Korak po korak: Da li je homoseksualizam put do pedofilije?
Iako će većina homoseksualnih aktivista javno zanijekati da žele bilo kakav osobni pristup dječacima, mnoge homoseksualne skupine diljem svijeta rade agresivno na smanjenju donje granice za stupanje u seksualne odnose.
Njihova su nastojanja potpomognuta od strane profesionalnih psihijatrijskih i psihologijskih udruga, koje su svoja stanovišta približili normalizaciji pedofilije, baš kao što su to učinili i s homoseksualnošću početkom 1970–ih godina .
Kevin Bishop, deklarirani pederast (pedofil), promovira rad Sjeverno–američke udruge za ljubav između muškaraca i dječaka (NAMBLA) u Južnoj Africi. Bishop, koji je i sam bio zlostavljan u dobi od šest godina, također deklarirani homoseksualac, otvoreno govori o vezi između homoseksualnosti i pedofilije. “Zagrebite ispod površine prosječnog homoseksualca i pronaći ćete pedofila”, rekao je Bishop u intervjuu za „Electronic Mail & Guardian“ (30.lipnja 1997).[1]
Ovaj pedofilski i homoseksualni aktivist počeo je proučavati pedofiliju, dok je bio student na Rhodes University. On je također tamo otkrio i Karla Marxa, kao i drugu literaturu koja mu je pomogla formirati svoje poglede na svijet. Njegovi pogledi su odjekivali diljem svijeta preko homoseksualnih aktivista koji traže ono što oni zovu “seksualna sloboda“ za djecu.
Bishop je u kampanji u Južnoj Africi tražio da se ukine “zakon o suglasnosti za stupanje u seksualni odnos s obzirom na dob”, i u svrhu ostvarenja tog cilja on traži pomoć od NAMBLA-e. On kaže da djeca moraju biti osnažena „poučavanjem o ljubavi u ranoj dobi, kao i davanjem prilike da donesu informiranu odluku o stupanju u spolni odnos.“ On također odobrava i incest, uz napomenu: “Dvije žene psihologinje u Americi kažu da bi najzdraviji uvod u seksualne aktivnosti za dijete bio sa njihovim roditeljima, jer je to manje prijeteće, a i emocionalna intimnost je bolja.“[2]
Bishop se slaže s NAMBLA-om da će slijedeći društveni pokret u zapadnim politikama biti napad na “dobnu granicu za seks” kojom se zabranjuje seksualni kontakt na temelju dobne razlike. Pokret je već dobio zamaha u Europi i Kanadi.
Seksualno “oslobođenje”
Homoseksualne skupine aktivista diljem svijeta rade na snižavanju zakonske dobne granici ili njenom ukinuću kako bi se “oslobodilo“ djecu od ograničenja patrijarhalnog društva. Kate Millett, radikalna feministica i marksistička teoretičarka opisuje ovu filozofiju u intervjuu koji je prvi put objavljen 1980.- te godine u časopisu “Loving Boys”. Članak je kasnije ponovno objavljen u “The Age Taboo”, od strane “Alyson Publications”, homoseksualne izdavačke kuće iz Bostona. Millett izjavljuje: “Jedno od temeljnih prava djece je seksualno izražavanje, ponajprije između sebe samih ali i sa odraslima. Stoga je seksualna sloboda djece važan dio seksualne revolucije.” (nagl. prev.). Millett kaže da seksualna revolucija počinje sa emancipacijom žena ali u sebe uključuje i homoseksualna prava. „Tabu incesta je oduvijek bio jedan od temelja patrijarhalne misli“, kaže Millett. “Mi moramo proklamirati emancipaciju djece. Što je stvarno u pitanju jesu dječja prava, a ne kao što je formulirano do sada, samo pravo seksualnog pristupa djeci.”[3] Millett vjeruje da je seksualni pristup djeci samo jedan dio većeg cilja koji teži oslobađanju djece od svih oblika roditeljskog ugnjetavanja.
Ova tema seksualnog oslobođenja nedavno se pojavila na Populacijskoj konferenciji UN održanoj 1999. godine Nizozemskoj, gdje su tinejdžerski delegati lobirali za pravo tinejdžera i djece čak od 10 godina da imaju seksualno zadovoljstvo i spolne slobode. Oko 130 mladih iz 111 zemalja potpisalo je dokument o seksualnim pravima. Oni su također tražili pravo na pobačaj – na zahtjev i bez znanja i pristanka roditelja.[4]
Jim Hanes, upravni direktor “Amerikanaca za istinu o homoseksualnosti”, posjetio je Amsterdam u Nizozemskoj u studenom 1998. Nakon što je kontaktirao razne homoseksualne knjižare i Homoseksualni studij Sveučilišta u Amsterdamu u svezi pedofilskih materijala, uputili su ga na “Intermale Bookstore”, na kojemu se nalazi veliki izbor pedofilije u dijelu zvanom “Padeo“. Trgovački menadžer ga je usmjerio na “Paidika”, časopis za pedofiliju, „Anatomy Media Attack” (u nakladi NAMBLA), “Varieties of Man/Boy“ od Wallace Hamilton Press, “Crime Without Victims“ od Prebena Hertofta, „Sexual life of children” od Floyda M. Martinsona i na mnoge fiktivne knjige o djeci i seksualnim činima sa odraslima. Materijal je vidljivo prikazan i može se naručiti na web stranici “Intermale Bookstore“ na www.intermale.nl, koji ima odjeljak pod nazivom “Dječaci i tinejdžeri”.
Seksualno iskorištavanje djece
Pat Califia je američka zagovornica totalnih seksualnih “sloboda”. Ona je samoproglašena lezbijska radikalka koja je intenzivno radila i pisala o važnosti “oslobođenja“ djece od seksualnog ugnjetavanja. Njezina knjiga “Public Sex” sadrži dva eseja o “dječjem pristanku na seks”: “The Age of Consent: The Great Kiddy Porn Panic of 77„ i “The Aftermath of The Great Kiddy-Porn Panic of 77“. Califia tvrdi da sve zakone o dobnoj granici za seks treba ukinuti i podržava NAMBLA–u u njihovim naporima da legaliziraju seks između odraslih i djece. Califia je kolumnist “mainstream” homoseksualnog magazina “The Advocate”.[5]
Stjecanje ovakvih prava djece je dugoročni cilj homoseksualnog pokreta. Godine 1972.“National Coalition of Gay Organizations“ usvojila je platformu “prava homoseksualaca“ koja je uključivala sljedeće zahtjeve: „Ukidanje svih zakona koji reguliraju dobnu granicu pristanka za seks”. David Thorstad, glasnogovornik pokreta za homoseksualna prava i NAMBLA – e, jasno navodi ciljeve: “Krajnji cilj gay oslobodilačkog pokreta je postizanje seksualne slobode za sve – ne samo jednaka prava za “lezbijke i gay muškarce”, nego i sloboda seksualnog izražavanja za mlade i djecu“. Taj cilj se nije promijenio otkako je artikuliran još 1972. godine.[6]
Godine 1982., međunarodni institut “Homophilics”, homoseksualna organizacija za proizvodnju homoseksualnih biografija i homoseksualnih povijesnih materijala, glasovala je da bi podržala da dob pristanka za seksualni čin širom svijeta bude od prve menstruacije kod djevojčica i prve ejakulacije kod dječaka (nagl. prev). Prema Garyu A. McIntyreu, članu “Etičkog povjerenstva” IHI-ja, organizacija još uvijek stoji na toj ovu poziciji iz 1997. godine.[7]
Godine 1985., održan je drugi međunarodni kongres “Gay mladih” koji su se sastali u Dublinu i donijeli Deklaraciju gdje se u jednom dijelu navodi: “Kao mladi ljudi, moramo biti slobodni odabrati vlastite identitete i životne stilove. Mi se protivimo dobnoj granici pristanka za seks i svim zakonima koji ograničavaju seksualnu aktivnost jer, kao mladi ljudi, mi znamo da oni ograničavaju našu seksualnu slobodu i uskraćuju nam pravo izabrati ko smo u odnosu na našu seksualnost.”
Kao dio napora za normalizaciju seksa sa djecom, neki homoseksualni aktivisti promiču ideju da je čuvanje djece od seksualne aktivnosti zapravo oblik zlostavljanja djece. U stvari, jedan homoseksualni magazin pozdravlja pedofile kao proroke seksualnog oslobođenja. Uvodnik magazina “Guide“ iz srpnja 1995. navodi: Djeca se još uvijek uče destruktivnim lažima o seksu. Njima je rečeno da dok su 16 (ili 14 ili neka druga proizvoljna dob koja se razlikuje od države do države) bilo kakvo seksualno izražavanje u s njihove strane predstavlja zločin. Možemo biti ponosni da je gay pokret bio dom za nekoliko glasova koji su imali hrabrosti reći naglas da djeca su prirodno seksualna, da su zaslužili pravo na seksualno izražavanje s kime god žele. Ne možemo, međutim, uvijek biti ponosni na način na koji smo kao zajednica tretirali naše proroke. Mi moramo slušati naše proroke. Umjesto da se bojimo da nas označe kao pedofile, mi s ponosom moramo proglasiti da je seks dobar, uključujući i dječju seksualnost. Okruženi sa pobožnim moralistima sa mlitavim anti-seksualnim pravilima, moramo biti besramni u rušenju pravila, pokazujući naše nastojanje prema višem konceptu ljubavi. Moramo to učiniti za dječje dobro“.
Pokojni Jim Kepner, osnivač “International Gay and Lesbian Archives” iz Los Angelesa, jednom je prilikom izrazio blisku povezanost sa pedofilima. Njegovi pogledi su objavljeni na homoseksualnim web stranicama. Kepner je napisao: „Mnogi ljudi koji su me nekad pokupili sa takvom nježnošću, danas će biti stigmatizirani kao pedofili. Svi su bili ljubazni i vrijedni poštovanja i bili su vrlo važni za mene. Nisam pedofil, ali osjećam da su često oni više žrtve, nego što su počinitelji. Previše ljudi u našem pokretu, koji su i sami žrtve predrasuda i diskriminacije, prenose tu mržnju u pravcu drag queensa, pedofila, biseksualaca, fetišista, transseksualaca i mnogih drugih manjina u našoj zajednici.“[8]
Zakoni za dobnu granicu za seks i “dječji pristanak za seks”
Homoseksualne udruge diljem svijeta upustile su se u snažnu kampanju za spuštanje zakonske dobne granice za seks tvrdeći da su trenutni zakoni diskriminirajući za homoseksualce.
U Engleskoj, primjerice, postoji veliki pritisak za snižavanje dobi seksualnog pristanka za homoseksualce do 14 godina. “Outrage!”, homoseksualna organizacija koja djeluje slično organizaciji“ACT UP” u Sjedinjenim Američkim Državama je vodeća u toj kampanji. U priopćenju objavljenom na internetskoj stranici “Queer Intelligence Service”, “Outrage!” tvrdi da „maloljetnici s nastranom (engl.: queer) spolnom orijentacijom također imaju pravo. Oni su neki od najugroženijih članova naše zajednice. Imamo posebnu odgovornost da zaštitimo njihove interese i dobrobit.“[9]
Cilj spuštanja dobi seksualnog pristanka je na taj način umotano u termine ljudskih prava i zamaskirana u zabrinutost za “ranjive članove homoseksualne zajednice”. “Outrage!” predlaže da bi homoseksualni seks trebao biti dopušten između djece 14 godina i starijih, pod uvjetom da ne postoji više od tri godine dobne razlike.
Britanska homoseksualna grupa “Stonewall“ pokrenula je svoju kampanju za snižavanje dobi seksualnog pristanka još 1992 godine. To je došlo do Europskog suda za ljudska prava, žaleći se da dobne razlike za stupanje u seks između heteroseksualaca i homoseksualaca čine temeljnu povredu prava na štetu homoseksualnih osoba.
U srpnju 1998 godine, članovi britanskog parlamenta sudjelovali su u oštroj raspravi tijekom spuštanja dobne granice za homoseksualne odnose sa 18 na 16 godina. Nastojanja su poražena u Domu lordova, ali House of Commons u studenom 1998. godine ponovno je odobrio zakon koji smanjuje dob na 16 godina. Kao pokušaj da ublaži kritike, zakon također pruža smjernice kako bi zaštitili mlade koji su u internatima škola ili oružanih snaga. Zanemarujući kritike, homoseksualni aktivisti će nastaviti gurati prema ukidanju svih zakona koji reguliraju dobni seksualni pristanak.
Članak u britanskom Daily Mail u listopadu 1998. godine naznačuje da Vlada razmišlja o smanjivanju dobne granice seksualnog pristanka za heteroseksualce do 14 godina, ali britanski ministar unutarnjih poslova Jack Straw negira izvješće, rekavši: “Vlada NE razmatra spuštanje heteroseksualne dobi pristanka na 14 godina i nema planova da to učini u budućnosti”.
Straw je bio taj koji je uveo mjeru za smanjenje dobi pristanka na homoseksualne odnose na 16 godina.
Dob pristanka za homoseksualce je 1998. god. spuštena sa 21 na 18 godina.[10]
Čak je i cijenjeni londonski Times pokrenuo kolumne za simpatizere pedofilskih stremljenja. Dana 30. ožujka 1999. godine, u članku kojega piše dr. Gary Slapper sa Otvorenog sveučilišta napada predloženi kazneni zakon za silovanje koji uključuje “ljude koji zlouporabljuju povjerenje”, poput učitelja. U prijedlogu kojega on naziva “izuzetno drakonskim”, piše inače da su u prošlosti takvi zakoni dovodili do ograničavajućeg stava prema seksualnim odnosima, tako da smo sada u procesu liberalizacije mnogih zakona, to jest ne težimo za tim da zakoni budu još netolerantniji: “Suzbijanje nemorala nije posao za kazneno pravo.“13
Nizozemski homoseksualci su postigli iznimne uspjehe u normalizaciji homoseksualnog ponašanja. Oni su također bili uspješni u borbi protiv “dobne granice pristanka za seks”. U Nizozemskoj, dob seksualnog pristanka je sada 16 godina.
Nizozemski savez za integraciju homoseksualnosti (DAIH) zauzima se za promjene zakona u Nizozemskoj. Uspješno su lobirali za ukidanje zakona iz 1971. godine o zabrani seksualnog kontakta između onih starijih od 21 i onih mlađih od 21 godinu. Zakoni su izmijenjeni 1987. i ponovo 1991. godine. Postojeći zakon dopušta seks između djece i odraslih osoba, ako roditelji djeteta to odobravaju. Prema DAIH-u, nova dobna granica pristanka na seks „ostavlja više prostora za mlade osobe, roditelje, i odrasle prijatelje koji mogu doći do zadovoljavajućeg seksualnog kontakta. Nitko se ne smije miješati i ometati, sve dok je situacija uzajamno dragovoljna… “[11]
Homoseksualni aktivisti u Nizozemskoj izborili su još jednu pobjedu sredinom studenog 1998. godine, kada je nizozemska Vlada odobrila plan da se omogući da homoseksualci mogu posvajati djecu, ako homoseksualci žive zajedno duže od tri godine i brinu se za dijete barem jednu godinu.[12]
Nekoliko homoseksualnih i pedofilskih web stranica sadržavaju opsežne popise zakona o “dobnoj granici seksualnog pristanka“ kako bi konstantno pratili promjene u zakonima.[13]
Homoseksualna / pedofilska nastojanja u Kanadi
Kanadska država Ontario je već smanjila dob seksualnog pristanka na 14 godina, kako za heteroseksualce, tako i za one koji se identificiraju kao homoseksualci. U svibnju 1995. godine, sutkinja Rosalie Abella sa Prizivnog suda Provincije Ontario (op. prev.: ta je sutkinja 2004. godine unaprijeđena imenovanjem na Vrhovni sud Kanade) spustila je dobnu suglasnost za analni seks na 14 godina, jer je zaključila da je zakon u Ontariju za sodomiju negirao mlađima od 18 godina “osnovni oblik seksualnog izražavanja.“[14]
Iste godine, Vrhovni sud Kanade tvrdi da osobna seksualna orijentacija kvalificira njega ili nju za posebnu zaštitu prema Odjeljku 15. Povelje o ljudskim pravima i slobodama, kao “analogno“ za rasu, spol, nacionalno ili etničko podrijetlo. Dakle, homoseksualnost je u Kanadi postigla poseban status manjine. Osim toga, u svibnju 1999. godine, Vrhovni sud je stavio izvan snage Obiteljski zakon Ontarija i naredio pokrajinskoj vladi da redefinira pojam supružnika koji uključuje i istospolne partnere. Vladajući su učinili veliki korak prema “istospolnom braku“.
Godine 1995., „Alberta Report/Western Report”, konzervativni Kanadski magazin, izviješćuje da je “Globe and Mail”, Kanadski nacionalni dnevni list, očito stao uz pedofiliju. U ožujku 1994., “Globe“ je pokrenuo kolumnu za snižavanje dobi seksualnog pristanka, koju je napisao Gerald Hannon, profesor novinstva na „Ryerson Polytechnical University” u Torontu.[15]
U studenom 1994. godine, “Globe and Mail”, također, objavljuje suosjećajnu kolumnu za zatvorenog pedofila koji se smatra za jednim od najozloglašenijih zlostavljača djece u kanadskoj povijesti. A u ožujku 1995. godine, iste novine su napisale negativnu priču autora Hannona, o policijskom šefu u Londonu, Ontario, koji je procesuirao mrežu deklariranih pedofila.[16]
Hannonovo ime je značajno jer je on deklarirani homoseksualac, kao i branitelj NAMBLA – e i onoga što on naziva “međugeneracijski seks.“ Godine 1977. Hannon je napisao članak naslova “Men Loving Boys Loving Men”, za homoseksualni magazin “Body Politic”. U siječnju 1994. godine, Hannon je napisao članak za homoseksualni dvotjednik “Xtra”, uspoređujući dječji seksualni ring sa hokejom na ledu timova za djecu. “Ja nikada ne bih mogao razumjeti kako se dječji hokej razlikuje od organiziranog dječjeg seksualnog ringa”, napisao je Hannon. “Oba uključuju djecu i odrasle i oba uključuju užitak. Ipak, mi odobravamo dječji hokej, ali osuđujemo dječji seksualni ring.”[17]
Godine 1996., Hannonu nije produžen ugovor na Ryersonu, nakon što je priznao da je također povremeno u osam godina radio kao homoseksualna muška prostitutka. Kanadski lezbijski i gay arhiv (web servis) ima detaljnu kronologiju Hannonove karijere i kontroverzi, kao glasovitog homoseksualnog zagovornika pederastije (muško homoseksualno zlostavljanje djece).[18]
Osim toga, stranica nudi čitatelju povijest nastojanja kanadskih homoseksualnih aktivista za promjenu kriminalizacije (u svezi sodomije i dobi seksualnog pristanka) od 1971. godine do danas. U ožujku 1995. godine, suci su presudili da je zakon o analnom seksu u Ontariju neustavan, jer je bila postavljena viša dob pristanka za analni seks nego za druge seksualne radnje. U rujnu 1995. godine, sud je izjednačio dobne granice za sve vrste seksualnih aktivnosti u Ontariju, stavljajući 14 godina kao granicu pristanka na sve seksualne radnje.
Arnold Beichman, znanstveni suradnik “Hoover Institution”, opisao je Hannonov slučaj i kampanju za normalizaciju pedofilije 1996. godine u kolumni kod “The Washington Times”. Beichman navodi: “Promjene u moralu ne događaju se preko noći. One ulaze u društvo, često tiho, kao poplavna voda u podrum. Nakon nekog vremena nepoželjno osobno ponašanje postaje prihvatljivo, podnošljivo, pa čak i hvale vrijedno. Mislim da se mirnom kampanjom može pedofilija učiniti prihvatljivom, ako ne i respektabilnom.“[19]
Judy Anderson, bivša predsjednica pro – obiteljske grupe “Real Women Canada”, napisala je podužu repliku na Hannonov napad na šefa policije u Londonu i uputila ga u “Globe and Mail” za objavljivanje. Članak je odbijen[20], ali njegova srž je objavljena 15. svibnja 1995. godine u članku kod Alberta Report/Western Report. U njemu se navodi da je Kanadska vlada tada bila na rubu da doda “seksualnu orijentaciju“ na svoju listu ljudskih prava, te je vjerojatno i pedofilija bila planirana kao “seksualna orijentacija“ i zaštićena zakonom. Ona je primijetila da bi bilo lako za kanadske sudove, da krenu na poništavanje svih zakona o zabrani seksa s djecom.[21]
Anderson je također istaknula da je u tijeku kampanja u Kanadi da se stekne socijalno prihvaćanje za „ljubav“ između odraslih i djece. Na primjer, pamflet za spolni odgoj se distribuira u Torontu u škole u kojima se pokazuje seks dječaka sa muškarcem. Naslov ispod slike glasi: “Imati seks sa muškarcima može biti zastrašujuće isto kao i javno deklariranje da ste gay. Ali baš kao što je biti gay normalna pojava, tako je i seks sa muškarcima.“
Nastojanja za normalizaciju pedofilije u SAD – u
U Sjedinjenim Američkim Državama, homoseksualni aktivisti su suzdržaniji u svojim nastojanjima da dobiju pristup djeci nego što su u Kanadi ili Europi. Dok NAMBLA redovito sudjeluje u homoseksualnim paradama u New Yorku, San Franciscu i drugim većim gradovima, homoseksualni aktivisti javno se distanciraju od pedofila kao dio javne strategije.
Ipak homoseksualne skupine aktivno novače “gay mladost“ kroz takve skupine seksualnih manjina kao što su „Minority Youth Assistance League”, u Hettrick-Martin institutu, pružateljima usluga vezanima uz AIDS i razne agencija koje pomažu odbjegloj djeci. Nastojanja da se promijeni dobna granica pristanka na seks u smislu zakona, još se nije pojavila, ali neke zloslutne znakove tih nastojanja možemo naslutiti. Kada je na američkom Vrhovnom sudu Ruth Bader Ginsburg bila odvjetnik za ACLU, ona je bila koautor izvješća o preporuci da dob pristanka za seksualni čin mora biti smanjena na 12 godina.[22]
Javnost se još uvijek gnuša nad seksualnim zlostavljanjem djece. Ustvari svaki puta kada se pokuša dovesti u vezu pedofiliju i homoseksualnost, standardni odgovori njihovih aktivista navode oko 97 posto svih pedofila su heteroseksualci i/ili oženjeni muškarci. Dakle, oni odbijaju svaku pomisao da oni imaju bilo kakve sklonosti za spolnim odnosom sa djecom.
Ovdje treba reći da ima istine u tome da mnogi pedofili jesu heteroseksualno orijentirani muškarci. Da budemo precizni, pedofilija je zločin spolnog zlostavljanja djeteta suprotnog spola. Pederastija, sa druge strane, je zločin zlostavljanja djeteta istog spola. Izraz pedofil se obično koristi kao opći pojam za opisivanje osoba koja zlostavlja svako dijete, a izraz pedofilija, međutim, obično se odnosi na seksualno zlostavljanje djece u cjelini.
Homoseksualac koji zlostavlja dijete istog spola, dakle, tehnički je kriv za pederastiju, a ne pedofiliju – ali oba predstavljaju seksualno zlostavljanje djece.
Homoseksualci će obično poreći da postoji velika učestalost zlostavljanja djece među njima, ali statistika priča jednu sasvim drugu priču.
Prvo, moramo pogledati statistiku seksualnog zlostavljanja djece u cjelini. Nacionalni odbor za sprečavanje zlostavljanja djece (NCPCA) objavio je slijedeće informacije:
Izvješća o seksualnom zlostavljanju su u porastu u našoj naciji.
Između 80 i 95 posto svih zlostavljanja djece su počinili muškarci. U NCPCA bilježe, kako postoji“dramatičan porast u broju adolescentnih prijestupnika koji imaju seksualno agresivne nasrtaje protiv druge djece.”
Djevojčice su više podvrgnute napastovanju nego dječaci. Od ukupnog broja žrtava seksualnog zlostavljanja djece na dječake otpada 25 do 35 posto.[23]
Koliko je rasprostranjeno zlostavljanje djece među homoseksualcima?
“The Gay Report”, objavljen od strane homoseksualnih istraživača Jaya i Younga 1979. godine, otkriva da je 73 posto ispitanih homoseksualaca stanovito vrijeme održavalo seksualne odnose s dječacima od 16 do 19 godina starosti ili mlađima.[24]Iako homoseksualci računaju da ih ima manje od dva posto stanovništva, oni čine oko trećinu zlostavljača djece i mladeži.[25] Nadalje, kako se navodi u tekstu Nacionalne udruge za istraživanje i liječenje homoseksualnosti (NARTH), “budući da su homoseksualni pedofili zlostavljali daleko više djece nego što su to učinili heteroseksualni pedofili, procjenjuje se da oko 80 posto pedofilskih žrtva predstavljaju dječaci koji su bili zlostavljani od strane odraslih muškaraca.“[26]Nacionalno istraživanje zlostavljanja djece u izviđačima od 1971. do 1991. godine otkriva da je više od 2.000 dječaka izvijestilo o nasrtajima odraslih izviđača. (Napomena: Skauti, koji imaju 150.000 Scoutmastersa i pomoćnika Scoutmastersa, zabranjuju stotinama muškaraca svake godine kampiranje iz zabrinutosti da bi mogli zlostavljati dječake.)[27]Studija o kanadskim pedofilima pokazala je da je njih 30 posto priznalo da je angažirano u homoseksualnim činima sa odraslim osobama, a 91 posto od ne-obiteljskih zlostavljača dječaka priznalo je da nema drugog seksualnog kontakta, osim homoseksualnog.[28]Judith A. Reisman, dr.sc., i Charles B. Johnson, Ph.D., proveli su analizu sadržaja u osobnim oglasima u “Advocate”,“nacionalnom gay i lezbijskom newsmagazinu”, i otkrili da se “pilići” – uobičajeni naziv za maloljetne dječake tražene poradi seksa – naširoko nude. Mnoge od reklama u časopisu nastoje pridobiti dječake i tinejdžere za prostituciju, što predstavlja 63 posto svih osobnih oglasa.[29] Autori također napominju izjavu iz recenzije knjige homoseksualnog aktivista Larry Kramera da rade mnogo, ”kako bi kanonizirali mušku homoseksualnu književnost, uključujući seksualno grabežljive bijele ljude koji se nameću tamnoputim dječacima kako bi ih seksualno zadovoljili”.[30]
Godine 1985. u studiji o stopama zlostavljanja među homoseksualnim pederistima u odnosu na heteroseksualne pedofile dr. Paul Cameron je utvrdio sljedeće:
– 153 homoseksualna pederasta seksualno su zlostavljala 22.981 dječaka u prosječnom razdoblju od 22 godina,
– 224 heteroseksualnih pedofila je zlostavljalo 4435 djevojaka tijekom prosječnog razdoblja od 18 godina,
– prosječno je homoseksualni pederist zlostavljao 150 dječaka, a svaki heteroseksualni pedofil je zlostavljao prosječno 20 djevojaka, omjer 7,5 naprama 1![31] (nagl. prev.)
7 . David Thorstad povezuje pedofiliju sa “gay pravima”
Čelnik NAMBLA-e David Thorstad održao je govor o povijesti pedofilije i Pokretu za homoseksualna prava za meksičku homoseksualnu / lezbijsku grupu,“Semana Cultural Lesbica“, u Meksiku 26. lipnja 1998 godine. Thorstad je detaljno i dugo, navodio isprepletenu povijest pederastije i Pokreta za homoseksualna prava. On je napomenuo da je pederastija sastavni dio novog homoseksualnog pokreta koji se pojavio u Njemačkoj krajem 19. Stoljeća. Prvi homoseksualni časopis u svijetu, prema Thorstadu, je bio “Der Eigene“, objavljen 1896. od strane Magnusa Hirschfelda, pederasta koji je kasnije osnovao Znanstveni humanitarni odbor, prvu grupu za ostvarivanje homoseksualnih prava.
Kao što Thorstad prati ono što on promatra kao važnu povezanost pederastije i homoseksualnih prava, tako on također jadikuje nad činjenicom da se moderni homoseksualni pokret u Sjedinjenim Američkim Državama nastoji distancirati od NAMBLA-e i “ljubavi prema djeci“ u cjelini. Unatoč ovom udaljavanju,Thorstad kaže, “pederastija je glavna forma u kojoj se muška homoseksualnost iskazivala u zapadnoj civilizaciji… Ona je neodvojiva od vrhunaca zapadne civilizacije u antici i renesansi. Pederastija, poput homoseksualnosti, postojala je i postoji u svim društvima koja su ikada bila proučavana. Homoeroticizam je sveprisutna značajka ljudskog iskustva, što pokazuju i pokušaji da se potisne. Muškarci i mladići su uvijek privlačili jedni druge, i kao što je i homoseksualnost u cjelini, tako je i njihova ljubav je nezadrživa… Ona će nastaviti težiti da se izrazi, usprkos svih nastojanja da se potisne i demonizira.[32]
Iskorištavanje psihijatrije / psihologije
Homoseksualni aktivisti omekšavaju javno mišljenje o pitanju seksa između odraslih i djece uz pomoć raznih institucija: medija, obrazovnog sustava, a posebno strukovnih udruga psihijatrije/psihologije.
Godine 1994., Američka udruga psihijatara (APA) tiho je revidirala svoj Dijagnostički i statistički priručnik IV (DSM-IV) redefiniravši dugogodišnju definiciju parafilija ili seksualnih perverzija – uključujući pedofiliju“.[33] APA je dodala novi zahtjev za prepoznavanje parafilija: Osobno ponašanje sada mora “uzrokovati klinički značajne smetnje ili pogoršanje socijalnih, profesionalnih ili drugih važnih područja funkcioniranja.“[34]
Promjena je značajna, kaže dr. Jeffrey Satinover, autor knjige “Homoseksualnost i politika istine”: “Drugim riječima, čovjek koji rutinski i kompulzivno ima seks sa djecom, i to čini bez grižnje savjesti i bez narušavanja njegovog funkcioniranja nije nužno pedofil i nema potrebu liječenja. Samo čovjek koji pati zbog svojih impulsa je pedofil koji zahtijeva stručni tretman.”[35]
Ta odluka iz 1994. godine predstavlja značajan korak za pedofile, a koja im pomaže u postizanju privida normalnosti.
Godine 1998., objavljeno je od strane American Psychological Association istraživanje, gdje se tvrdi da je seks između odraslih i djece ne samo manje štetan nego smo do sada vjerovali, već da može čak i biti pozitivan za djecu koja sudjeluju “dobrovoljno“. Nazivajući tu studiju “smećem od znanosti“, Dr. Laura Schlessinger, koja ima obrazovanje u medicinskoj fiziologiji, usporedila je APA-inu akciju sa njihovom odlukom iz 1973. godine kada su bez ikakvih empirijskih nalaza odlučili da se homoseksualnost ukloni sa liste mentalnih poremećaja.
Članak APA predlaže da se prestane koristiti pojmove kao što su zlostavljanje djece, zlostavljanje, žrtve i umjesto njih predlaže neosuđujuće pojmove kao što su seks između odraslih i djece. Rad “Meta-Analitičko istraživanje pretpostavljenih karakteristika zlostavljanja djece uz korištenje uzoraka sa sveučilišta” napisali su psiholog Bruce Rind, profesor na Temple University, Philip Tromovitch, profesor pedagogije sa Sveučilišta u Pennsylvaniji i Robert Bauserman, psiholog sa University of Michigan. Bauserman je također za “Journal of Homosexuality“ napisao 1990. godine članak “Muška među – generacijska intimnost”, koja dovodi u pitanje “tabu“ protiv seksa odraslih muškaraca sa dječacima.
Novija studija, objavljena u srpnju 1998. godine u APA – inom dvomjesečniku Psychological Bulletin, oštro je kritizirana u članku, “Problem pedofilije” kojega je objavila National Association for the Research and Therapy of Homosexuality. Dr. Steven M. Mirin, medicinski direktor Američkog psihijatrijskog udruženja je 27. svibnja 1999. godine uputio pismo Istraživačkom vijeću, gdje oštro kritizira Bausermanov članak, te se poziva na “snažno izražavani stav Psihijatrijske asocijacije da seks između odraslih i djece nikada ne može biti prihvaćen ili smatran ‘normalnim’ ponašanjem. Akademsko cjepidlačenje o tome treba li smatrati seks odraslih i djece normalnim ili zlostavljanjem djece, ovisno o tome jesu li ili ne utvrđene posljedice zlostavljanja ili pak postoji trauma, nije u javnom interesu i zamagljuje u tu stvar uključeno moralno pitanje.“[36]
Dana 9. lipnja, pod snažnim pritiskom, American Psychological Association je promijenio svoju poziciju, priznanjem pogreške u objavi i tiskanju članka. U pismu “Majority Whipu“ (šefu zastupnika većine u Kongresu) Tomu DeLaya (Republikanac iz Texasa), glavni izvršni direktor APA Raymond D. Fowler obećao je “novu“ i “nezavisnu“ recenziju članka i izjavio: “Mi ne podržavamo ‘normalizaciju’ ili ‘dekriminalizaciju’ bilo kojeg oblika spolnog odnosa između odraslih i djece.“[37]
De Lay, uz Matta Salmona (Republikanac iz Arizone) i Dave Weldona (Republikanac iz Floride), je osudio članak dana 12. svibnja na press konferenciji u “Family Research Council”. U svom pismu, dr. Fowler, koji je ranije branio članak kao “dobar rad“ na nacionalnoj televiziji[38], priznao je da je članak bio “sporan“ i da uključuje mišljenja nespojiva sa pravilima APA u pitanjima zaštite djece. On je priznao da je APA “pogriješila“ da “prepozna potencijal članka u pogledu njegovih potencijala da dezinformira javnosti i negativno utječe na procese donošenja javnih politika.“[39] On je obećao da će APA stvoriti pravni okvir mogućoj zlouporabi članka na sudovima, te se radi na rezoluciji u kojoj APA “odbacuje i distancira se od bilo koje organizacije ili objave koja zagovara seksualnu interakciju između djece i odraslih.“
S druge strane, “North American Man-Boy Love Association“ (NAMBLA), koja zagovara seks između muškaraca i dječaka, pozdravlja studiju na svojoj web-stranici kao“dobru vijest o ljubavi između muškaraca i dječaka”. “NAMBLA navodi: „Seks ne predstavlja opasnost za maloljetnika kao što to misle policija, tužitelji i protivnici ljubavi između muškaraca i dječaka.“[40]
“Naš pokret danas naglašava oslobođenje i osnaživanje mladih. Umjesto pedagogije, demokracija“, zahtijevao je David Thorstad, u svojem govoru iz lipnja 1998.: “Umjesto grčke ljubavi mentorskog odnosa, prijateljstvo nezavisnih i autonomnih pojedinaca. Umjesto muške nadmoći, vizija seksualnog, ekonomskog i političkog oslobođenja za sve. Sloboda je nedjeljiva. Oslobođenje za djecu, žene, dječake ljubavnike i za homoseksualce u cjelini, mogu se proizaći samo kao komplementarni aspekti istog sna.”[41]
Ti pogledi odražavaju one Alfreda C. Kinseya, čija knjiga “Seksualno ponašanje kod ljudskog mužjaka“ (1948) uključuje podatke iz napastovanja 317 dječaka, neki čak mladi dva mjeseca. Kinsey je zaključio da su djeca sposobni za seks od rođenja, te da je to zlostavljanje bezopasno, osim ako roditelji ne prave “histeriju“ zbog incidenata. Kinseyev stav o dječjoj seksualnosti je utjecao na tri generacije seksologa i pedagoga.
Bauserman i njegovi kolege sumiraju: “Jedan od mogućih pristupa znanstvenoj definiciji … je usredotočiti se na shvaćanje mlade osobe o njenoj spremnosti da sudjeluje i na njihove reakcije na iskustvo. Dobrovoljni susret sa pozitivnim reakcijama će biti označen jednostavno kao seks odraslih sa djecom, terminom koji je vrijednosno neutralan.”[42]
NARTH-ov članak opisuje taj zaključak na slijedeći način: “Kada seksualni kontakt nije prisilan, pogotovo kada je iskustveno doživio dječak i pritom uživao, to ne može biti štetno za nikoga.”[43] U istom članku, nizozemski psiholog Gerard van den Aardweg ističe da “ne – prisilni” seks (između odraslih i djece) je pogrešan naziv, jer tu je uvijek element prisile – koja uključuje zlouporabu odraslih autoriteta, i zlouporaba djeteta koje ima potrebu za ljubavlju. Ako istraživač ne vidi nikakvu štetu, to je zbog toga što on koristi krive naočale, a ne zato što nema ništa da se vidi. Čak i seks između odraslih i djece koji je međusobno dragovoljan i željen, uvijek predstavlja suštinsku povredu integriteta osobe.[44]
Dr. Laura Schlessinger, čiji je dnevni radijski program imao procijenjenu slušalačku publiku od 18 milijuna ljudi, izjavila je kako je razgovarala sa dr. Van den Aardwegom, koji je objasnio kako je pro-pedofiliski pokret ojačao svoj utjecaj unutar APA-e.
Prema Washington Timesu, APA glasnogovornica Rhea Farberman priznala da dr. Schlessinger ima “neke valjane kritike”, ali je brzo dodala da „dr. Schlessinger gradi vezu između ove studije i pedofilije što je prema njoj smiješno… Jasno je da je zlostavljanje djece štetno.”
Satinover primjećuje: “Ne čini li se apsurdno misliti da tabu protiv pedofilije dolazi pod udar šireg društvenog napada? To je već davno započelo.“ On citira iz svibnja broj časopisa “New Republic” iz svibnja 1995. godine, gdje Hanna Rosin daje kritiku filma “Chickenhawk“ (sleng za pedofila koji lovi djecu na ulici). Rosin se pita da li postoji išta krivo u sporazumnom seksu između muškaraca i dječaka, zatim kaže da zakonsko snižavanje granice za seks treba promatrati u perspektivi dječjih autonomnih prava. Ona piše: “Ipak ima hrabrosti kod članova NAMBLA koji poduzimaju aktivnosti usprkos svemu … Uostalom, to je još uvijek hereza s obzir na legitimnost izražavanja svojih osjećaja.“[45]
U posebnom izvješću o psihološkim slučajevima u svezi skrbništva nad djecom, magazin “Insight“ citirao je Richarda Gardnera, profesora dječje kliničke psihologije. Gardner, koji se često navodi u slučajevima u kojima očevi zlostavljaju djecu i traže skrbništvo, piše: “Seksualni susreti između odrasle osobe i djece nisu univerzalno prihvatljivi kao moralno pogrešni. Djetetu se može predočiti da postoje druga društva u kojima se takvo ponašanje smatralo i još se smatraju normalnima…“ Što se tiče očeva – zlostavljača, njih se “mora upoznati da je, čak i danas, pedofilija rasprostranjena i prihvaćena praksa među doslovno milijardama ljudi„ i da “on (otac) ima određenu količinu loše sreće s obzirom na mjesto i vrijeme gdje je rođen, kada su posrijedi društveni stavovi o pedofiliji.“[46]
Povećanje akademske i profesionalne ambivalencije prema seksu između odraslih i djece sažeta je na korici knjige “Moralna panika”: “Promjenjivi koncept o zlostavljaču djece u suvremenoj Americi“ (1998) od Philipa Jenkinsa istaknutog profesora povijesti i vjerskih studija na Penn State. Jenkins tvrdi da “svi koncepti o seksualnim prijestupnicima i prijestupima podliježu društvenim, političkim i ideološkim utjecajima i da osobito u pogledu počinitelja ne predstavljaju nepromjenjivu objektivnu stvarnost.“[47]
Drugim riječima, ne postoje obvezujući pojmovi “pravo“ i “krivo“ u svezi zlostavljanja djece. Iako Jenkins također napominje da on “ne minimizira seksualno zlostavljanje djece”, on zauzima jedno očigledno relativističko stajalište, te pište, “da nije samo po sebi jasno da seksualna aktivnost između pojedinaca različitih uzrasta predstavlja nemoralno ili kriminalno ponašanje, ili da uzrokuje teške štete za oba sudionika, ili da to samo po sebi predstavlja jednu psihičku kompulziju.“[48]
Trend normalizacije pedofilije sa područja psihologije je vidljiv u intervjuu s dr. Michael Wertheimer, koji je načinio dr. Joseph Nicolosi, izvršni direktor Nacionalne udruge za istraživanje i liječenje homoseksualnosti (NARTH). Wertheimer je dugogodišnji član American Psychological Association, a radio je kao predsjednik u četiri podružnice APA te je autor ili urednik više od 40 knjiga iz područja psihologije.
Wertheimer vjeruje da “normalno“ ponašanje ne definira objektivnu stvarnost, nego to čini kultura u datom trenutku u povijesti. Drugim riječima, koncepti normalnosti socijalno su konstruirani. Na Nicolosijevo pitanje, “Da li pedofilski odnos ikada može biti ‘dobar’”? Wertheimer odgovara: “Ja ne vidim nijedan uvjerljiv dokaz da je čak i pedofilija štetna za dječaka. U staroj Grčkoj, primjerice, pedofilski odnos sa dječakom je bio gledan kao idealna vrsta odnosa za starijeg muškarca. Što su stvarni dokazi – ne samo principijelno stvoren moralni sud – da je takav odnos štetan za dječaka?“
Dr. Nicolosi dalje piše: “Uvijek sam govorio da će otpori protiv pedofilije biti sljedeća stvar koja će pasti unutar Američke psihološke asocijacije, i ja mislim da socijalni pogled ostavlja otvorena vrata za prihvaćanje niza ponašanja koja su pred pedeset godina bila jednostavno nezamisliva.“[49]
„Eksperti“ za zlostavljanje djece osiguravaju pokriće za pedofile
Ne samo da Američka udruga psihijatara i Američka udruge psihologa podržavaju normalizaciju pedofilije, nego i drugi unutar psihološke zajednice očito štite pedofile koji su uhvaćeni u zlostavljanju djece.
Dr. Ralph Underwager i njegova supruga Hollida Wakefield su ostvarili značajan utjecaj na području zlostavljanja djece u posljednja dva desetljeća. Underwager je luteranski pastor i osnivač Instituta za psihološku terapije u Northfieldu, Minnesota. On i njegova supruga su napisali više knjiga o zlostavljanju djece i istražnim tehnikama koje se koriste u slučajevima zlostavljanja djece. Oni, također, uređuju tromjesečni časopis “Problemi u optužbama za zlostavljanje djece”. Underwager je jedan od osnivača “False Memory Syndrome Foundation” i član Nacionalnog vijeća za prava djeteta. Underwager i Wakefield služili kao vještaci angažirani od strane obrane optuženih zlostavljača djece u desecima slučajeva u Sjedinjenim Državama i širom svijeta. Oni tvrde da je većina suđenja zbog zlostavljanja djece zapravo proizvod nepravilnih istražnih tehnika ili lažnog memorijskog sindroma.
U broju časopisa “Treating Abuse Today” od siječnja/veljače 1997. godine izlazi članak sa temeljitom analizom teorija Underwagera i Wakefieldove. Autorica Stephanie J. Dallam napominje da njih dvoje smatraju da većina forenzičkih stručnjaka za mentalno zdravlje koji intervjuiraju djecu koriste nepravilne tehnike koje često dovode do lažnih optužbi za zlostavljanje djeteta. Oni također tvrde da programi zaštite djece ozbiljno manjkavi, te da je znatan dio struke u području zlostavljanja djece pristran ili korumpiran.[50]
Underwager i Wakefield imaju jedan uznemirujući pogled na seksualne odnose između odraslih i djece. U članku “Antisexuality and Child Sexual Abuse“ iz 1993. godine oni pišu o seksu odraslih sa djecom:
“Čak i ako je posrijedi pažljivo, nježno milovanje od strane starije i veće osobe u kontekstu brižne i nježne interakcije, a mlađa i manja osoba ga doživljava kao poželjnu i ugodnu genitalna stimulacija, to se proglašava za nasilno, traumatično i stresno iskustvo koje može dovesti do disocijacije, traume, beznađa, i svih mogućih negativnih učinaka seksualnog zlostavljanja.”
Autori zaključuju da sadašnji sustav osmišljen za zaštitu djece od seksualnog zlostavljanja “promovira antiseksualni pogled prema ljudskoj seksualnosti“ koji je spreman “proglasiti seksualnu ili ljubaznu interakciju nasilnom.“ Oni vjeruju da ovaj “antiseksualni“ pogled ima negativne posljedice za djecu, odrasle i društvo općenito.
Godine 1993., “Paidika“, nizozemski “znanstveni“ časopis o pedofiliji, objavio je intervju sa Underwagerom i Wakefield. Ovdje je uzorak onoga što su imali za reći:
PAIDIKA: Da li je odabir pedofilije za vas odgovoran izbor za pojedinca?
UNDERWAGER: Svakako, sigurno je odgovoran. Pedofili mogu odlučno i hrabro iznijeti svoj izbor. Oni mogu reći da žele pronaći najbolji način za ljubav. Ja sam također teolog i kao teolog, vjerujem da je to Božja volja da se bliskost i intimnost, jedinstvo tijela, između ljudi izrazi. Pedofil može reći: ”Ta bliskost je moguća za mene sa izborom koji sam ja napravio.“
PAIDIKA: Da li je razumna želja za pedofile, da žele vidjeti kako se pedofilski seks dekriminalizira? To ne može biti realan cilj upravo sada u SAD-u, ali to ga ne čini manje legitimnim ciljem?
UNDERWAGER: O da, svakako, svakako. Mislim Isus je rekao: ‘Ja stvarno ne želim da to učinite. Ne želim ići tamo gore na Kalvariju.’ No, kada dođe do toga, kazao je: ‘Pa, dobro, ja ću ići.’ Što se tiče dekriminalizacije – pitanje je stvarno, ako niste tamo, kako ćete uopće stići tamo?
PAIDIKA: Bilo koji savjet?
UNDERWAGER: Uzmite rizik, posljedice rizika, i kažite: Ovo je nešto dobro. Pedofili trebaju postati pozitivni i reći da pedofilija je prihvatljiv izraz Božje volje za ljubav i jedinstvo među ljudima. To je jedini način da će na to pitanje biti odgovoreno, da li je ili nije moguće. Da li se to može dogoditi? Može li to biti dobro? To je ono što mi ne znamo još, načini na koje pedofili mogu promovirati svoj način ljubavi. To je ono što vam je potrebno govoriti o tome. Trebate da se uključite u rasprave, i budete proaktivni.[51]
Krajem 1993. godine, nakon što je intervju sa Underwagerom i Wakefield objavljen, od Underwagera je zatraženo da podnese ostavku kao član uprave “False Memory Syndrome Foundation”, ali je njegova supruga ostala na položaju. Underwager i Wakefield su uspostavili bliski odnos s udrugom VOKAL (“Pobjeda nad zakonima o zlostavljanju djece”), te je u lipnju 1998 godine, Underwager napisao “Litaniju za očeve”, objavljenu od strane Američke Koalicije za očeve i djecu (ACFC).
Dr. Richard A. Gardner je još jedan psihijatar koji ima uznemirujući pogled na zlostavljanja djece i seksualnost djetinjstva. On je dječji psihijatar i profesor kliničke dječje psihijatrije na College of Physicians and Surgeons na sveučilištu Columbia. Gardnera smatraju i stručnjakom u forenzici, te ima dugogodišnju karijeru u procjeni zlostavljanja djece tijekom brakorazvodnih parnica.
Stephanie J. Dallam, piše u listu Treating Abuse Today (siječanj/veljača 1998 godine.), prikazuje Gardnerove stavove o pedofiliji i zlostavljanju djeteta, ovako:
“Gardner predlaže da se mnoge varijacije ljudskog seksualnog ponašanja, uključujući i pedofiliju, seksualni sadizam, nekrofiliju (seks s leševima), zoofiliju (seks sa životinjama), koprofiliju (seks koji uključuje izmet) … mogu promatrati kao korisni u borbi za preživljavanje vrste i stoga “ne smiju biti isključeni sa popisa tzv. normalnih oblika ljudskog seksualnog ponašanja”.
Gardner vjeruje da su zapadnjački stavovi o pedofiliji kulturološki određeni. Iako kaže da seks između djeteta i odrasle osobe jeste “za osudu”, on ne vjeruje da oni to “suštinski, doista jesu; u drugim društvima i drugim vremenima oni ne moraju biti psihički škodljivi.“ Gardner je napisao članak o pedofiliji i seksualnom ponašanju za Ralpha Underwagera u listu “Issues in Child Abuse Accusation“, u kojem on primjećuje:
“Mnoga društva su neopravdano kažnjavala one koji su pokazivali parafiličke varijacije i nisu dali odgovarajući značaj genetskim faktorima koji su za njih mogli biti zaslužni. Uzeti u obzir takve faktore, može dovesti do veće tolerancije prema onima što pokazuju ove aktivnosti. Ja se nadam da će ova teorija igrati ulogu (doduše malu) u ostvarenju većeg suosjećanja i poštovanja prema pojedincima koji pokazuju takve varijacije seksualnog ponašanja.”[52]
Poput Underwagera, i Gardner je također usko povezan sa “American Coalition for Fathers & Children“. On je bio jedan od autora njihovog ACFC kodeksa za članove.
Kinseyeva pedofilska “istraživanja”
Dok liječnici Underwager i Gardner, možda i nesvjesno, pomažu zlostavljačima djece da se zaštite od kaznenog progona, postoji još jedna društvena snaga unutar psihijatrijske i seks industrije koja ima ogroman utjecaj na kulturne stavove o seksu i djeci kao seksualnim bićima. „Kinsey Institute“ iz Indiane već dugo promiče ideju da su djeca seksualna bića od rođenja. Pregled rada Alfreda Kinseya otkriva da je njegovo istraživanje dizajnirano u cilju normalizacije homoseksualnog ponašanja, te osiguravanje moralnog opravdanja za sve oblike seksualnog kontakta, uključujući tu i seks odraslih sa djecom.
Alfred Kinsey je autor dviju knjiga o seksualnom ponašanju koje su imale veliki utjecaj na našu kulturu tijekom proteklih 50 godina. U dvije knjige, “Seksualno ponašanje ljudskog mužjaka“ (1948.) i “Seksualno ponašanje ljudske ženke“ (1953.), navodno se tim znanstvenim dokazima dokazuje da su Amerikanci bili puno više seksualno aktivni nego što su to ranije mislili.
U knjizi “Seksualno ponašanje ljudskog mužjaka”, Kinsey dolazi do zaključka da je 95 posto američkih muškaraca bilo uključeno u neku vrstu kaznenog djela spolnog uznemiravanja i da je većina muškaraca konzumirala seks prije braka. U stvari, on je zaključio da je gotovo 17 posto američkih muškaraca sudjelovalo u nekom obliku seksualne aktivnosti sa životinjama! On je također tvrdio da su njegovi rezultati pokazali da su djeca seksualna bića od rođenja – i da su mogli doživjeti orgazam čak i kao male bebe.[53]
Njegove studije ozakonile su ideju da djeca trebaju učiti o seksu u ranoj dobi, u velikoj mjeri rušenjem Freudove teorije o latentnom periodu u djetinjstvu kada djeca ne pokazuju nikakav interes za seks. To je opravdalo rast jedne industrije spolnog odgoja gdje se sada promiče poduka o “sigurnom seksu“ i homoseksualnosti učenicima osnovnih škola.
Kinsey je tvrdio da je 10 posto američke populacije homoseksualno, te da se seksualna orijentacija mijenja tijekom života, pri čemu je biseksualnost kao sredina između homoseksualnog i heteroseksualnog ponašanja. Nevjerojatno, ali on je zaključio da je samo 4 posto stanovništva bilo strogo heteroseksualno, a još 4 posto isključivo homoseksualno. Ostatak, rekao je, predstavljaju biseksualci.
Kinsey je sa ove dvije knjige, kako smo vidjeli, potaknuo seksualnu revoluciju u našem društvu. Njegovo istraživanje je korišteno za promjenu zakona u svezi seksualnih zločina u Sjedinjenim Državama. Godine 1955., Američki Zakonski Institut, produžena ruka američke odvjetničke komore, osnovao je Model Kaznenog zakona (MPC), koji je predstavljen na državnim zakonodavnim tijelima. MPC je koristio Kinseyeva istraživanja u raspravama za uklanjanje mnogih seksualnih zločina i smanjenju kazne za mnoge druge.
Kinseyevi kolege su pomogli osnovati organizaciju ”Vijeće za seksualno informiranje i obrazovanje SAD–a“ (SIECUS) za promicanje spolnog odgoja u javnim školama. U travnju 1999. godine, SIECUS je objavio izvještaj napadajući apstinencijsko obrazovanje i preporučuje da se takvi programi izbace.
Osim toga, Hugh Hefner zahvaljuje Kinseyevim izvješćima nadahnuće za objavljivanje časopisa “Playboy”, koji jw širom otvorio vrata postupnog prihvaćanja pornografije u Americi.
Sada, više od 50 godina nakon objavljivanja njegovih knjiga, Kinseyev je rad razotkriven kao jedna od najvećih znanstvenih prijevara 20. stoljeća.
Istraživanja Judith Reisman
Glavne zasluge za razotkrivanje Kinseya se upućuju dr. Judith A. Reisman, koja je koautor knjige “Kinsey, seks i prijevara: indoktrinacija naroda“(1990.) ,a napisala je i „Kinsey: Zločini i posljedice” (1998.). Dva moćna videa također su objavljena na temelju studije:“Djeca sa tablice 34”, u produkciji“Family Research Council“ i “Kinseyevi pedofili” u produkciji nezavisnog britanskog filmaša Tim Tatea. Njegov sat dugi dokumentarac je emitiran preko Channel 4, Yorkshire, u privatnom vlasništvu britanske TV kuće, u kolovozu 1998 godine. Tate pregovara s PBS–om za emitiranje programa u SAD-u. Reisman je počela studirati Kinseyeve knjiga tijekom obavljanja istraživanja o utjecaju pornografije na muškarce i žene. Ona je analizirala sadržaj časopisa “Penthouse“ i “Playboy“, te je naišla na uznemirujuće teme o zlostavljanju djece. Rezultate tog istraživanja predstavija je 1977. godine na Konferenciji o ženama i pornografiji u Walesu.
Tijekom ove konferencije, sukobila se jednim od urednika časopisa “Penthouse”, koji se založio za promicanje dječje pornografije i seksualnih “prava“ djece. Drugi su pokazali sličnu potporu za pedofiliju. Na istoj konferenciji, ona se sastala sa kanadskim psihologom koji ju je pozvao da pročita knjigu “Seksualni znanstvenici” od Edwarda Brechera, ako doista želi razumjeti zašto toliko puno članova na konferenciji djeluju u cilju favoriziranja dječje pornografije. Kanadski psiholog joj je rekao da je osobno radio sa Alfredom Kinseyem i Wardellom Pomeroyom od kojih je jedan (Kinsey) bio homoseksualac, a drugi (Pomeroy) je bio pedofil.
Reisman je pročitala knjigu “Seksualni znanstvenici” i tada je započela istraživati Kinseyeve materijale i uvidjela zašto je toliko psihologa i seksologa zdušno branilo pedofiliju. Godine 1981., dok je čitala njegovu knjigu “Seksualno ponašanje muškaraca”, ona se zaustavila i prostudirala Tablicu 34, u kojoj je navedena statistika o stopama orgazama kod dojenčadi i djece. Shvatila je da promatra tabelu koja opisuje stvarno seksualno zlostavljanje djece.
Njezino istraživanje na kraju je dovelo do pisanja knjige, zajedno sa koautorom Edward W. Eichelom i urednikom Gordonom J. Muirom i Johnom Courtom, pod nazivom „Kinsey, seks i prijevara“ 1990. godine. Knjiga pokazuje kako Kinsey koristi zatvorenike i pedofile kao izvore za njegove zaključke o seksualnom ponašanju. “Istraživanja“ su uglavnom temeljena na iskrivljenom uzorku i seksualnom zlostavljanju djece.
Novija knjiga Judith Reisman, “Kinsey: Zločini i posljedice” (Arlington, VA: Institute for Media Education, 1998) piše do detalja o Kinseyevim nastojanjima da iskoristi svoj rad za normalizaciju homoseksualnosti, pornografije, bestijalnosti, pedofilije, i još mnogo toga. Jedan od njezinih najvažnijih šokantnih otkrića je da se Kinsey rutinski dopisivao sa nacističkim pedofilom koji je poslao Kinseyu njegove dnevnike opisujući u detalje njegove seksualne nasrtaje na djecu. Osim toga, Kinsey je iskoristio dnevnik američkog pedofila Rexa Kinga, čovjeka koji je, prema dokumentarcu “Kinseyevi pedofili”, zlostavljao više od 800 djece.
Kinseyeve seksualne teorije su prošle zapaženo u mnogim akademskim zajednicama koje se trude da opravdaju i legaliziraju seks odraslih sa djecom.
Akademski rad za normalizaciju pedofilije
James Kincaid, redovni engleski profesor na Sveučilištu Južne Kalifornije (USC), u Los Angelesu, je akademik koji pokušava pružiti intelektualno opravdanje za seks između odraslih i djece. Kincaid je autor knjiga „Child – Loving : The Erotic Child and Victorian Culture (1992) i Erotic Innocence: The Culture of Child Molesting (1998).
Kincaid je bio govornik na USC “Gender i seksualnost tjedna“ prošle godine, koji je uključio i Annie Sprinkle, bivšu prostitutku i porno zvijezdu koja se opisuje kao “multimedijalna kurva.“[54] Konferencija je bila sponzorirana od strane “Human Rights Campaign”, najveće homoseksualne aktivističke udruge.
Kincaidov pogled na pedofiliju zaradio mu je mjesto na web stranici asocijacije NAMBLA, gdje je citiran kako kaže: “Moguće je da marginalni položaj pedofila upozorava ne samo na njegov vlastiti interes, nego i na bol koju trpe svi izopćenici. To nije nužna posljedica ‘ljubavi prema dječacima’, naravno, kao što ni vrlina nije nužna posljedica siromaštva. Također, strast za pomoć djeci je tako jaka u odnosima između muškaraca i dječaka da čak i policija to priznaje.“[55]
Kincaidovi spisi počinju da se pojavljuju u raznim sveučilišnim studijama“gender” i“queer“programa. Sveučilište Cornell, na primjer, koristi njegove materijale, kao i one Danielle Price, engleske profesorice na koledžu Holly Cross. Price je podučavala feminizam i studije o seksualnosti djece u viktorijanskoj Engleskoj.
Cornell University nudi tečaj pod nazivom “Seksualnost djece”, kojeg drži engleski profesor Ellis Hanson. Sadržaj njegovog kolegija je predstavljen u detalje u toj akademskoj zajednici. Nastavni plan za “Seksualnost djece“ se može čitati i kao “Tko je tko” među pedofilskim ”znanstvenicima”. Plan uključuje spise Thea Sandforta, bivšeg člana uprave časopisa “Paidika“ (o.p. prev.: prof. Štulhofer je sa Sandfortom izdao zajedničku knjigu: Gender in Post-Communist Eastern Europe and Russia); Daniel Tsanga, urednika “The Age Taboo“, kod homoseksualnog nakladnika „Alyson Publishsers“ iz Bostona); te Pat Califia, transseksualnog “seksualnog odmetnika”, kao i foto-knjige sa golom djecom.
Jedno od poglavlja u Hansonovom tečaju je pisano prema lezbijskoj feminističkoj autorici Gayle Rubin. U svom eseju “Razmišljajući o seksu“, ona primjećuje, “Poput komunista i homoseksualaca u 1950 – im godinama, ljubavnici dječaka (pederasti) su stigmatizirani pa je teško pronaći branitelje za njihove građanske slobode … U dvadeset godina ili duže, kada se makne dimna zavjesa, to će biti puno lakše pokazati da su ti ljudi bili žrtve divljačkog i nezasluženog lova na vještice“.[56]
Hanson je izjavio Michaelu Capelu za “Campus Report”, da je njegov tečaj osmišljen kako bi “potkopao unaprijed stvorene pojmove o tome što je dijete, što je seksualnost, što znači voljeti ili željeti dijete.“[57] Iako Hanson poriče da je njegov tečaj pro-pedofilijski, on ipak osporava uvjerenje da je seks odraslih sa djecom zlo.
U istom članku, Capel napominje da je New York University Press objavio “Izaći iz ormara” Carla Wittmana, knjigu koja se naširoko koristi u homoseksualnim programima. Prema Wittmanu, “Priznajmo, lijepo tijelo i mlado tijelo su poželjni atributi, oni su “groovy”. … Djeca se mogu brinuti o sebi, i oni su seksualna bića mnogo ranije nego što smo spremni priznati. Oni od nas koji su počeli ploviti u seksualnosti u ranoj adolescenciji to znaju, ali nismo neobuzdani kao prljavi stari ljudi.“[58] New York University Press je objavio “Lavender Culture“ kanadskog homoseksualnog/pedofilskog aktivista Geralda Hannona, koji piše o važnosti borbe da se zakonski spusti dobna granica za seks.
Javne škole kao tereni za vrbovanje
Pokret za homoseksualna prava je usmjeren tinejdžerima već godinama, ali tek nedavno je došlo do većeg nastojanja da se cilj usmjeri u osnovne škole. Navedeni cilj homoseksualnih aktivista je da štiti “svoju“ djecu od “homofobnog” društva, ali oni zapravo koriste javne škole da bi familijarizirali djecu sa idejom da je seksualna orijentacija urođena karakteristika i da se ne razlikuje više od toga da li je netko ljevoruk ili desnoruk. Poruka je ta da su heteroseksualnost, biseksualnost, homoseksualnost, pa čak i transrodnost (mješavina muških i ženskih rodova) jednako valjan izbor.
Godine 1997., dvije lezbijske aktivistice proizvele su 78 – minutni video naziva “It’s Elementary”, koji koristi stvarne snimke pet škola gdje se pokazuje nastavnicima kako uvesti temu homoseksualnosti kod djece. Film je predviđen za emitiranje na San Francisco PBS podružnicama te je ponuđen PBS postajama diljem zemlje. Također je potvrđen od strane“Nacionalne obrazovne udruge” i“Udruge američkih školskih savjetnika”. Film u 37 – minuta izdanja distribuira se preko “Gay, Lesbian and Straight Education Network“ (GLSEN). Ovaj video je dizajniran da podučava djecu da je “gay OK“ i izaziva simpatije djece portretirajući kritičare homoseksualnosti kao “homofobe.”
Jedan od najzloglasnijih homoseksualnih vrbovanja je program pod nazivom “Project 10“, koju je osnovala Virginia Uribe, lezbijska srednjoškolska učiteljica u Los Angelesu. Program je umnožen u srednjim školama diljem zemlje. Tinejdžeri koji vjeruju da su homoseksualci ohrabreni su da se jave na savjetovanje, kako bi se povezali sa starijim homoseksualcima koji će im poslužiti kao mentori. “Project 10“ ima web stranicu koja pruža mladima “podršku“ u skupinama kako bi im omogućili “izlaz iz ormara“ u odnosu na njihove roditelje i prijatelje.
“Project 10” je promovirao kupnju pro – homoseksualnih knjiga za srednjoškolske knjižnice. Jedan od njihovih glavnih izbora je bila knjiga “Jedan tinejdžer u deset”: Svjedočenje mladih gay i lezbijki, knjiga koja uči mlade da oni mogu izabrati sve seksualne orijentacije koje žele i vratiti se natrag prema kontinuumu seksualnih ponašanja. Ova knjiga sadrži esej koji opisuje tehnike zavođenja mladih djevojki od strane lezbijske srednjoškolske učiteljice plesa. Ova knjiga je nedavno uklonjena iz nekoliko srednjih škola u Seattlu nakon što su se roditelji požalili.
Pomaganje daljnjoj normalizaciji homoseksualnosti među tinejdžerima je u ingerenciji “Gay, lesbian and Straight Education Network”. Ova grupa provodi program „Povratak u školu“, koja ocjenjuje škole o tome kako dobro rade u kreiranju „Sigurnog i poticajnog okoliša za učenje“za homoseksualne učenike, nastavnike i osoblje.
GLSEN je održao “Queer “konferenciju u Oaklandu, u Kaliforniji, potkraj listopada 1998 godine. Lideri konferencije su rekli okupljenima da „što mlađi počnete, tim bolje“, te pozvao homoseksualce da započnu nastavu “Gay – afirmacije“ već kod djece vrtićke dobi. Jaki Williams, GLSEN aktivist na “Packer Collegiate School” u New Yorku, izjavio je da djeca vrtićke dobi “razvijaju svoj superego“, i “to je vrijeme kada proces saturacije treba početi.“[59]
Na radionici pod nazivom “Castro klonovi: Legitimne lezbijke, Bona fide biseksualci, Istinititransgenderi: Biti autentičan Queer?”, prezenter je objašnjavao tinejdžerskoj publici kakvi seksualni identiteti postoje, kao da se radi o komadu odjeće: „Kada nije dobar jedan, vi stavite neki drugi.“
Tijekom radionice, jedan homoseksualac – učitelj predložio je gonjenje roditelja za obrazovno zanemarivanje ako oni traže da svoju djecu maknu iz homoseksualno – afirmirajuće nastave. Jedan nastavnik je primijetio: “Naš je zadatak da educirano ne samo djecu, nego cjelokupnu društvenu zajednicu.“[60]
Zabavna industrija popularizira seks između odraslih i djece
Godine 1998., filmska industrija snimila je barem tri filma koji se bave seksom između odraslih i djece. “The House of Yes”, produciran od Miramaxa, podružnice Disneya, je komedija o incestu. “Lolita”, u kojem glumi Jeremy Irons, bio je odbijen od strane svih glavnih holivudskih studija, ali je otkupljen od Showtime kanala i Samuel Goldwyn Films. Nije prošao dobro u kinima, ali je prikazan na kabelskoj televiziji, a dostupan je u nekim Blockbuster video trgovinama.
Najnoviji doprinos u promociji pedofilije je film „Happiness”, koja je osvojila nagradu kritike na filmskom festivalu u Cannesu. “Universl Pictures” je na festivalu “October Films“ započeo distribuiranje filma, ali je takva suradnja potom otkazana. “Happiness” je potom otkupljen od manje tvrtke za distribuciju, te je prikazan u više od 15 gradova. Glavni lik u filmu je homoseksualni pedofil koji zlostavlja 11-godišnju mušku djecu svojih prijatelja. On je predstavljen kao normalan, pristojan član društvene zajednice.
Iako niti jedan od tih filmova nije ostvario dobit na kino blagajnama, njihov kulturni utjecaj će preživjeti u videotekama. Svaki film doprinosi na svoj način normalizaciji seksa između odraslih i djece. Osim toga, televizija promovira pedofiliju izravno među mladima, primjerice putem “Dawsons Creek“, serijom televizijske mreže „The WB“ u kojoj se prikazuje seksualni odnos između 15-godišnjeg dječaka i njegovog srednjoškolskog profesora. Program je više osuđivao odrasle koji su se protivili pedofiliji, nego pedofiliju kao takvu.
Profesor filozofije Richard D. Mohr sa sveučilišta Illinois pisao je o rastućem pedofilskom utjecaju unutar medija u svojem eseju “Pedofilija svakodnevnog života”, objavljenom u rujnu 1996 godine, u časopisu ”Guide”, homoseksualnoj publikaciji dostupnoj na internetu. Mohr primjećuje da oglasi modne kuće Tommy Hilfiger prikazuju dječake u seksualno provokativnim pozama i da oglas kuće “Havana Joe Boots“ prikazuje pognutog golog dječaka, koji je nosio samo par čizama.
Mohr komentara film ”Klinci”, produciran oda “Larry Clarks Miramax”, kao primjer pedofilskog prikaza prihvaćenog u mainstream medijima. Clarkov prethodni fotografski rad uključuje “Teenage Lust”, koji pokazuje fotografiju golog dječaka s erekcijom nalik na pištolj, te golu vezanu djevojku,[61] i“Die Perfecte Kindheit” (1993), koji uključuje fotografije Clarka golog sa golim dječacima u fontani. Djeca završavaju u tinejdžerskim orgijama seksa i droge. “Sa Clarkom,“ kaže Mohr, “roj golih muških tijela što ga grli i miluje fotoaparat je dječje meso, sve raspoređeno sa dobrim razlogom.“[62]
ZAKLJUČAK
Pokret za homoseksualna prava je pokušao da se distancira od pedofilije, ali samo za javne svrhe. U stvari, homoseksualni aktivisti diljem svijeta agresivno rade na snižavanju zakonske dobi seksualnog pristanka za djecu i na normalizaciji seksa odraslih sa djecom. Oni nastoje postići svoj cilj kroz zakonodavstvo, psihijatriju, sudove, akademske krugove i zabavnu industriju.
Što će budućnost donijeti? Jedno je sigurno: glavne kulturne institucije u našem društvu su predane cilju normalizacije homoseksualnosti, a neke od njih se također zalažu za normalizaciju “dobrovoljnog“ seksa sa djecom i tinejdžerima. Krajnji cilj je sveukupno seksualno oslobođenje od bilo kakvih moralnih ograničenja.
“Planned Parenthood” (planirano roditeljstvo), na primjer, pokrenuo je web magazin za tinejdžere krajem veljače 1999 godine. Broj od 1. ožujka bavi se brojnim pitanjima spolu i seksu, uključujući članak koji podučava tinejdžere kako staviti kondom. Članak „Druga mogućnost: Jesam li ja gay ako imam snove o djevojkama?“ daje savjete tinejdžericama koje imaju erotske snove o drugim djevojkama. U članku se govori: “Ako djevojke počinju iskakati u tvojim snovima i fantazijama, možda je to u vezi sa tvojom seksualnom orijentacijom. Istina je ovakva: ako ste lezbijka, gay, straight ili biseksualac, to je ono što jesi, i to je lijepa stvar. Nemoj se brinuti, nego to prihvati, jer nikakva količina poricanja neće promijeniti ono što vas čini uspaljenima.“[63]
Kako sve više tinejdžera bude sudjelovalo u homoseksualnom ponašanju, vidjet ćemo sve veći porast broja mladih zaraženih HIV-om. Kao sve više njih bude uvučeno u homoseksualni način života, vidjet ćemo sve više tinejdžera kako umiru od bolne i nepotrebne smrti. „San Francisco Chronicle“ izvijestio je dana 29. siječnja 1999. godine o nastajanju trenda među mladim homoseksualcima: “ruski rulet“ ili “barebacking“ tulumi. Grupe mladih homoseksualaca se sastaju za seksualne orgije koje imaju tri pravila: nema odjeće, nema kondoma, i ne govoriti o HIV infekciji. Osim toga, barem jedan od muškaraca mora biti zaražen HIV-om. AIDS-a je romantiziran do točke gdje ovi mladići su spremni riskirati smrt za seksualne orgije.[64]
To je budućnost sa kojom se suočavamo, osim ako ne postoji određena opozicija homoseksualnom i pedofilskom pokretu i ideologiji. Homoseksualni aktivist, koji piše pod pseudonimom Michael Swift, gleda na dan kada će homoseksualci kontrolirati našu kulturu. On je izazvao heteroseksualno društvo sa ovim riječima: Mi ćemo sodomizirati vaše sinove, dokaze vaše slabašne muškosti, vaših plitkih snova i vulgarnih laži. Vaši sinovi moraju postati naši podanici koji će udovoljavati našim prohtjevima. Oni će se pretvoriti u našu sliku i priliku. Oni će doći do toga da žude za nama i i da nas obožavaju.
Sve crkve koje nas osuđuju će biti zatvorene. Naši sveti bogovi su zgodni mladići. Mi djelujemo u skladu sa kultom ljepote, moralne i estetske. Sve što je ružno i vulgarno i banalno će biti uništeno. Budući da smo udaljeni od heteroseksualnih konvencija srednje klase, slobodni smo živjeti svoje živote u skladu sa zahtjevima čiste imaginacije. Za nas, previše nije dovoljno.[65] (nagl. prev.)
Previše nije dovoljno! Te riječi trebaju podsjetiti da je jedan od primarnih ciljeva pokreta za homoseksualna prava da se ukinu sve zakonske prepreke o dobnoj granici za seks i na kraju prepoznati pedofile kao “proroke“ novog seksualnog poretka.
Pišu: Frank V. York i Robert H. Knight
O autorima:
Frank V. York, bivši urednik pri “Focus on Family”, je slobodni pisac koji živi u južnoj Kaliforniji. On je autor devet knjiga, uključujući “When the Wicked Seize a City“ i „Send a Message to Mickey“, knjige o bojkotu Disneyeve korporacije od strane značajne protestantske vjerske zajednice “Southern Baptist Convention”.
Robert H. Knight, direktor kulturnih studija za “Family Research Council“ i bivši urednik i novinar kod novinske kuće “Los Angeles Times“, napisao je i režirao “‘Hope and Healing’: Priče o prevladavanju homoseksualnosti” i “The Children of Table 34”, o Alfredu C. Kinseyu i seksualnom zlostavljanju djece. On je i autor “’The Age of Consent’: The Rise of Relativism and the Corruption of Popular Culture” (Dallas: Spence Publishing, 1998).
Bilješke:
[1] Angella Johnson,“The man who loves to love boys“, Electronic Mail & Guardian, June 30, 1997,http://www.mg.co.za/mg.
[2] Ibid.
[3] Mark Blasius, “Sexual Revolution and the Liber ation of Children“, 1997., http://www.nambla.org.
[4] Joe E. Dougherty, “Pushing the envelope at U.N. Conference “, WorldNetDaily, February 19, 1999, http://www.worldnetdaily.com.
[5] Kate Sefton, “Pushing the Limits,“ a review of Public Sex by Pat Califia, Vol. 2, Contemporary Women’s Issues Database, December 1, 1996.
[6] Enrique T. Rueda, The Homosexual Network (Old Greenwich, Connecticut: The Devin Adair Company, 1982.), p. 201.
[7] Gary A. McIntyre, “Equal Age of Consent Issues – Proposed Legislation,” forum posting on the Internet by Gay and Lesbian Rights Lobby, Sept. 21, 1997., http://www.rainbow.net.au/noglr/.
[8] Jim Kepner,“The Stigma of Intergenerational Relationships, „http://www.nambla.org
[9] Peter Tatchell,“Why We Want an Age of Consent of 14, “Queer Intelligence Service, Agenda for Gay Law Reform, OutRage!“, London, Sept. 10, 1998, http://www.OutRage.cygnet.co.uk
[10] “Britain Denies Plans to Lower Age of Consent to 14,“ Evangelical Press Service, October 25, 1998,http://www.gospelcom.net/epa.com.
[11] Dirk Kruithof, “Dutch Law on Ages of Consent Since 1991,,“ Dutch Association for the Integration of
Homosexuality, http://www.x54all.nl/nvihoe/history.html
[12] William J. Kole, “Dutch Cabinet Oks Gay Adoption,“ Associated Press, November 14, 1998.
[13] For instance, one such list can be found at http://www.actwin.com/eatonohio/gay/GAY.html
[14] Joe Woodward,“Victims at Last,“Alberta Report/Western Report, June 12, 1995, p. 28.
[15] Ibid.
[16] Ibid.
[17] Gerald Hannon, “Lovers, or just good friends?” quoted in Alberta Report/Western Report, Dec. 4, 1995, p. 36.
[18] “What We Demanded, What We Got,” Canadian Lesbian and Ga y Archives, http://clga.ca/archives
[19] Arnold Beichman, “Pedophilia Pushers on the Mar ch“, The Washington Times, January 1, 1996, p. 31.
[20] Ted Byfield, “The Globe Launches the Campaign to Gain ‘Tolerance’ for Pedophilia“, Alberta Report/Western Report, May 15, 1995, p. 60.
[21] Ibid.
[22] “Sex Bias in the U.S. Code,“Report for the U.S. Commission on Civil Rights, April 1977, p. 102, quoted in“Ruth Bader Ginsburg’s Feminist World View,“ The Phyllis Schlafly Report, Vol. 26, No. 12, Section 1,
[23] “Child Sexual Abuse“, National Committee to Prevent Child Abuse, December 1996, http://www.childabuse.org.index.html
[24] K. Jay and A. Young, The Gay Report (New York: Summit Books, 1979), p. 75.
[25] K. Freund and R.I. Watson, “The Proportions of Heterosexual and Homosexual Pedophiles Among Sex Offenders Against Children: An Exploratory Study“, Journal of Sex and Marital Therapy 18 (Spring 1992): 3443, cited in “The Problem of Pedophilia“, op. cit. Also, K. Freund and R.I. Watson,“Pedophilia and Heterosexuality vs. Homosexuality, “Journal of Sex and Marital Therapy“ 10 (Fall 1984): 197, cited in NARTH Fact Sheet.
[26] Thomas Schmidt, Straight and Narrow? Compassion and Clarity in the Homosexuality Debate (Downers Grove, Ill.: Intervarsity Press), p. 114, cited in “The Problem of Pedohilia, op. cit., p. 2.
[27] Patrick Boyle, Scout’s Honor (Rocklin, Calif.: Prima Publishing, 1994), p. 16.
[28] W. L. Marshall, et al., “Early onset and deviant sexuality in child molesters,“Journal of Interpersonal Violence 6 (1991): 323-336, cited in “Pedophilia: The Part of Homosexuality They Don’t Want You to See, “Colorado for Family Values Report“, Vol. 14, March 1994.
[29] Judith A. Reisman, Ph.D.,“A Content Analysis of ‘The Advocate,’ “unpublished manuscript p. 18, quoted in“Pedophilia: The Part of Homosexuality They Don’t Want You to See,“ ibid.
[30] From “Larry Kramer’s Reading List“, The Advocate, January 24, 1995, p. 99, cited in“Status Report, “The Reisman & Johnson Report of Partner Solicitation Characterisitics as a Reflection of More Sexual Orientation and the Threat to Children“, First Principles Press, January 1995.
[31] Dr. Paul Cameron,“Homosexual Molestation of Children/Sexual Interaction of Teacher and Pupil,”
[32] David Thorstad, “Pederasty and Homosexuality“, June 26, 1998, http://www.nambla.com.
[33] Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders IV (Washington, D.C.: American Psychiatric Association, 1994).
[34] Ibid, p. 523.
[35] Dr. Jeffrey Satinover, Homosexuality and the Politics of Truth (Grand Rapids, Mich.: Baker Book
[36] Steven M. Mirin, M.D., letter to Robert Knight, director of Cultural Studies, Family Research Council, May 27, 1999.
[37] Raymond D. Fowler, M.D., letter to Hon. Tom DeLay, Office of the Majority Whip, June 9, 1999.
[38] „Watch It,“with Laura Ingraham, debate between Dr. Raymond D. Fowler and Rep. Dave Weldon (R- Fla.), MSNBC, May 14, 1999.
[39] Fowler, op.cit.
[40] “The Good News about Man/Boy Love“, http://www.nambla.org.
[41] David Thorstad, founder of the North American Man-Boy Love Association, speaking to the Semana Cultural Lesbica-Gay, Mexico City, June 26, 1998, http://www.nambla.org.
[42] Bruce Rind, Philip Tromovitch, Robert Bauserman,“A Meta-Analytic Examination of Assumed Properties of Child Sexual Abuse Using College Samples,“Psychological Bulletin 124, No. 1 (1998): 46.
[43] “The Problem of Pedophilia“, National Association for the Research and Therapy of Homosexuality, Fact Sheet, 1999.
[44] Quoted in “The Problem of Pedophilia“, ibid.
[45] Satinover, op. cit.
[46] Kelly Patricia O’Meara,“Has Psychiatry Gone Psycho?“, Insight on the News, Vol. 15, No. 15, April 26, 1999, Internet edition, http://www.insightmag.com/articles/story3.html.
[47] Philip Jenkins, Moral Panic: Changing Concepts of the Child Molester in Modern America (New Haven, Conn.: Yale University Press, 1998)
[48] Ibid., p. 14.
[49] Dr. Joseph Nicolosi, “A Clash in Worldviews“, August 26, 1998, http://www.narth.com.
[50] Stephanie J. Dallam,“Unsilent Witness: Ralph Underwager and the FMSF“, Treating Abuse Today, Jan./Feb. 1997., pp. 31-39.
[51] Joseph Geraci,“Interview: Hollida Wakefield and Ralph Underwager“, Paidika – The Journal of Paedophilia 3 (1993): 2-12.
[52] Stephanie J. Dallam,“Dr. Richard Gardner: A Review of His Theories and Opinions on Atypical Sexuality, Pedophilia, and Treatment Issues“, Treating Abuse Today, Jan./Feb. 1998, pp. 15-23.
[53] Alfred C. Kinsey, Wardell B. Pomer oy and Clyde E. Martin, Sexual Behavior in the Human Male (Philadelphia: W. B. Saunders Compan y, 1948).
[54] Cliff Kincaid,“Killing the Last Taboo”, quoted by Capel in“Pedophilia 101 at Cornell,” Campus Report Online Edition, http://www.academia.org/campusreportarchive.html
[55] James Kincaid, Child-Loving: The Erotic Child and Victorian Culture (New York: Routledge, 1992), cited on NAMBLA’s website, http://www.nambla.org
[56] Gayle Rubin,“Thinking Sex: Notes for a Radical Theory of the Politics of Sexuality,” The Lesbian and Gay Studies Reader, quoted by Michael Capel in “Pedophilia 101 at Cornell”, op. cit.
[57] Ibid.
[58] Ibid.
[59] Brian J. Burt,“Gay Leader Says Dream Is to ‘Promote Homosexuality’ in Schools”, Lambda Report on Homosexuality, Vol. V, No. 1, January/February 1998., p. 1.
[60] Peter J. LaBarbera,“‘Queer’ Education Conference, Part II,“CultureFacts, Family Research Council, November 11, 1998.
[61] Described in Peter Schweizer and Rochelle Schweizer, Disney – The Mouse Betrayed: Greed, Corruption, and Children at Risk (Washington, D.C.: Regnery Publishing, Inc., 1998), p. 206.
[62] Richard D. Mohr,“The Pedophilia of Everyday Lif e,” Guide, September 1996, http://www.guidemag.com
[63] „Am I Gay If I Dream of Girls,” Teenwire, March 1, 1999, Planned Parenthood Teenwire website, http://www.teenwire.com
[64] Sabin Russell,“‘Russian Roulette’ Sex Parties – Rise in gay fringe group’s unsafe practices alarms AIDS experts,” San Francisco Chronicle, January 29, 1999, Internet edition, http://www.sfgate.com.
[65] A homosexual activist writing under the name of Michael Swift, quoted by Frank York and Charles and Donna McIlhenny in When the Wicked Seize a City (Lafayette, Louisiana: Huntington House Publishers, 1993), pp. 212-213.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku portala Akos.ba
