Zašto bi očevi trebali pričati priče svojoj djeci prije spavanja
Mislim da ne prođe niti jedna noć u kojoj se ne osvrnem na svoj prethodni dan i da se ne pitam da li sam mogla učiniti nešto drugačije sa svojom djecom. Voljela bih da nisam koristila onaj nestrpljivi ili ljutiti ton, ili da sam ih pažljivije sasslušala, ili da sam ih barem još jednom zagrlila. Također mislim o tome da smo ih moj suprug i ja možda mogli malo bolje odgojiti da smo tada znali ono šta sada znamo. Vidim da njihovo djetinjstvo izmiče previše brzo i znam da smo mogli učiniti još bolje stvari. Pretpostavljam da većina roditelja razmišlja na ovaj način. Ipak, iako smo učinili mnogo toga što nije bilo u redu, jedna stvar koju smo moj muž i ja ispravno radili jeste ta da smo vodili računa da našoj djeci svaku noć u zakazano vrijeme pročitamo priču prije spavanja.
Kada su bili vrlo mali, moj muž bi izabrao knjige i priče za čitanje, ali čim su napunili dvije godine, sami su počeli birati knjige i priče. Svako dijete je imalo svoju malu policu i svoje knjige. Većina roditelja se sjeća perioda čitanja jedne te iste knjige, iznova i iznova i iznova. U jednom trenutku, to mučenje se završi. Čak i u mladosti, mi smo ih namjerno ohrabrivali i upućivali prema knjigama sa vrlo malo ilustracija kako bi mogli razviti svoju vještinu slušanja i da ih podstakne da koriste svoju maštu.
Moj suprug i ja volimo knjige i željeli smo usaditi tu ljubav u našu djecu. Čitala bih im u toku dana, dok je moj muž bio zadužen za noć. To je stvarno urodilo plodom. Moje kćerke sada vole čitati, a poklon bon za knjižaru je i dalje njihov omiljeni poklon. Ali dugo nismo shvatili koliko su posebna ta noćna čitanja sa ocem. Očevi često ne mogu provesti dovoljno vremena sa svojom djecom zbog posla ili drugih obaveza. Ali ako noćno čitanje postane dio svakodnevne rutine, djeca, kao i otac, znaju da će se to biti poseban zajednički trenutak. Iskreno vam mogu reći da vjerujem da je jedan od razloga zbog kojeg su moje kćeri tako bliske sa ocem upravo to zajedničko čitanje.
Nije bilo tako davno kada bi moje trogodišnje djevojčice zgrabile svoje male stolice, dovukle ih do vrata, te sjedile i čekale da im otac dođe sa posla. Čim bi čule ključ u vratima, počele bi da vrište, „Babo je kod kuće! Babo je kod kuće!“ Prije nego što bi čak i ušao unutra, one bi mu grlile noge, čekajući da ih podigne i poljubi. Nisu mogle čekati da mu pokažu slike koje su taj dan nacrtale u školi ili da mu ispričaju sve što su radile. Svaka noć bi bila kao dugo očekivani povratak kući.
Ti dani su prošli. Nema stolica kraj ulaznih vrata, ni piskavih uzbuđenih glasova, niti žurbe da ispričaju sve one stvari koje su radile taj dan. Ponekad ih čak moram podsjetiti da prestanu sa time šta rade i da pozdrave svog oca dok ulazi na vrata. Da je do mog muža, on bi i dalje smjestio svoje kćerke pored sebe na kauč svake noći, željno očekujući okretanje sljedeće stranice.
Ali to više nije svako veče, kao ranije. One sada imaju svoje knjige i druge interese. Ali čitanje sa ocem i dalje zauzima posebno mjesto u njihovim srcima, a neka od njihovih najdražih sjećanja su one priče koje su čule prije spavanja. I ako bih morala da pogađam, one će nastaviti ovu tradiciju sa svojom djecom.
Izvor: iiph.com
Za Akos.ba preveo: Jasmin Mujakić
