit’ od ranog jutra, da cijela čaršija čuje. Njih dvojica su bili ugledni ljudi u čaršiji, a povrh ugleda imali su i veliko bogatstvo, stečeno trgovinom.
„Ah, vidi onog Ahmeda, svako jutro prvi otvori magazu, a najslabije posluje. Vallahi to čeljade nije za trgovine, ama nikako“, reče ovaj prvi, još uvijek škiljeći kroz prozor.
„Svako se danas petlja gdje mu nije mjesto. Nije ni škole završilo, neuko i lijeno, a ono bi da ima trgovinu“, nadovezao se drugi i povukao dubok dim.
„Biće da su mu Mejrema i njezini, bogat miraz bili spremili. Ta davno bi on zatvorio onu prašnjivu magazu, na koju više ni golubovi ne slijeću“, nastavi dalje ovaj prvi, odmahujući glavom i ispuhujući guste oblake dima. „Puna mu magaza jeftinih tkanina iz Stambola, jazuk je to. Jazuk“.
„Vallahi billahi nije takvim bilmezima mjesto na čaršiji. Ama nije ni jedini. Da je bar samo Ahmed, nego i Nusret, Ferhatov mali. Zakinu’ me na tasu jučer, misli da ja ne vidim. Kaže slučajno je. Jok Boga mi, slučajno nije, nego i on i onaj njegov akrep od babe hoće tako počesto, znam ja. Htio sam pred kadiju, al sam nešto bio tuhafli i za kadiju i Ferhata.“
Prvi je samo klimao glavom i mrmljanjem potvrđivao. Čajdžinica bijaše prazna, samo njih dvojica sjedili su i tako muhabetili, k’o da se danima nisu vidjeli. Fesovi im bijahu odloženi na stolu, a handžari pored fesova. Sjedili su tako haman do kasnog prijepodneva, ispijali turski čaj i gušili se u hercegovačkom duhanu. Tek prijepodne izađoše iz čajdžinice, da svrate do Ahmeda, da i sa njim koju promuhabete.
„Selam Alejkum dobri Ahmede, dragi naš ahbabu“, reče prvi dok su ulazili u magazu.
Ahmeda su zatekli kako iz bardaka uzima vode za abdest. On je samo klimnuo galvom, a kad je završio sa uzimanjem abdesta, priđe ovoj dvojici i otpozdravi im njihov selam. Čvrsto se rukovao sa obojicom i ponudio im da sjednu da divane do podne namaza, jer posla ionako nije bilo.
„Kako posao Ahmede, kako se prodaje ovaj najfiniji turski pamuk“, upita ga onaj drugi pomalo podrugljivo, ali se potrudio da tu podrugljivost prikrije.
„Dobro je elhamdulillah, ne žalim se. Vazda može bolje, al’ to je u Allahovim rukama. Nego recite mi, kojim dobrom vi u moju magazu? Niste navratili heftama.“
„E moj Ahmede, čudna vremena došla. Iz Porte stalno loše vijesti, govori se i o nekom ustanku. Treba radit’ u ovakvim vremenima, nema se kad sijelit’ i kahva ispijati“, odgovori mu prvi, a drugi potvrdno promrmlja.
„Onda, mašallah, i u vas posao dobro ide?“, upita Ahmed dok je namještao fes na glavu.
„Nije baš najbolje Ahmede, nismo mi vrsni trgovci, k’o ti i mali Nusret. Kad smo već kod toga, malo mi je teško, al’ moram te upitati za mali zajam. Samo dok se stvari slegnu i smire u Porti, očekujem finu svilu, kroz nekoliko hefti“, javi se onaj drugi.
„A što od mene nisi tražio, nego ‘vako aš’ćare pričaš, bruka će po čaršiji?“, upita prvi drugog.
„Bezbeli da bih od tebe prvo, al tebi sam još dužan dvjesto akči, a i tebi i Ahmedu ću vratiti kad mi svila stigne“, odgovori mu onaj drugi. „Hajmo na podne namaz, sad će ezan, a mi ćemo Ahmede poslije, još malo o zajmu popričati.“
Njih dvojica izađoše, nasmijani i veseli, i uputiše se prema čaršijskoj džamiji. Malo poslije njih izađe i Ahmed i krenu za njima, na podne namaz.
„Bola’ što će ti od onog alčaka zajam?“, upita prvi drugog šapatom, dok su išli prema džamiji.
„Ramazan je pa da hanumu iznenadim nekim slatkom“, tiho mu odgovori drugi, smiješeći se.
„Mašallah, kako si se to samo pametno dosjetio. Evo uči ezan, pohitajmo.“
Piše: Čolić Haris
Akos.ba
