Hutba reisu-l-uleme u Bugojnu: Ako nismo u stanju ostaviti velike vakufe, udružimo se!
Reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović klanjao je džumu namaz i održao hutbu u džamiji princeze Dževhere u Bugojnu, 07. juna 2013. godine, u okviru njegovog boravka u Bugojnu, a u povodu otvaranja Vakufske zgrade Medžlisa Islamske zajednice Bugojno.
Naime, u okviru manifestacije „Dani vakufa u BiH 2013.“, koju realizira Vakufska direkcija Rijaseta Islamske zajednice, u petak su u Bugojnu u prisustvu više hiljada građana otvorene obnovljene i proširene prostorije Vakufske zgrade Medžlisa Islamske zajednice Bugojno. Ovom svečanom činu prisustvovao je reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović, muftija travnički Nusret ef. Abdibegović, direktor Vakufske direkcije hafiz Senaid ef. Zajimović, rukovodilac Vjerskoprosvjetne službe Rijaseta dr. Amir ef. Karić te brojni drugi visoki gosti i uzvanici.
Prenosimo u cjelosti hutbu reisu-l-uleme Husein ef. Kavazovića u kojoj je još jednom naglašena važnost rada za opću korist i dobro svih članova društva i opredjeljenost Islamske zajednice da odlučno radi na promociji i podsticanju društvene odgovornosti i solidarnosti kroz razvoj vakufa.
Hutba reisu-l-uleme
Hvala Allahu! Njemu se zahvaljujemo, od Njega pomoć i oprost tražimo. Njemu se utječemo od poroka i ružnih djela.
Onoga koga Allah na pravi put uputi – niko u zabludu ne može odvesti, a onoga koga On u zabludi ostavi – niko na pravi put ne može uputiti.
Svjedočimo da je samo Allah Bog i da je Muhammed Njegov rob i Njegov poslanik, koga je On poslao da radosnu vijest donese i da opomene, prije nego što nastupi Sudnji dan.
Onaj ko se pokorava Allahu i Njegovom poslaniku na pravom je putu, a onaj ko se – Njemu i Njegovom poslaniku – ne pokorava, u velikoj je zabludi.
Molimo Allaha, našeg Gospodara, da nas uvrsti među one koji se Njemu i Njegovom Poslaniku pokoravaju, koji slijede Njegovo zadovoljstvo i koji se čuvaju Njegove srdžbe. Mi smo Njegovi i Njemu pripadamo.
Danas, 28. redžeba 1434. hidžretske godine, ovdje u Bugojnu, ovu hutbu započinjem riječima Milostivog Gospodara, izrečenim u Časnom Kur’anu:
A šta ti misliš: kako se može na blagodatima zahvalan biti? – roba ropstva osloboditi, ili kad glad hara nahraniti siroče bliska roda; ili ubogog bijednika; a uz to da je od onih koji vjeruju, koji jedni drugima izdržljivost preporučuju; oni će biti sretnici. (Al-Balad, 12-18.)
Daj bližnjemu svome pravo njegovo, i siromahu i putniku namjerniku, ali ne rasipaj mnogo. (Al-Isra, 26.)
Poslanik, a.s., kazao je: Milost neće biti uskraćena nikome, osim škrtom. (Abu Dawud) Muslimani su kao zidovi jedne zgrade, koji se međusobno drže. (Buharija)
Ko se nađe pri ruci svome bratu kada mu bude potrebno, Allah će se naći njemu u pomoći. (Buharija)
Braćo i sestre!
U navedenim ajetima i hadisima čitamo jasne naputke i smjerokaze: na ljude treba da gledamo pogledom ispunjenim dobrohotnošću i samilošću. Prema ljudima treba da usmjeravamo naše dobročinstvo. Humanost (insanijet), koju razumijevamo iz učenja našeg islama, potvrđuje da nema razlika među ljudima. Iman, vjerovanje u Stvoritelja svjetova, potvrđuje se kao nepresušni izvor dobra, dobročinstva i ljepote, a koji su neophodni za život u zajednici. Duševno zadovoljstvo ogleda se u otklanjanju teškoća, ublažavanju nevolja i olakšavanju tereta ljudima. U to se svako može uvjeriti vlastitim životnim iskustvom i svjedočenjem vlastite vjere. Islam je humanost podigao na razinu obaveze, tako što je nas muslimane obavezao da je realiziramo osnivanjem ustanova koje će služiti ljudima. Vjerovanje (iman) i dobro djelo (amelun salih, kako ga Kur’an naziva), ili hajr i vakuf, kako je ušlo u naš narodni jezik, neodvojivi su dio svjedočenja i življenja vjere. I spasenje čovjeka, kako ga poima naša vjera, temelji se na ova dva temelja.
Naši preci su, od samog prihvatanja vjere, dobro razumjeli univerzalnost ove poruke i svojim zavještanjem materijalnih dobara učinili dobro djelo trajnom i univerzalnom kategorijom, koje nadilazi vrijeme i trenutnu materijalnu vrijednost. Upravo je univerzalnost dobra, hajr, tokom ljudske povijesti, od Adema, a.s., do posljednjeg Poslanika, a.s., bila ona nit na koju Svevišnji Bog ukazuje, govoreći nam da dobra djela generacija prije nas nisu bila uzaludna i da neće propasti, niti pasti u zaborav.
One koji su vjerovali, pa i one koji su bili Jevreji, i kršćani, i Sabejci – one koji su u Allaha i u onaj svijet vjerovali i dobra djela činili, – doista čeka nagrada od Gospodara njihova; ničega se oni neće bojati i ni za čim neće tugovati. (Al-Baqarah, 62.)
Tako mi vremena – čovjek, doista, gubi, samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje. (Al-Asr, 1-3.)
Onaj koji bude uradio koliko trun dobra – vidjet će ga. (Al-Zilzal, 7.)
Ako je vjera poticaj na dobro, na hajr, rad za dobro i trud u dobročinstvu jesu njegova praktična provedba. Božija riječ nam sugerira da su rad i trud jedino što jeste doista u ljudskom posjedu, jer je Allah i stvoritelj i vlasnik materijalnih stvari. On to u svojoj Knjizi izričito potvrđuje: I da je čovjekovo samo ono što sam uradi, i da će se trud njegov sigurno iskazati. (Al-Nadžm, 39-40.)
Kada govorimo o hajratu, mi, ustvari, govorimo o radu i trudu kojeg čovjek utiskuje u ono što je Gospodar već stvorio od materije, kao gotovo davanje. A ljudske ruke, simbol rada (kesb), Kur’an u više navrata pominje kao sredstvo kojim dolazimo do posjeda. Način sticanja, podrazumijeva se, mora biti povezan s islamskom etikom, koju nazivamo halal-zaradom. Vakuf, kao trajno zavještanje ljudskog rada, koje se posvećuje u Božije ime, mora biti čist ljudski napor u ime Boga, jer Allah ne prima ono što nije stečeno trudom i vlastitim odricanjem. On to potvrđuje:Njemu će se lijepa riječ uspeti i dobro djelo uznijeti. (Fatir, 10.)
I molitvu obavljajte i zekat dajite, a za dobro koje za sebe pripremite naći ćete nagradu kod Allaha, jer Allah dobro vidi ono što radite. (Al-Baqarah, 110.)
Braćo i sestre!
Hajrati, kao svojevrsna kulturna odrednica muslimana, polučili su civilizaciju koja je nastala na vakufu. Hajrati su obuhvatali sve slojeva stanovništva i svi su htjeli da budu hajr-sahibije i vakifi. Tako je bilo i u našoj Bosni. Oni koji nisu bili u stanju zavještati značajniji objekat, koji bi poslužio u vjerske, kulturno-prosvjetne, komunalne ili humanitarne svrhe, ostavljali bi iza sebe rad, gradeći kaldrme, kopajući bunare ili sadeći voćnjake na slobodnim vakufskim površinama. Na taj način osnovano je u Bosni na desetine hiljada vakufa, čiji osnivači su bili svi slojevi našeg stanovništva: ljudi svih profesija, muškarci i žene, mladići i djevojke. Međutim, islam nije inspirirao samo muslimane da čine hajrate i osnivaju vakufe. Ova pojava se događala i kod kršćanskog stanovništva, posebno kod srpskih trgovačkih porodica. To nam govori da tragovi koje ostavlja vjera, kao najdublji unutarnji glas, ne poznaju granice, već oplemenjuju ljudsku, dušu koja im se otvara bez zadrške. Upravo u ovim krajevima nastala su čitava naselja kao zadužbine, vakufi, što je svojevrstan fenomen, ne samo u Bosni već i u cijelom islamskom svijetu. Kuda god da se okrenemo, po Bosni vidimo džamije, mektebe, medrese, hanikahe, tekije, mostove, česme, hamame, šadrvane, bunareve, imarete, musafirhane, sahat-kule, bezistane, hanove, magaze, konvikte, mezarja itd. Sve je to bilo zavještano u ime Boga, da služi ljudima, kako bi im se olakšao život.
Braćo i sestre!
Ono što je pokretalo naše pretke da grade hajrate i iza sebe ostavljaju vakufe bila je vjera da jedino dobro djelo ispunjava smisao ljudskog postojanja. Čovjek se samo činjenjem dobra u ime Boga može izdići iz dunjalučke prizemnosti i biti siguran da se njegov život neće pretvoriti u zemni prah. Ono što su radili naši dobri prethodnici treba da radimo i mi. Ako nismo u stanju ostaviti velike vakufe, udružimo se i ostavimo sebi pomen u dobru. I danas imamo potrebu da brinemo o jetimima, siromasima, učenicima i studentima. Pri svakom našem medžlisu potrebna je kuhinja za siromašne, dom za nezbrinute, obdanište i mekteb za djecu, medresa, zasađen voćnjak, javna česma, musafirhana itd. To je prilika da gradimo vlastitu civilizaciju, da podižemo ustanove i infrastrukturu koja će zadovoljiti naše potrebe i biti u službi naših vrijednosti.
Vjerujem u dobrotu naših ljudi i njihovu privrženost i posvećenost vjeri i radu. Ako ih pozovemo u dobre i korisne akcije, u ime Allaha, vidjet ćemo koliko dobra u njima ima. Odgovornost je na nama da ih potaknemo i osokolimo.
Braćo i sestre!
Naša Vakufska direkcija, koju su osnovali naši preci prije sto godina, i danas je u funkciji očuvanja naših vakufa. Ona je čuvar i glasnik koji nam govori o potrebi da nastavimo s osnivanjem novih vakufskih dobara, koji će hizmetiti islamu i muslimanima i onda kada nas više ne bude. Danas u Bugojnu Direkcija, zajedno s Medžlisom Islamske zajednice Bugojno, predaje nam novo dobro u upotrebu. Želim da istaknem njihov trud i da se zahvalim našoj braći iz Kuvajta, koja su od svojih sredstava pomogli da se ovaj hajr upotpuni. Upućujem dovu Milostivom Gospodaru da dadne svim vakifima obilatu nagradu, a nama poticaj da krenemo njihovim stopama: Gospodaru naš, primi od nas, jer Ti, uistinu, sve čuješ i znaš! (Al-Baqarah, 127.)
Amin!
(akos.ba/rijaset.ba)
