Samedin Kadić: “Pobožnost bez konflikta licemjerstvo je i konformizam”
Dvije su knjige povod za razgovor sa Samedinom Kadićem. I obje su njegove. O njima smo najviše i razgovarali, odnosno o tome šta one govore o nama prošlim i nama sadašnjim, našim temama kakve su medresa, čaršija, patrijarhalna porodica, šehidi, jetimi, a koje rijetko propitujemo
U vremenu u kojem je objavljivanje knjige svojevrstan incident, u samo nekoliko dana Vi ste objavili dvije. Dario Džamonja je na pitanje “zašto pišeš?” odgovarao: “Jer od toga živim.” Danas kad je od pisanja gotovo nemoguće živjeti, šta odgovorite kad Vas to pitaju?
Čista je koincidencija da sam u nekoliko dana objavio dvije knjige. Razlozi su tehničke prirode, a zapravo između njih je period od dvije godine. Ne bih se složio s tvrdnjom da su danas knjige incident. Svi pišu knjige, ne znam šta je razlog toj općoj grafomaniji. Kundera je možda dao neke odgovore u “Knjizi smijeha i zaborava”. Ono što je posebno zabrinjavajuće jeste mnoštvo knjiga o drugim knjigama. Cijela industrija sekundarne literature stoji između čitaoca i originalnog teksta. Mnogo je, dakle, knjiga oko nas i originala i medijatiziranih tekstova, no, ne treba gajiti iluzije o tome da sve imaju ogroman značaj. Nemaju velik utjecaj na stvarnost, ne pokreću procese, ne oblikuju presudno emocije i ideje, ne potiču druga kvalitetna, kreativna čitanja. Čak ni Nebeske knjige. Međutim, ako se izbirikate, od knjiga se može platiti kirija.
{youtube}s8TlXshmQsE{/youtube}
Poznato je da većina pisaca ne voli, odnosno, da budem određeniji, mrzi odgovarati na pitanje koliko u romanu i likovima koje kreiraju ima autobiografskog. Međutim, oni koji poznaju Vas i Vašu biografiju, nakon čitanja “Paučine” vjerovatno će Vam postaviti to pitanje. Koliko je osobno iskustvo bilo važno za nastanak “Paučine”?
Na jednom mjestu Bukowski kaže: “Treba mnogo očajanja, nezadovoljstva i razočarenja da se napiše nekoliko dobrih pjesama. Nije to za svakoga, bilo da ih piše ili čak da ih čita.” “Paučina” je puna trauma i idiosinkrazija s kojima sam na neki način pokušao izaći nakraj. Prije svega, traumom rata i jetimstva. Potom traumom postdejtonske Bosne. ‘Osobno iskustvo’ je vrlo razuđena sintagma koja može označavati konkretne događaje, ali i bijedu ljudske intime. Ključno je s koliko poštenja prilazite tom osobnom iskustvu, svojim utvarama i avanturama. Naravno, ima dosadnih pisaca koje poželite nazvati i upitati ih je li im se ikad išta desilo.
{youtube}zSOC8_7jGqM{/youtube}
U javnosti se već pojavilo nekoliko kritičkih prikaza. Nećemo ništa reći ako kažemo da je kritičar uvijek u boljoj poziciji u odnosu na pisca. No, kako gledate na dosadašnje kritike i reakcije na “Paučinu”?
Opširnije na portalu NV:
