Jesmo li to na tragu nekih pozitivnih promjena?

Nedavno na nekom od naših portala pročitah kraći tekst jednog našeg profesora, koji shvatih veoma ozbiljno, baš onako kako se trebaju shvatiti riječi svih uglednih predavač njegovog profila. To je čovjek koji ima dugogodišnje predavačko iskustvo za katedrom u svojstvu profesora fikha i to je nešto što se itekako treba cijeniti.

Tekst je nosio naslov: ”Trebaju li nam vazovi na kaburima?” U tekstu profesor ističe da je ovu praksu na našim prostorima uveo velikan balkanske uleme Husein ef. Đozo, iz, za to vrijeme, opravdanih i svrsishodnih razloga.

Međutim, po tvrdnjama autora u sadašnjem vremenu nema više potrebe da se, kao nekada ranije, vazi na kaburovima. U komunističkom periodu u našu praksu su uvođene razne stvari i običaji isključivo jer se na njima okupljao veliki broj ljudi, i tim ljudima su ti skupovi bili jedina prilika da čuju nešto o islamu, dok je situacija danas sasvim drugačija. Vazova o islamu imamo na svakom koraku, te po mišljenju našeg uvaženog autora potreba za tim vazovima na kaburu je izgubila na značaju. Izgubila je svoj smisao, kako tvrdi naš profesor, i iz razloga što se vjerski službenici nisu adekvatno spremali za te situacije, već su to radili formalno i mehanički.

I meni su katkada vazovi na dženazama znali biti mučni i naporni, ipak smatram da ih ne treba u potpunosti izbaciti iz prakse. Mišljenja sam da bi oni pak trebali biti vrlo kratki i koncizni (dva do tri minuta).

Međutim, ovaj tekst vidim kao autorov poziv vjerskoj zajednici i našim muslimanima na revidiranja i ukidanja određenih naših navika i običaja za koja se uvidi da je njihovo prakticiranje izgubilo svoj smisao, te da je za iste potrebno naći određenu alternativu.

E sad, ukoliko želimo da ukidamo neke nesvrsishodne običaje, prakse i navike, kako to u slučaju vazova na kaburovima preporuči cijenjeni profesor fikha, onda bogme to moramo institucionalno. Kroz dekrete, odluke i fetve sa vrha. Kad su alimi iz Vrhovnog starješinstva IVZ-a tokom šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća smogli snage da zabrane praksu devri-iskata, talkina na kaburovima i drugo, onda možemo i mi.

To će možda ići malo teže s obzirom da na drugoj strani ”mračne ulice” imamo dugogodišnjih intelektualaca i alima koji bi, umjesto pronalaska alternative ili ”šerijatizacije” nekih naših neutemeljenih navika i običaja, ipak ostali na starom. Pozivaju nas na ”narodni islam” iz perioda komunizma.

Umjesto da nas u ovom savremenom dobu napredne tehnologije i korisnih naučnih otkrića pozivaju nečem modernom i korisnom iz čega će cijela muslimanska zajednica imati koristi, a shodno vremenu u kojem živimo, pojedinci nas vraćaju unazad.

U svom napisu jedan naš autor govori o prioritetima balkanskih muslimana, te uz priču o Evropskoj uniji, miru među religijama, spominje i pojam ”tradicionalni islam”. Tako kaže:

‘’Tradicionalni islam na Balkanu jeste jedan autohtoni islam. To je islam domaćih kulturalnih korijena. Tradicionalni islam na Balkanu ima niz sinkretičkih elemenata, taj islam je otvoren prema “narodnom islamu“, otvoren je prema sufizmu i derviškim redovima.’’

Šta je to ”narodni islam”? Šta se podrazumijeva pod pojmom sufizam u ovom slučaju? Na koji derviški red se najčešće misli kad se priča o ”derviškim redovima”?

Pod pojmom sufizma podrazumijevam lijep i skroman mu’minski život prožet ljubavlju i prefinjenim poslaničkim ahlakom, a pod pojmom derviškog reda podrazumijevam ehlussunnetski pravac vjerovanja u akaidu i slijeđenje hanefijskog mezheba u fikhu.

Pod pojmom ”narodnog islama” podrazumijevam prepune džamije na dnevnim namazima isto kao i na teravijama, bajramima i džumama. Pod ”narodnim islamom” podrazumijevam činjenicu da većina bosanskih muslimana zna učiti u Kur’anu i da se sa njim redovito druže učeći i izučavajući ga.

No međutim, da li i naš cijenjeni autor pod navedenim misli na isto? Šta li Bože on podrazumijeva pod ova tri pojma (”narodni islam”, sufizam i derviški redovi)?

Ako se pod svim navedenim misli na tolerantan odnos prema drugima i drugačijima, te lijep ahlak koji je krasio naše bosanske muslimane, onda sam i ja za takav islam, međutim, ako se tu apriori misli na postmevludske teferiče, koride i upražnjavanje ”ibadeta” koje su davno izgubile svoju svrsishodnost, poput izmišljenih ”tespih-rituala”, učenja izmišljenih salavata i dova, te niza neutemeljenih ibadeta zasnovanih na slabim i apokrifnim predajama, onda sam ja protiv.

Onda sam za Đozin stav naspram tog i takvog učahurenog poimanja vjere, te sam za reforme i promjene na tragu onih kakve su zagovarali mnogi alimi, poput spomenutog Đoze, rahmetli Handžića, Afganija, Abduhua, El-Bennaa i mnogih drugih.

Ograničeno i učahureno poimanje islama je naša prošlost. Ovo je savremeno doba. Doba napredne tehnologije.

Nama treba omladina u džamijama. Nama u džamijama i našim safovima trebaju doktori, inžinjeri, ekonomisti, pravnici, sportisti i svi drugi. Dokle više da tespihamo i ibadetimo samo sa pet ili deset deda? Naši djedovi i nane su sačuvale islam na našim prostorima, onako kako su znali i umjeli, shodno tadašnjim prilikama i okolnostima u kojima su živjeli, ali ovo je sasvim neko drugo doba.

Naši djedovi i nane će, Allahovom milošću i oprostom, priskrbiti sebi, inšaAllah, svoje džennetsko stanište u blizini naših šehida, evlija i poslanika, a šta ćemo mi?

U ovom vremenu fitneluka i mnoštva raznoraznih haridžijskih, rafidijskih i mnogih drugih sekti i grijeha koje egzistiraju u našem ummetu, teško će biti očuvati i pet dnevnih farz namaza, te one islamske osnove, tako da priča o borbi za nekakav ”narodni” islam iz perioda komunizma, koji se ogledao u teferičima, zapisima, sedminama, četeresnicama i mevludskim spjevovima za umrle, te ostavljanja novčića i klanjanja po raznoraznim turbetima i ”svetištima”, spada u domen Grimovih i Andersenovih bajki.

Našim muslimanima treba ponuditi alternativu pomoću koje će aktivnije pristupiti namazu kao glavnom stubu vjere, te se svim sredstvima treba angažirati na tome da svojim rođacima, prijateljima i komšijama objasnimo važnost obavljanja pet dnevnih propisanih namaza, bez čega nema selameta na ahiretu.

Kad nam bar 80% naših voljenih muslimana bude počelo obavljati namaz, postiti ramazan, davati sadaku ili zekat, te maštati o hadždžu, tek tada mi imamo pravo da mislimo, pričamo i organiziramo sedmine, četeresnice ili da im pričamo o bradi, mezhebima i slično.

Prilazimo ljudima sa ljubavlju, pokažimo im da ih cijenimo bez obzira ko su i šta su, te im ljubazno pričajmo o Allahovoj svemoći i Njegovoj veličini. Podučavajmo ih da budu iskreni monoteisti, čisti od raznih vidova širka, praznovjerja i nesuvislih vjerovanja koja ih bespotrebno godinama zamaraju.

Podstičimo ih da klanjaju namaz, te da čine razna dobra djela svakoga dana, na svakom mjestu i u svakoj prilici.

A što se tiče pozitivnih promjena u društvu, koje će neminovno obuhvatati i promjenu nesvrsishodnih i formalnih običaja i ibadeta u svrsishodne i suštinske, tu svi moramo dati svoj maksimalni angažman. Angažman koji će nam donijeti svekoliko, i dunjalučko i ahiretsko dobro.

U toj maloj ”slatkoj borbi” između izvornog hanefijskog mezheba i ubačenih, za naš spas na ahiretu, nepotrebnih običaja i noviteta, nadamo se da će IZVOR pobijediti. Izvor sa kog su se napajali imami naših mezheba, sa našim Imami-Azamom (Ebu Hanifom) na čelu. Allah im se smilovao i nagradom najvećom ih nagradio!

Za Akos.ba piše: Admir Iković