Razgovor sa mladim bošnjačkim pjesnikom Huseinom Buljubašićem, iz Vrhpolja kod Sanskog Mosta
Mladi bošnjački pjesnik Husein Buljubašić, koji trenutno živi i djeluje u Švicarskoj, porijeklom je iz Vrhpolja kod Sanskog Mosta. Ovaj vrli Krajišnik do rata je boravio u svom rodnom mjestu, da bi, nakon zatočeništva u zloglasnom srpskom logoru ”Krings”, bio deportiran van Bosne i Hercegovine, skrasivši se u švicarskom gradu Sant Galen. Sa gospodinom Buljubašićem smo razgovarali o njegovom boravku u logoru, vjeri i patriotizmu, o tome šta za njega znači biti Bošnjak, kako je nastala njegova prva knjiga, zbirka pjesama, kao i o novoj knjizi, koja je u pripremi za štampu.
Magazin SAFF: Gospodine Buljubašiću, zbog vaše skormnosti i činjenice da niste osoba koja teži ka tome da se svako malo eksponira, niste često prisutni u medijima. Možete li se ukratko predstaviti bh. javnosti?
– Skromnost je vrlina, jedna od osobina vjernika. Istina je da nisam neko ko se voli javno eksponirati, ali je činjenica da su mediji bitni u javnim poslovima, tako i onima koji se bave pisanjem. Zadovoljstvo mi je predstaviti se vašim čitaocima, našem narodu, za koji tvrdim da je to najbolji narod na ovoj planeti. I to je jedan od razloga što književnost na temu islama, Bosne i Bošnjaka doživljavam kao najveći literarni izazov. Rođen sam 1974. godine u Vrhpolju, općina Sanski Most, gdje sam završio osnovnu školu. Školovanje sam nastavio u Beogradu do 1992. godine, da bi se, pred nadolazećom oružanom agresijom na Bosnu, vratio u rodni kraj. Tokom rata sam deportovan van domovine. Stihove sam počeo pisati još u osnovnoj školi. Nastupao sam na više kulturnih manifestacija. Kao tekstopisac, sarađivao sam sa najpoznatijim pjevačima na estradi. Eto to bi bilo nešto ukratko o meni.
Magazin SAFF: Vaša prva knjiga “S vjerom u Boga – Poezijom o islamu i Bosni“ prožeta je vjerom i patriotizmom. Možete li nam nešto više kazati o toj knjizi i kako je ona nastala?
– U knjizi je 51 pjesma i nekoliko prigodnih ilustracija. Pjesme su raspodijeljene u tri poglavlja: „S vjerom u Boga“, „Odbrana Bosne“ i „Allahova zemlja“. Ilustracije su uradili Hušid Draganović i Edin Hasanić. Recenzenti su dr. Muris ef. Purić, Derviš ef. Dervišević i književnik Amir Talić. Zbirka pjesama pod naslovom “S vjerom u Boga – Poezijom o islamu i Bosni“ bitan je iskorak u mom umjetničkom bavljenju poezijom, jer se izdvaja time što su sve pjesme napisane izvan klišea i nose snažan i samosvojan umjetnički pečat. Knjiga je nastala iščitavanjem kur’anskih ajeta i mojim razgovorima sa vlastitom dušom. Kad sam rukopis poslao na uvid našem poznatom književniku Isnamu Taljiću, ocijenio je knjigu uspjelom i prihvatio da bude urednik, što mi je značilo posebno zadovoljstvo.
Magazin SAFF: Gospodine Buljubašiću, rat ste dočekali kao dječak, mlad i pun života. Zatim ste ubrzo završili u logoru, gdje ste bili izloženi različitim torturama. Kada se prisjetite tog perioda, šta za vas znači vrijeme koje ste tu proveli, koliko je ono imalo utjecaja na vašu vjersku opredijeljenost, a samim time i na književni put kojim ste poslije nastavili ići?
– Spašavala me vjera u Dragog Boga. Ona je u meni rađala nadu da ću preživjeti. Na to su se, rekao bih tako, nadovezivali snovi. Kad bio uspio zaspati u toj prostoriji, u kojoj nas je boravilo 600 logoraša podvrgnutih torturi, u snu bih viđao bijele konje slobode i konjanike. Sanjao sam junake poput Mehmeda Fatiha, koji je jurio Bosnom i oslobađao njene predjele. Takvi snovi kao da su mi govorili da će Bosna i Bošnjaci opstati i da ću Božijom voljom preživjeti…. Osim našeg fizičkog opstanka, bio je ugrožen i nacionalni i vjerski identitet Bošnjaka. Bilo je vrijeme da ovaj narod doživi svoj preporod. Taj preporod, hvala Allahu, nije mimoišao ni mene, odrazio se i na moje razmišljanje i književni put, a vjera mi je u biti bila i ostala jedini pokretač u pisanju poezije, duhovna snaga i inspiracija koja se rađa samo iz želje za Božijim zadovoljstvom i vječnom ljepotom.
Magazin SAFF: Da ste veliki patriot, pokazuju vaše pjesme, koje su u dobrom dijelu prožete ljubavlju prema domovini, ali i činjenica da ste sagradili šehidsko spomen-obilježje u rodnom Vrhpolju, kao znak sjećanja na sve pale žrtve tog kraja. Šta za vas, ustvari, predstavlja patriotizam i koliko je on bitan u životu jedinke, ali i cjelokupnog društva i nacije?
– Mi Bošnjaci smo itekako patrioti i dokazali smo to mnogo puta kad je bilo teško ili, kako se to rekne, najteže. Trebamo shvatiti da ni sada nije nimalo lahko, naprotiv. Zato se i sada, ovih dana i godina, prema patriotizmu moramo odnositi kao prema ljubavi kojom se označava poseban, uzvišen odnos vrijednosti prema zemlji, tradiciji, kulturološkim, historijskim vrijednostima i doprinos svemu tome snagom i slogom vlastitog naroda… Podizanje spomen-obilježja u Vrhpolju smatram svojim dužnim sjećanjem na ubijene Bošnjake u Vrhpolju, ali i na sve naše šehide. Na tom spomen-obilježju uklesani su stihovi moje pjesme „Allahova zemlja“:
Bosna je Allahova zemlja
I na njoj njiva mojih prapradjedova,
Nama u emanet dana.
Kroz tu njivu blagodat još teče,
Ljekovita bila i po tome dobi ime Sana.
A samo se stara nana njome abdestila
Kad bi na njivi namaski vakat dočekala.
Umij se sine, znala je reći,
Ruke i noge svoje operi,
Obavi salat, on grijehe pere,
Jer namaz, to je stub naše vjere.
I onda zatim vremena prođe,
Kojeg se danas sa dovom sjećam,
Sveta nam se krv proli niz Sanu,
Kad su, ono, na Vrhpoljskom mostu
Pucali u grudi starcu
I ubili više mladića u jednom danu.
Bistra je opet Sana, k´o šehidska krv čista,
I njiva naša k´o nekad miriše,
Džamija na njoj još veća i ljepša, blista.
Eh, majko moja, za sina šehida,
Presudit će dragi Bog,
Između nas i onih koji su bez stida.
Magazin SAFF: Kada se prvi put susrećete sa terminom Bošnjaci? Kako vi kao književnik gledate na polemike oko tog imena, koje su se u zadnjih nekoliko godina vodile u javnosti i koliko je bitan popis stanovništva koji će se u Bosni i Hercegovini održati iduće godine?
– Kao što ste naglasili, bio sam još dječak kad je počela agresija na našu zemlju, tako da u redovnom školovanju, kao ni većina mojih vrsnika, nisam mogao saznati nešta posebno o bošnjaštvu. Znao sam o tome iz kuće, kad bi se na sijelima povela priča o starim vremenima. U međuvremenu je moderna genetika dokazala da su Bošnjaci jedan od najstarijih naroda u Evropi. Bošnjaci su autohtoni narod Bosne sa milenijskim državnim kontinuitetom. Razne seobe, progoni, i ratovi uticali su na geografsku rasprostranjenost Bošnjaka. Tako sada u Turskoj živi oko osam miliona potomaka Bošnjaka koji su se iseljavali od vremena austro-ugarske okupacije i tokom trajanja dviju Jugoslavija. Takav usud nastavio se i tokom minule oružane agresije na Bosnu i Hercegovinu, ali i poslije tzv. Dejtonskog mira. Nažalost, posebno zbog loše ekonomske situacije, naše seobe još nisu prestale… Ali, da se vratim vađem pitanju. Slavenski mit koji se nameće kad se govori o porijeklu Bošnjaka bio je i ostao pokretačka sila u pokušajima da se zatre bošnjačko ime, da se Bošnjaci posrbe i pohrvate, da se prikažu kao pridošlice u svojoj matičnoj zemlji Bosni i Hercegovini i u Sandžaku. Revolucionarno otkriće evropskih genetičara svrstava Bošnjake u red najstarijih i najautohtonijih stanovnika Evrope. Međutim, nije mi jasno zašto se o tome više govori u svijetu, nego što se to ikako spominje u Bosni i Hercegovini!? Do toga otkrića došlo se otkrivanjem autohtone evropske haplogrupe „jedan“ za koju je do skora smatrana da joj je izvorište u Skandinaviji. Međutim, detaljnim istraživanjima došlo se do otkrića da se u Bosni i Hercegovini i dijelu Dalmacije koji gravitira prema Bosni i Hercegovini nalazi najveća koncentracija haplogrupe „jedan“, i to u rasponu od 55% do 70%, čime su stanovnici Bosne dobili primat genetski najčišćih i najautohtonijih Evropljana. Usporedbe radi, do sada su kao najautohtoniji Evropljani uzimali Skandinavci, sa učešćem haplogrupe „jedan“ u stanovništvu oko 40%, dok je učešće haplogrupe „jedan“ u Bosni i Hercegovini i među Bošnjacima i do 70%. To je naučnu Evropu i historičare ostavilo bez riječi. Trougao Sarajevo-Maglaj-Tuzla nastanjen je narodom koji tu živi zadnjih 11.000 godina. Time se definitivno otklanja svaka sumnja u autohtonost i vezanost Bošnjaka za svoju jedinu pradomovini Bosnu i Hercegovinu. Čitav ovaj fenomen, u svojoj čuvenoj pjesmi “Pjesma Bošnjaku,” koju je objavio list „Bošnjak“ 2. VII. 1891. godine, opisao je i Safvet-beg Bašagić riječima:
„Znaš, Bošnjače, nije davno bilo,
Sveg’ mi sv’jeta, nema petnaest ljeta,
Kad u našoj Bosni ponositoj,
I junačkoj zemlji Hercegovoj,
Od Trebinja do Brodskijeh vrata,
Nije bilo Srba ni Hrvata.
A danas se kroz svoje hire,
Oba stranca k’o u svome šire.
Oba su nas gosta saletila,
Da nam otmu najsvetije blago,
Naše ime ponosno i drago“.
I sada, 121 godinu poslije objavljivanja ove pjesme, ista je „pjesma“ kad je u pitanju komšijski odnos prema Bosni i Bošnjacima. Međutim, došlo se do toga da je sada i među samim Bošnjacima takvo stanje da je veliko pitanje koliko će nas se na predstojećem popisu izjasniti kao Bošnjaci, a koliko će Bošnjaka „odlutati“ i bilježiti se pod raznoraznim nazivima, od popisnog „opredjeljivanja“ kao Bosanci, ili Hercegovci, ili muslimani…, ili čak i Jugoslaveni!? Sve su to nepostojeće kategorije i svi koji će se tako izjasniti bit će bačeni u isti koš nepostojećeg naroda. Time će se značajno smanjiti stvarni broj Bošnjaka. To bi imalo dalekosežni negativni uticaj na poziciju ovog naroda u Bosni, time i na ionako neizvesnu budućnost Bosne. Ne vidim da bošnjačke političke partije i tzv. javni televizisjki servisi tome uopće pridaju pažnju.
Magazin SAFF: U toku je priprema za izlazak u štampu vaše nove knjige. Možete li nam ukratko reći o čemu se radi?
– Radi se o još jednoj zbirci duhovne poezije koja će biti protkana hadisima Muhammeda, a.s., koji govore o značaju i vrijednostima duhovne poezije kao najstarije književnosti u islamu. Jedna od pjesama koja će se naći u novom izdanju je i pjesma „San o Džennetu“ čije ću stihove ovom prilikom, ekskluzivno otkriti za vaš Magazin.
Ðuturum sam, hastaluk me steg’o Nikog da mi u zijaret dođe Džadom starom kraj čardaka moga Hefta ima a Bošnjak ne prođe Moja soba u čardaku starom Meni samom kao turbe dođe Muhabet sam poželio s majkom Eh, da hoće na san da mi dođe Da je pitam može li umrijeti Onaj koji ni živio nije Onaj što je umro prije smrti I još živi život džennetlije Na sanak mi majčica ne dođe Već selami neki avaz strani: Bujrum, uđi, ti smirena dušo, Pa nastani Džennet obećani Ah, kakve su džennetske ljepote Ljudski razum dokučit’ ne može I opet bih ginuo za vjeru S Ahireta da se vratit’ može
Magazin SAFF: Gospodine Buljubašiću, hvala vam na ovom razgovoru za naš magazin!
– Hvala Allahu, Koji se kune vremenom, a potom hvala i Vama koji ste mi omogućili da se predstavim vašim čitaocima.
Razgovarao Fahrudin Vojić
