Neke kategorije džamijskih ljudi
Kako to obično biva kod muslimana danas, raslojavanja, podjele i nesuglasice kao posljedica udaljavanja od islamskog učenja su uzela maha u svakom aspektu života. Ovo su neke grupacije vjernika koje nakon kraće analize možemo uočiti u našem društvu i našim džamijama.
Antidžamijski nastrojeni wannabe mudžahidi su muslimani koji su shvatili da ovo društvo i ove džamije nisu vrijedne njihovog cijenjenog prisustva, pa su se povukli u prirodu jer ih to više asocira na džihad, a i radi se o okolišu koji je prikladniji njihovoj dawi. Žive skromno od donacija i stočarstva, a samo ponekad im se omakne pokoji izuzetno dobro obučen i talentovan inšaallah šehid kojem dosade koze i ovce pa odluči da napadne američku ambasadu. Pošto su putne komunikacije sa njihovim naseljima izuzetno oskudne, oni sa vanjskim svijetom komuniciraju uglavnom preko SIPE i OSE jer ovi imaju odlična terenska vozila. Kad dođe vrijeme za podmiru ili plaćanje računa mrskim tagutima oni se popnu na brdo i iz sveg glasa uzviknu „džihaaaaad“ ili otpjevaju kakvu protalibansku sevdalinku i prevoz je već sutradan tu. Doduše nekad ovi iz SIPE zbog lošeg GSM signala bahnu nenajavljeni, ali i na tome se radi. Imaju i besplatno noćenje u Sarajevu, a sutradan se nakon obavljenih potreba vraćaju kući.
Džamijski mrgudi su blaža verzija ovih prethodnih. Obično imaju bradu, ali ne nužno. Prepoznaćete ih po tome što svi kojima prilaze kolutaju očima, a u njihovom prisustvu se meškolje i gledaju da što prije napuste njihovo blaženo društvo. Oni su uvijek smrknuti, oštrog prodornog pogleda, napeti su i na gotovs. Neće propustiti nijednu priliku da vam upute pokoji „nasihat“ o vašem namazu ili odjeći. Vrlo su aktivni na polju „oči u oči“ dawe. Naći ćete ih tako da nekim klincima na cesti vaze o zinaluku i džehennemu ili nekome ko ne klanja hadisima i citatima dokazuju kako je duhan haram, a kratke nogavice vadžib. Prioriteti u dawi su im inače jedna od jačih strana. Obično ostavljaju utisak na sagovornika da je islam veliki teret i nedaća i komuniciraju uglavnom sa sebi sličnima. Većina vokabulara im se sastoji od „haram“, „da Allah sačuva“ i „estagfirullah“ (uvijek glasno i u pogrešnom društvu).
Smrtni neprijatelji ovim prethodnim su sljedeća kategorija tj. džamijski panjevi (uglavnom svaki ima svoje mjesto u džamiji koje ni za živu glavu ne mijenja). Takođe su poznati i pod grupnim nazivom „didovi“. To su obično penzioneri, ljudi u godinama, odrasli i odgojeni u nekom drugom vremenu. Imaju veoma oskudno znanje o vjeri, a glavna karakteristika im je tvrdoglavost i bezuslovna principijelnost. Ono što su naučili je nemoguće promjeniti ili nadograditi, pa je najbolji lijek za njih osmijeh i tapšanje po ramenu. Neprijateljski gledaju svakog ko ne klanja do u detalje kao oni, a ispuštanje ikindijskih sunneta im je na nivou kufra. Često će napasti efendiju ako zakasni par minuta sa ezanom, a ako ne dođe nikako klanjaće svaki za sebe.
Mevlud hanume su iduća kategorija. Prepoznaćete ih na prvu po specifičnoj nošnji, od koje vam se obično zavrti u glavi jer se prepadnete da niste slučajno konzumirali kakve halucinogene materije. Zaista maštovite kombinacije bretelica, šamija, farmerki, dimija i potpetica ne mogu vas ostaviti ravnodušnim. Dolaze samo na teraviju, mevlude i „tehvide“. Obično dođu prije farza jer ne žele okasniti, a zatim čekaju vani da se farz klanja pa tek onda ulaze u džamiju da uz mevlud i rahat lokum dostignu neslućene duhovne deredže. Ulasci i izlasci ove populacije iz džamije su obično veoma markantni i bučni, popraćeni dovikivanjima tipa „kako ti je Muharem, jel’ se pridig’o?“ i „neću, alajhmanet, nastavila sam grah, iskipiće“.
Hanefije su Bošnjaci koji klanjaju, poste i cijepaju drva po hanefijskom mezhebu. Često nose kapice i nemaju bradu. Naginju sufizmu i odgovor na svaku primjedbu ili nepravilnost im je da je to tako u hanefijskom mezhebu. Stiče se utisak da bi najviše voljeli da im na ličnoj karti pored matičnog broja piše „hanefija“. Šire nekakav vid hippie poimanja islama jer prenaglašeno forsiraju ideje ljubavi, mira i transcendencije. Ne simpatišu baš one koji ne dijele njihove svjetonazore, a naročito su alegrični na muslimane s dužim bradama jer ih doživljavaju kao suštu suprotnost.
Kompleksaši i intelektualci su kategorija koja se ne voli puno mješati sa ostalima. Obično nisu redovni u džamiji, a na namaze dolaze u sakoima i košuljama. Vole ostavljati dojam načitanih i obrazovanih osoba. Plahi su i uvijek se trude zbog svojih kompleksa da pokažu da oni malo „odskaču“ od ostatka džemata. Pogotovo izbjegavaju one džematlije s dužim bradama jer bi ih neko na poslu mogao početi prozivati da se druže s „onima tamo“. Najčešće su zaposleni na budžetu, mnogi imaju i fakultet. U njihovom prisustvu ne treba glasno pričati niti praviti nagle pokrete, jer ih srce može izdati.
Ovo bi ujedno bila i posljednja grupa. Ovaj tekst nema namjeru da nekoga vrijeđa ili ismijava jer je svaki vjernik u džamiji vrijedan. Cilj je da se na jedan neobavezan način ukaže na neka nepoželjna raslojavanja i pojave u našim džematima. Ako vas je ovaj tekst naljutio onda ste vjerovatno već postali vjerni sljedbenik jedne od spomenutih grupa. Ako samo osjećate da naginjete nekoj od njih obratite se svom efendiji ili nekom drugom učenom za pomoć i mjenjajte se što prije, inače bi vam mogli prići ovi iz skupine mrguda, a onda će biti prekasno…
Nermin Spahić
(nasevijesti.com)
