Centar za liječenje ovisnosti “Izlaz” Ilijaš: Ne znaš ti mene iz prvog poluvremena!

U cjelokupnom procesu odrastanja porodica i njena harmoničnost imaju nesaglediv značaj. Porodica je prvo životno okruženje unutar kojeg ljudska osoba oblikuje svoj identitet, formira vrijednosni sistem, kreira svoju životnu orijentaciju. Sigurno je da narušeni porodični odnosi remete ove važne procese unutar kojih se kod djeteta i mlade osobe ruši temeljni osjećaj povjerenja. To, onda, može biti razlog za iskorak prema drogi, koja nudi lažni osjećaj sigurnosti i pripadnosti i prekriva težinu svih unutarnjih konflikata u kojima se mlada osoba može naći. Kako se dijete razvija, tako se treba razvijati i mijenjati odnos roditelja, a ako su odnosi među roditeljima opterećeni sukobima, naravno da to neće moći učiniti na kvalitetan način.

Istina, bolje je spriječiti nego liječiti, ali kad već dođe do problema ovisnosti, potrebno je naći rješenje. Jedno takvo “rješenje” je Centar za liječenje ovisnosti “Izlaz” u Ilijašu, ustanova koja zbrinjava ovisnike i pomaže im da svoju odluku provedu u djelo i zajedno pobijede ovu pošast.

Centar je osnovan 2004. godine, na inicijativu Hamze Ražnatovića, hafiza Sulejmana Bugarija i građana koji su direktno ili indirektno bili vezani za problem ovisnosti. Zatvorenog je tipa, a korisnici su dužni potpisati ugovor na godinu i u toku tog vremena ne mogu napuštati Centar, po bilo kojem osnovu, bez pratnje staratelja ili ovlaštene osobe.

“Centar je multidisciplinaran, glavni fokus terapije je duhovna i psihološka podrška, imamo i radnu terapiju, okupacionu terapiju, edukativne aktivnosti, sportske aktivnosti (teretana, košarka, stoni tenis), znači, zavisno od ljudi volontera, koji dolaze u centar i drže predavanje našim korisnicima. Jedan od odgajatelja centra je student DIF-a i on s njima radi na sportskim aktivnostima”, kazao je za Novo vrijeme Amir Turković, upravnik Centra za odvikavanje.

Faze odvikavanja

U centru se trenutno nalazi 13 korisnika, najmlađi ima 15 godina. Korisnici ne mogu izlaziti vikendom, jer se kompletan rad Centra odvija u tri faze.

Prva faza, faza adaptacije, traje tri mjeseca i u njoj korisnik nema pravo posjeta, nema telefonskih poziva. Korisnik se tada upoznaje s radom centra, s terapijama, s drugim korisnicima i uposlenicima. Druga faza je faza rehabilitacije i ona je najvažnija u procesu odvikavanja. Treća faza je faza resocijalizacije koja traje dvije godine u klubu za resocijalizaciju. Rad kluba zasniva se na pripremanju korisnika za povratak u društvenu zajednicu.

“Boravak u Centru je besplatan, jer je i država svakako u teškom socijalnom stanju, pa je to jedan oblik našeg doprinosa omladini. Većina naših korisnika koji su ispoštovali ugovor, tj. program od godinu i dvije godine resocijalizacije u klubu koji je veoma uspješan u tom programu, izliječeno je. Postoje recidivi, to su oni recidivi koji nisu dovoljno shvatili ili nisu ispoštovali ugovor od godinu, oni koji su izašli ranije, naišao im je trenutak slabosti i napravili su recidiv. Nisu shvatili šta im je zapravo lijek. Ovaj se Centar zasniva na principu dobrovoljnosti, mi nismo kazneno-popravna ustanova, nemamo ovlaštenja da nekog nasilu zadržavamo, mi s njima radimo njihovom voljom”, dodaje Turković.

Zadobijanje povjerenja

Nakon izlaska iz Centra, korisnici nailaze na poteškoće u ponovnom integriranju u društvo, zbog predrasuda okoline. Treba mnogo vremena da ponovno zadobiju povjerenje svojih porodica te dokažu da nisu ono što su bili. Bez obzira na sve, zaslužuju drugu priliku.

Zanimljivo je da dosadašnji korisnici Centra za odvikavnje “Izlaz” nisu bili samo iz Bosne i Hercegovine, nego i iz Australije i Amerike. Centar također posjeduje i zemljište u okolini Tarčina, gdje je od prikupljenih sredstava planirana izgradnja nove ustanove, jer je Centar trenutno u zakupljenom prostoru u Ilijašu.

Ispovijest bivšeg ovisnika

Almir Karadža, koji je bio intravenozni ovisnik 12 godina, liječio se u Centru za liječenje ovisnosti u Ilijašu. Sad je uposlenik ovog centra i otkriva nam kako je sve počelo.

“S narkoticima sam se prvi put susreo 1992/93. godine, dakle, početkom rata. Tada sam imao 18 godina. Droga je u ratu bila dostupna, to se donosilo, nije se prodavalo. Kad sam prvi put uzeo drogu, ušao sam u neki drugi svijet, dimenziju koja mi je bila nepoznata i rekao sam: ‘To je to, to meni treba.’ Poslije 15-20 dana konstantnog konzumiranja, jedan dan nisam uzeo dozu i tad su se počeli javljati jaki bolovi. Shvatio sam da imam krizu, bio sam laik i nikad nisam imao susret s tim, ali sam to gledao na televiziji. Kad sam ponovno uzeo dozu, bolovi su nestali i tada sam shvatio da mi se javlja ovisnost”, počinje svoju priču Almir Karadža. Na naše pitanje šta ga je to navelo da krene tim putem, rekao je da je to više bila radoznalost, obijest. U početku je konzumirao tablete, džoint, alkohol. Poslije rata, kako kaže, pao je u iskušenje kad mu je jedan prijatelj dostavio veću količinu trave, kokaina, heroina i rekao mu da to može prodati. Međutim, Almir nije pronašao tržište, pa je iz radoznalosti počeo sam konzumirati. Iznuđivao je novac od drugih da bi došao do narkotika.

Heroinske krize

“To su abnormalni bolovi, imate osjećaj da vam se kosti razdvajaju, kao da vam milion mrava hoda po kostima, a vi ne možete doći do kosti, pa sam iglu ubadao u nogu samo da bol prenesem na drugo mjesto. U ustima se javlja osjećaj kao da imate mnogo malih dlaka, a ne možete ih iskašljati, jednostavno se raspadate. Danima nema spavanja, to traje non-stop. Kad se heroinska kriza, žargonski rečeno, skida “nasuho” bez ikakvih medikamenata, traje od 5 do 7 dana, dok metadonska traje duže, od 25 do 30 dana; nema spavanja i do mjesec dana”, objašnjava Almir i tvrdi da mu nije bilo teško prihvatiti činjenicu da je ovisnik….

Opširnije na portalu Novog vremena: