Čuje li se dovoljno glas imama?

Jer, mnogo je više onih imama koji šute nego onih čiji se glas čuje. Ista je situacija i sa našim džematlijama. Ipak, ono čemu se svaki čovjek/džematlija, pa tako i imam, potajno, u dubini duše nada je da će neko Allahovo stvorenje čuti njegov glas, saslušati njegovu riječ, podijeliti sa njim njegovu muku, problem, nedoumicu. Kao imam, želio bih i da me nešto upitate, a ne samo saslušate. Jer moj glas, glas imama, čini mi se, malo se čuje. Ipak, ja sam tu, pored vas, da vas predvodim u namazu, da vas podučavam u mektebu, da vas savjetujem hutbom, da živim sa vama u svemu što i sami živite i svemu što vaš život određuje. Tu sam da budem uz vas i u boli i u veselju. Tu sam da se razumijemo! Pa i pored svega navedenog, ne možemo se oteti dojmu da je glas imama glas koji se slabo čuje i sluša. Stoga, još uvijek sam u nedoumici i nisam sam sa sobom načisto da li je bolje reći nešto o glasu ili šutnji imama. Ipak, od imama se ne očekuje da šuti. Naprotiv, njegova je misija i od njega se traži da kaže, savjetuje, preporučuje.

Pa i nemoralno je svoje interese predstavljati kao interese Zajednice, isto kao što je nemoralno Zajednicu podrediti vlastitim interesima.

Analizirajući strukturu IZ uvidjet ćemo da se ona u najprostijem smislu može predstaviti kroz dva segmenta: džemat i administraciju. O administraciji neka govore oni koji su za nju zaduženi i taj dio nećemo tretirati u ovom tekstu. Ali džemat zahtijeva, u najmanju ruku, da ga pravilno shvatimo. Nećemo pogriješiti ako za džemat kažemo da je on osnovna ćelija IZ koju čine džematlije (članovi džemata). Smatram da se svi možemo složiti po ovom pitanju. Nadalje, da bismo razumjeli poziciju i status imama u strukturi IZ primijetit ćemo da je imam najodgovornija osoba u funkcioniranju džemata i jedina spona između džemata i Islamske zajednice (administracije IZ). Preko njega se realizira Islamska zajednica i on je taj koji joj daje početnu i završnu formu. Jer, šta je IZ bez džemata i imama? On je tu da pomiri razlike među ljudima, da hrabri, potiče i ulijeva nadu da je svijet u kome živimo uistinu jedan od manifesta Allahove milosti i da slijedi posebna nagrada za one koji u njemu žele biti vjernici, koji s vjerom žive i u vjeri iskušenja podnose. On je tu da živi isti onaj život koji žive i njegove džematlije. Mnogi imami su sa svojim džematlijama kroz povijest ponijeli i iznijeli na svojim plećima najteže terete s kojima se suočavalo naše društvo u teškoj prošlosti. I danas je u najvećem dijelu tako. Imami ponosno stoje i dijele sudbinu svojih džematlija na cijeloj teritoriji BiH, i u većem i u manjem njenom dijelu. Ne izuzimamo ovdje ni imame u dijaspori. Svačiji teret je podjednako težak, ali ima se dojam da je nekada samo neravnomjerno raspoređen. Međutim, u konačnici, breme je breme. Provoditi naputke i zadatke IZ i u isto vrijeme dijeliti sudbinu džematlija i osjećati bol i nepravdu koja im se nanosi i kao muslimanima i kao Bošnjacima i kao građanima ove zemlje nije nimalo jednostavno ni lahko. Ali imami to svjesno prihvataju i kao svoju vjersku i moralnu obavezu. Imami, shodno tome, u okviru IZ, izgrađuju i brane ljudsko dostojanstvo tamo gdje god je ono napadnuto i narušeno, bez obzira na to ko ga ruši. Od njih se to i traži iz džemata, od džematlija i oni to čine.

Međutim, postoji i druga strana medalje. Ona o kojoj se ponajmanje javno govori. 

Cijeli tekst u printanom izdanju od 15. augusta

Piše: Edin ef. Kukić, glavni imam Medžlisa IZ Tomislavgrad

preporod.com