Tomašica vjetar tišine: Konopci sa otiskom vrata
Bijele se vreće na komopvima, ali što smo bliže, kao da silazi neka polutama. Obuzima nas. Sjetih se da postoje dvije – golubinja, jutarnja i gavranova, noćna. U objema samoća nalazi svoje ruho, ponekad teško kao ogrtač mučenika, a ponekad prozračna kao svila vjenčanice, što skriva ozareno lice. A upravo je ta samoća, to beskrajno stvorenje prisvojila nas. Pretvorena u neprobojni štit tuge.
Drhtavim rukama otvaraju vreće. Prebiru kosti, ostatke odjeće. Pritisla težina. I šutnja, koju prekidaju duboki uzdasi. Dosla je i Arifa G. Ponovo. I ovdje ohrabrena otkrivanjem i ove grobnice, za koju smo svi danima sumnjali. Ali i izraziti zahvalnost za pomoć u njenom traženju.
Smireno lice prozirno od abdestenja i krhko tijelo rastrošeno životom.
Šestericu traži. Najstarijeg Džemala ukopala je one julske noći, kada je Brdo gorjelo. Ostali, njih pet – čula je – nestali u logorskim nesanicama Trnopolja.
Dok drži kosti u rukama, ne skri suze.
„Nemoj. Nije nam u adetu. Pa ako si mogla držati se adeta i sjediti uz noge mrtvog Džemala dok ga nisi iznijela iz kuće, uzdrži se i ovdje. Ostani oslonjena na adete. Bila si u Džehennemu i Dragi Allah te spasio iz vatre“, kažem.
Jedva rukom obrisa suze. I ustade jedva. Rukom me zove da joj pomognem i izvedem je na površinu kopa. Iz oronule tašne vadi krpe. Pokazuje mi. Ostaci bluze i dimija koje su bile na njoj dok su srpski vojnici pucali na nju, kada je bježala dolje prema cesti i Sani, prema Tukovima. U ovim se tragovima na odjeći ne može prevariti. Baš kao ni u ovim kopovima odakle sve više izranjaju tijela.
Izvor: Mirza Sadiković, Tomašica vjetar tišine, GRAFIS, Cazin, 2015., str. 78-79.
Akos.ba
