Odnos islama prema prirodnim naukama i umjetnosti

HEMIJA I FIZIKA

Kur’an stalno ponavlja zahtjev muslimanima da razmišljaju o stvaranju svemira i da proučavaju kako su nebo i zemlja podređeni čovjeku. U islamu nikad nije bilo sukoba između vjerovanja i razuma. Stoga su još vrlo rano muslimani preduzimali sve ozbiljnije i ozbiljnije proučavanje na području hemije i fizike. Takva djela se pripisuju već Halidu ibn Jezidu (umro 704) i Džaferu es-Sadiku (umro 765); a njihov učenik Džabir ibn Hajjan (oko 776) ostao je slavan stoljećima. Karakteristična crta njihovog rada bilo je objektivno eksperimentisanje. Svojim posmatranjima oni su sakupljali ogroman broj činjenica. Pod njihovim uticajem i stara alhemija se preobrazila u nauku iskljucivo zasnovanu na činjenicama koje se mogu dokazati. Džabir je poznavao hemijske procese kalcinacije i redukciju. On je također razradio metode evaporacije, sublimacije, kristalizacije,itd. Razumije se da je na tom polju ludskog znanja bilo potrebno pravo raditi sa strpljenjem kroz generacije, da bi se to kasnije moglo koristiti. Latinski revodi djela Džabira i drugih mogu da pokažu koliko moderna nauka duguje muslimanskim naučnicima i kako svoj razvoj može da zahvali prvenstveno arapsko-islamskoj metodi eksperimenta, daleko prije nego spekulativnoj metodi Grka.

MATEMATIKA

Matematičke znanosti su sačuvale neizbrisive tragove arapskog doprinosa. Riječi algebar, zero, cifra,šifra, itd., arapskog su porijekla. Imena El-Havarzmi, Omer Hajjam, Biruni i drugi , ostaće isto tako poznata kao što je ime Euklida ili ime indiskog autora Sidhante, itd. Grci nisu poznavali trigometriju. Zasluga za njeno otkriće pripada muslimanskim matematičarima.

Ukratko, muslimani su se bavili svojim poslovima, sve dok velike nesreće nisu pogodile dva njihova glavna intelektualna centra: Bagdad na istoku i Kordovu- Granadu na zapadu. Ne samo da su ta dva grada bila, jedan za drugim, osvojeni od barbara , nego su i, na nesreću nauke, spaljene biblioteke sa stotinama hiljada rukopisa. Pokolji nisu poštedili ni naučnike. Ono što je stvarano stoljećima, uništeno je za nekoliko dana. Za vraćanje izgubljenog trebala su nova stoljeća rada i materijalni uslovi. Osim toga, veliki duhovi i plemeniti karakteri ne stvaraju se po narudžbi: oni su dar i blagoslov Božiji; a ako su oni pri tome i zapostavljeni umjesto da vode riječ u jednom drušvu, ako su daleko morali ustupiti mjesto lošim i glupim ljudima, to je tragedija više, koju nažalost često susrećemo.

UMJETNOST

Kao i u nauci Kur΄an je zaslužan i za razvoj umjetnosti kod muslimana: recitovanje tekstova iz Kur΄ana stvorilo je vještinu melodike Kur΄ana; očuvanje kur΄anskog teksta iziskivalo je kaligrafiju; džamije su zahtjevale arhitekturu i dekorativnu umjetnost. Kasnije su se tome pridružile svjetovne potrebe bogatih ljudi. U brizi za očuvanje ravnoteže između tijela i duha, islam taži u svemu umjetnost, vodi prirodne talente pravim putem i pokušava kod čovjeka razviti jednu potpunu harmoniju.

U Muslimovom Sahihu se može pročitati jedna interesantna izjava Božijeg Poslanika: »Bog je lijep i voli ljepotu« . I još jedan:»Ljepota u svemu! Čak i ako morate ubiti ubijte na lijep način.« Bog često govori u Kur΄anu:» Svjetiljkama smo ukrasili nebo…«ili :» Da, mi smo učinili ono što je na zemlji nakitom njenim, da bi zatim vidjeli ko je među njima najbolji i na djelu.«, itd. Kur΄an propisuje: »… za vrijeme namaza lijepo se obucite…«
Poznat je onaj događaj iz života Božijeg Poslanika: jednog dana on je primjetio da površina jednog groba nije bila dobro poravnana, pa je naredio da se to popravi , dadajući da to neće ni pomoći ni štetiti mrtvom, ali da će izgledati prijatnije- za žive.

Smisao za lijepe umjetnosti urođen je kod čovjeka. Kao i za svaki drugi prirodni dar, islam i za umjetnički talenat traži razvoj, ali sa osjećajem mejre. Sjetimo se da je svako pretjerivanje, čak i u mučenju vlastitog tijela kao i u duhovnim vježbama, u islamu zabranjeno.

Prvi mimber u džamiji napravljen je za vrijeme Božijeg Poslanika, imao je kao dekoraciju dvije kugle, slične jabukama, što je male unuke Božijeg Poslanika zabavljalo. To je bio početak skulpture u drvetu kod muslimana. Kasnije primjerici Kur ana su ukrašavani živim bojama i vođena je velika briga oko njihovog poveza. Ukratko, islam ni u čemu ne sputava umjetnički polet. Jedina prepreka koju islam postavlja je zabrana prikazivanja životinjski figura. Izgleda i ipak da ta zabrana nije bila apsolutna, nego da je Božiji Poslanik samo htio da iz određenih metafizički, psiholoških, socioloških i bioloških razloga usmeri maštu umjetnika. Životinjsko carstvo je najviši vidljivi izraz stvaranja, nakon čega dolaze redom biljno i rudno. Trebalo je čast stvaranja ostaviti bogu a sa svoje strane zadovoljiti se drugim objektima. Takvo je objašnjenje koje su dali izvjesni metafizičari. Jedan psiholog će misliti možda da, budići da prvo mjesto u stvaranju drži životinjsko carstvo, predstavljanje životinja za čovjeka dvostruko iskušenje, kome se ono ne opire mnogo: iskušenje da se smatra stvaraocem, dok je on samo proizvođač i iskušenja da pokušava svom djelu dati dušu i osobine kakvog božanstva. Što se tiče biološkog gledišta zna se da nekorištenje jednog talenta pojačava druge koji se koriste: tako np. Jedan slijepac obično osjeduje natprosječno pamćenje i osjećajnost. Kod uzdržavanja do pokazivanja životinjske figure, u slikarstvu, reljefu, skulpturi, itd. .., dar umjetnika će se mnogo snažnije manifestvovati na drugim poljima umjetnosti. Što se tiče društvenog aspekta tu nailazimo na strahovite primjere zloupotrebe i izopačenja u vidu idolatrije, što se može smatrati pravim motivom zabrane. Međutim, ta zabrana ima i mnogo izuzetaka: diječije igračke, ukrasi na jastucima i ćilimima, naučne potrebe, potrebe sigurnosti i zaštite.

Istorija pokazuje da ta zabrana u likovnoj umjetnosti kod musliana nije ometala razvoj umjetnosti uopće; naprotiv, ostale umjetnosti su doživjele izvanredan polet. I sam Kur’an je zahtjevao ljepotu i veličinu u gradnji džamija. Džamija Sulejmanija u Istambulu, mauzolej Tadž-Mahal u Agri, palata Alhambra u Granadi i druge rađevine ne zaostaju iza sličnih spomenika drugih civilizacija, ni u arhitekturi ni u umjetničkoj obradi.

Kaligrafija je kao umjetnost jedna specijalnost muslimana. Upotrebljava se u pisanju ili kao ornament na slikama ili muralima, na tapiserijama, itd. Snaga i ljepota spomenika ove umjetnosti mogu se samo vidjeti: nemoguće ih je opisati.

Jedna druga umjetnost specijalno muslimanska, je učenje kur΄anskih stihova. Bez pratnje muzičkih instrumenata, bez pisanja u stihovima, Kur΄anu je ipak posvećivana veika pažnja u učenju još od vremena Božijeg Poslanika. Arapski jezik daje svojoj prozi jednu melodičnost koja ništa ne zaostaje za rimovanim stihovima u ostalim jezicima. Oni koji su slušali prave majstore kako uče ili izgovaraju tekstove Kur΄ana svaki dan po nekoliko puta prilikom namaza znaju da ovo specifično umjeće muslimana ima čari koje pripadaju samo njemu.

Pa i muzika i svjetovne pjesme su, pod pokroviteljstvom vladara i bogataša, zabilježili svoj napredak kod muslimana. Teoretičari, kao Farabi, pisci knjige Resail Ihvan es-Safa, Avicena i drugi nisu samo ostavili značenje djela; oni su također doprinjeli značajnoj dopuni dostignuća grčke i indijske muzike. Oni su upotrebljavali znakove za pisanje muzike, a u svojim djelima govore i o mnogim instrumentima. Izbor melodije, stihova i instrumenata prema potrebama i prilikama je bio stvar temeljnih proučavanja, u ovisnosti od toga da li se radilo o radosti, tuzi, bolesti, itd.

Kad je riječ o poeziji evo jedne izjave Božijeg Poslanika: »Postoje stihovi puni mudrosti i razgovori koji imaju učinak magije.« Kur΄an odbacuje nemoralnu poeziju. Muhamed se, sijedeći ovaj stav, okružio najboljim pjesnicima ukazujući im koji put da slijede i kojih granica da se drže, razlikujući dobru i lošu upotrebu tog prirodnog talenta. Djela muslimanske poezije se susreću u svim jezicima svih epoha; o njima ovdje nije moguće dati ni najsumarniji pregled. Arap je uvijek »kod kuće« kad je u putanju poezija,o čemu svjedoče slijedeći sinonimi: bejt istovremeno znači stih sa dva polustiha i šator; misra, jedno šatorsko krilo i istovremeno polustih; sabab, šatorski konopac i stopa; vatad, šatorski kolac i dio stope u stihu, itd.

Ukratko, muslimani su dali na polju umjetnosti svoj doprinos, izbjegavajući ono što je štetno i razvijajući ono što je poželjno, nalazeći u tome potpuno nove stvari. Njihov doprinos na ovom području ne može se više ignorisati.

Usput možemo dati slijedeće dvije primjedbe:

1) da muslimani nisu imali svoju vlastitu kulturu—sveobuhvatnu i islamsku kulturu koju im je tako intenzivno usadio Poslanik—njih bi bez sumnje apsorbirale kulture onih koje su ovi muslimani tako lako i tako brzo bili potčinili.

2) među podanicima vanredno prostrane islamske države bilo je naroda svih religija: kršćana, Jevreja, zaratustrovaca, Sabejaca, brahmana, budista i drugih, od kojih je svako imao svoju vlastitu kulturnu tradiciju. Čak ako oni i nisu sarađivali međusobno, svi su sarađivali sa muslimanima, svojim političkim gospodarima i svaki je od njih izlagao svoje glediste muslimanima koji su tako bili obavezni ne da oponašaju bilo koga od njih—pošto je bilo čak i kontradikcija u raznim znanstvenim pravcima – nego da ih sve podvrgnu ispitivanju i stvore neki vrstu sinteze, u korist znanosti i čovječanstva.

Izvor: ”Uvod u islam”
Autor: dr. Muhammed Hamidullah
Za Akos.ba priredila: Medina Kanlić