Sreo sam ga u džamiji Al Aksa – Istinita priča kaplara Hasana, posljednjeg čuvara džamija Al Aksa
Ovo je srceparajuća priča o vojniku koji je ostao u Al Aksa džamiji nakon povlačenja osmanske vojske iz Kudsa (9. decembar 1917.)
Preminuli historičar Ilhan Bardakci je 12. maja 1972. godine, na ulazu u Al Aksu, naišao na osmanskog vojnika koji je ostao vjeran svojoj dužnosti 57 godina, te je odlučio da zabilježi ovaj nesvakidašnji sastanak. Zahvaljujući njemu informisani smo o ovom historijskom događaju.
Priča ide ovako:
Grad: Kuds. Lokacija: Džamija Al Aksa. Datum: Petak, 12. maj 1972. Moj prijatelj i novinar, rahmetli Said Terzioglu i ja smo obilazili sveta mjesta sa našim vodićem iz Službe za vanjske poslove Izraela. Desilo se to na vrhu stepenica u drugom dvorištu svete džamije. Bio je visok blizu dva metra. Na svom starom tijelu je imao neku staru odjeću. Pogledao sam u njegovo lice i uplašio se. Izgledalo je kao da je neko uzorao neplodnu zemlju. Lice puno bora. Pored mene je stajao šef Ministarstva vanjskih poslova Izraela u Istanbulu, Jusuf.
„Ko je ovaj čovjek?“- upitao sam. Slegao je ramenima i rekao: „Ne znam, mora da je neki luđak. Uvijek stoji tu, nikad ništa ne traži. Nit’ u kog’ gleda, nit’ koga vidi.“
Ne znam zbog čega (možda mi je to u krvi), ali prišao sam mu i obratio se na turskom:
„Selam alejkum, oče“ – rekao sam.
Otvorio je oči i na turskom odgovorio: „Alejkumu selam, sine.“
Bio sam šokiran. Zgrabio sam, te poljubio njegove ruke. „Ko si ti oče?“ – upitah ga. (Međutim, prije nego vam prenesem njegov odgovor morate znati slijedeće. Vlada je iza sebe ostavljala 401 godinu, 3 mjeseca i 6 dana vladavine na Kudsom. Bila je nedjelja, 9. decembar 1917. Neizbježno nije moglo biti izbjegnuto. Država je na rubu kolapsa. Jedna divizija je postavljena kod Al Aksa džamije da je zaštiti od pljačke dok su engleski vojnici zauzimali grad.)
„Ja sam kaplar Hasan, iz 20. jedinice 36. bataljona 8. divizije, tim mitraljezaca koji su raspoređeni ispred Al Akse na dan kada smo izgubili Kuds.“
Dragi Allahu. Pogledao sam ga još jednom. Glava mu je bila poput minareta na napetim ramenima. Posegao sam za njegovim rukama još jedanput, a on izusti:
„Mogu li te zamoliti za uslugu, sinko? Povjeren mi je emanet koji čuvam u tajnosti godinama. Hoćesš li mi pomoći da ga upotpunim?“
„Naravno, šta je u pitanju?“ – odgovorih
„Kada se vraiš nazad, ako ikada odeš u Tokat, nađi komandira koji me je postavio ovdje. Musa se zove. Poljubi mu ruku i reci da je kaplar Hasan iz Igdira još uvijek na poziciji na koju je razmješten.“
Kad mi srce tad nije puklo!!!
Nekoliko godina poslije:
Nakon što je vojni zapovjednik saznao o ovom događaju, pozvao je Ilhana Bardakcija da pomogne u pronalasku ovoga slavnoga vojnika.
Bardakci je poslije napisao: „Kaplar Hasan je bio jedan od nas. Njegova sudbina je bila da bude zaboravljen. Upravo to se i desilo. Nismo ga čak ni potražili, a kamoli pronašli. Bio nam je nedostižan. Bio je poput slavnog čempresa koji se proteže do neba. A mi, čak i ako bismo podigli glave, bili bismo poput slabunjave trave. Mi samo zaboravljamo. Baš kao i ostali koje smo zaboravili, kaplar Hasan je bio dijamant koji je ostao na svojoj poziciji…
Autor: Ilhan Bardakči
Izvor: Ottoman Imperial Archives
Prevod: Mirnes Baltić
Akos.bA
