Priča jedne majke: Razlozi zbog čega bi svaka žena trebala biti hafiza

Kada je moj stariji brat završio hifz Kur’ana i počeo voditi teravih-namaz u kasnim ’90.- tim, nije baš bilo uobičajeno za djecu rođenu u SAD-u da postanu hafizi, naročito bez toga da idu u inostranstvo kako bi postali hafizi- priča nam Umm  Sara.

Onda je novinarka LA Times intervjuirala moju porodicu o njegovom postignuću. Upitala me je, imala sam tada 11 godina, da li također planiram da naučim cijeli Kur’an poput mog brata. Rekla sam joj da još nisam sigurna, a onda me je upitala: “Da li smatraš da se dječaci potiču više od djevojčica da nauče napamet Kur’an?”
“Ne”, odgovorila sam. Nisam željela da priča poprimi ‘islamsko ponašanje prema ženama’ naročito od nekog ko nije bio svjestan kompletne slike. Ali moj odgovori je bio samo napola istinit.

Počela sam učiti Kur’an sa svojim starijim bratom, ali sam onda zastala nakon što sam zapamtila samo dva od trideset džuzova. On je bio posvećeniji i nastavio je. Ali bilo bi pretjerivanje kad bih rekla da se je u pitanju bila samo posvećenost. Iako su moji roditelji ohrabrivali svu svoju djecu da pamte i uče Kur’an, općenito mišljenje je bilo da pamćenje Kur’ana na pamet nije baš nešto što je potrebno djevojkama. Većina rijetkih škola za pamćenje Kur’ana nije uključivala djevojke. “Djevojke ne mogu predvoditi teraviju”, čula bih često kako ljudi govore. “Kako će ona očuvati Kur’an nakon što ga je zapamtila? Naročito jer nije u stanju tokom jednog perioda da ga čita. Za šta će ona ionako koristiti hifz?” Nije bilo potrebe da se djevojka opterećuje sa odgovornosti obnavljanja Kur’ana tokom ostatka njenog života. Naročito kada ga ne može koristiti u korist zajednice predvodeći teravih- namaz ili slično.

Uprkos ovome, počela sam ponovo da učim Kur’an napamet kod kuće. Bio je to nekonvencionalan način pamćenja, jer su djeca obično išla u posebne škole hifza i slijedila rigidnu rutinu kako bi ga naučila. Ja sam učila jednu po jednu suru, bez jasnog cilja na kraju. Nisam bila sigurna da li ću zapamtiti cijeli Kur’an ili ću se zaustaviti prije toga. Imala sam povremene pauze, ali na kraju, Allahovom milosti, završila sam ga 2004. godine.
Voljela sam tu vezu sa Kur’anom koji mi je učenje Kur’ana napamet podarilo, ali nije bilo na vidiku praktične koristi ili upotrebe mog hifza. Sljedeće godine obojica moje braće, i stariji i mlađi, predvodili su teravih- namaz u mesdžidu i svi u džematu su poštovali činjenicu da su hafizi Kur’ana. Što se tiče mene, većina nije ni znala da sam hafiza Kur’ana i čak iako su znali, nije bilo razlike.

Prvi put sam osjetila poštovanje prema mom hifzu kada sam otišla u Pakistan da studiram islamske nauke. To je bio ujedno i prvi put kada sam saznala da nije neuobičajena stvar uopće za djevojke da postanu hafize Kur’ana. Oko jedna trećina mojih drugarica iz klase su bile hafize i bila sam sretna što sam među njima. Biti hafiza Kur’ana ima mnoge prednosti dok studirate arapski jezik i islam. Dok su se ostali studenti borili da zapamte ajete koji su učitelji navodili kao dalil (dokaz), da pronađu odgovarajuću formulaciju ajeta, itd., hafize su bile u prednosti.
Kur’an, osnova cijelog islamskog znanja, je bio u našim srcima. Samo jedna jednostavna referenca na ajet je bilo sve što nam je trebalo da razumijemo i zapamtimo pitanje. Često, učitelji bi tražili pomoć u navođenju ajeta kojeg se nisu mogli sjetiti. Predmeti arapski jezik i tefsir su naročito postali lagani. Nepotrebno je reći, da mi je to što sam znala napamet Kur’an pomoglo u mojim studijama. Kada sam se vratila i počela držati časove, prednosti hifza su bile očigledne u svemu. Mogla sam da navodim ajete bez potrebe da ih pogledam, nešto što je naročito korisno kod tefsira.

Ali, ironično, tek sam zaista počela cijeniti veličinu, bogatstvo hifza nakon što sam postala majka. A kažem ironično jer većina ljudi misli da je ‘teret’ hifza tek onda teško nositi. Umjesto toga, tek nakon majčinstva shvatila sam veliku vrijednost ovoga blaga. I kako blagodat hifza svakodnevno upotpunjava moj i život mojih kćeri moja zahvalnost za hifz  sve više i više raste.
Uz ramazan koji je sada tokom ljeta i teravih- namaz koji počinje nakon 22 sata i završava se oko ponoći, klanjanje teravih-namaza u mesdžidu nije lagana stvar za majke male djece. Prošle godine, također sam shvatila da neću moći ići na teravije u mesdžid. Ali, za razliku od većine drugih majke znam da imam bolju opciju. A to je da proučim sama Kur’an na teravih- namazu.

Ovo je oduvijek bio moj san otkad sam završila hifz i nešto što mnogi hafizi zapravo rade svake godine. Ali, za mene, je ostao cilj prema kojem zapravo nikada nisam krenula. Većinu godina bila sam iskušana klanjanjem u mesdžidu sa džematom a onda bih ostala kući i klanjala sama čak iako mi je bila prijeko potrebna prilika da ponovim svoj hifz.

Ali prošlog ramazana, kada je moja druga kćerka imala samo dva mjeseca i kada moja starija nije imala još ni dvije godine, odlučila sam da će ovo biti godina kada ću konačno pokušati da ostvarim svoj san. Tokom dana koliko god da sam mogla, između brige o djeci i mijenjanja pelena i ganjanja moje dvogodišnje kćerki, izdvajala sam vrijeme za obnavljanje tokom noći i učila sam Kur’an svom suprugu. Navečer kada bi svi ostali otišli na teravih- namaz, najbolji dio moga dana je počinjao. Djevojčice bi spavale, a ja bih klanjala. Ako bi bile nervozne ili se probudile, sredila bih to. Uzela bih predah između rekata ili bih kasnije klanjala.

Nekada bi se one igrale ili gledale dok klanjam. Nisam morala da brinem o propuštenim rekatima, ili da će moja nemirna beba uznemiravati druge. A na kraju mjeseca postigla sam svoj cilj. Proučila sam cijeli Kur’an napamet na namazu. To je bilo najsnažnije i najispunjenije iskustvo u mom životu, da ne spominjem kako mi je pomoglo da ojačam svoju vezu sa Kur’anom, ili kako je sačuvalo moj ramazan u vrijeme kada majčinski poslovi su prezahtjevni kako bih iskoristila vrijeme na način na koji bih voljela u ramazanu.

Često ljudi koriste majčinstvo i odgovornost o odgoju djece kao izgovor da djevojčice ne postanu hafize. Kako će obnavljati Kur’an i pamtiti ga svim tim drugim odgovornostima? Ali ovo iskustvo me je dovelo do osjećaja da majčinstvo treba ubrojati među jedan od velikog broja razloga zbog čega djevojčice trebaju postati hafize. Istina, malo je veći izazov obnavljati Kur’an tokom ovog perioda života. Ali imajući izgovor da se obnavlja Kur’an je dobra stvar. Slušam kako se moje prijateljice mame žale na nemogućnost odlaska na teraviju, kako im nedostaje učenje Kur’ana. I osjećam se nevjerovatno počašćenom što ne moram o tome uopće brinuti, jer ja imam svoje odlično rješenje.
Ovo nije jedini način kako mi je hifz koristio kao majci. Biti hafiza znači da je Kur’an tvoj stalni pratilac. Ne mogu opisati koliko je umirujuće kada znam da imam ovog bliskog, pouzdanog prijatelja kojem se uvijek mogu okrenuti tokom uspona i padova majčinstva. Biti hafiza također znači da će moje kćerke biti znatno izloženije Kur’anu- u mom su društvu kada idem u mesdžid podučavati Kur’anu, ili kada samo učim Kur’an za sebe. Osjećam da sam počašćena što ih mogu držati u takvom okruženju i izložiti ih Kur’anu direktno bez potrebe da ovise o drugima. Prerano je da vidim rezultate, ali neću pretjerivati ukoliko kažem da je moja gotovo trogodišnja kćerka bliskija sa amme džuzom od većine mojih starijih učenika većinom zbog blagoslova hifza. I dovim Allahu da On poveća njihovu ljubav prema Kur’anu kako budu rasle.

Nemogućnost da tokom jednog perioda čitaju Kur’an ljudi često koriste kada objašnjavaju zbog čega ne potiču svoje kćerke da pamte Kur’an, što nije baš tako veliki problem kako se čini. Naravno, to čini da hifz bude malo veći izazov. Ali predah od Kur’ana često pruža priliku da se napunimo zainteresovanošću i vratimo se još više uzbuđenja i motivacije, nešto što je često potrebno (budućim) hafizama.
Ovo dijelim kako bih pokazala da je pamćenje Kur’ana sredstvo velikih blagoslova i dobrote prema svima, muškarcima ili ženama, majkama ili onima koje to nisu. Ne treba svako da koristi ovaj blagoslov na isti način. Postoje različiti načini na koji hafize mogu doprinijeti svojim džematima. Za mene, učenje Kur’ana mojim kćerkama me više ispunjava i korisnije mi je na duže staze nego da imamim hiljadama ljudi tokom namaza ili da sam na pozornici i da ga učim publici.

Ohrabrujuće je vidjeti da sve više i više djevojčica uči napamet Kur’an. Mi smo prešle dug put od vremena kada su naše porodice učile svoje sinove da budu hafizi dok su se kćerke borile s osnovama tedžvida, a kamoli pamćenja.
Za veliki broj roditelja koji se pitaju da li trebaju podsticati svoje kćerke da nauče napamet Kur’an, garantujem da je to najvrjedniji dar koji možete dati bilo kojem djetetu. A za bilo koju djevojku koja ima sumnje da li da to uradi- hifz je zaista toga vrijedan, uvjeravam vas da se isplati. I što ste stariji i što se više suočavate sa životnim iskušenjima, šta god da to može biti, hifz je sidro koje će vas vratiti Kur’anu i osigurati da Kur’an ostane vaš cjeloživotni pratilac.

Nemoj zaboraviti da podijeliš hair!

Autor: Umm Sara

Prijevod i obrada: IslamBosna.ba