Braćo i sestre, ovaj ajet nije samo ajet koji učimo i slušamo. On je poruka za naš svakodnevni život. Svi mi imamo svoje brige. Neko se brine zbog bolesti. Neko zbog posla i neizvjesne nafake. Neko zbog dugova. Neko zbog djece i njihovog odgoja. Neko nosi bol zbog gubitka voljene osobe. Neko ima problem u braku ili porodici. Neko se izvana smije, a u sebi vodi tešku borbu o kojoj niko ništa ne zna. I često čovjek, kada problem dugo traje, počne misliti: „Kako će se ovo riješiti?“

Ali vjernik sebi treba postaviti drugo pitanje: „Jesam li zaboravio koliko je moj Gospodar Moćan?“ Allah kaže: إِنَّمَا أَمْرُهُ إِذَا أَرَادَ شَيْئًا أَنْ يَقُولَ لَهُ كُنْ فَيَكُونُ “Njegova naredba je kada nešto hoće, samo da tome kaže: ‘Budi!’ – i ono bude.“ (Jasin, 82)

Mi često gledamo u veličinu problema, a zaboravimo veličinu Allaha. Nama se čini da nema izlaza. Allah može otvoriti izlaz. Nama se čini da se situacija ne može promijeniti. Allah je kadar promijeniti stanje u jednom trenutku. Nama se čini da su sva vrata zatvorena. Allah može otvoriti vrata koja nismo ni vidjeli. Zato Uzvišeni kaže: وَمَن يَتَوَكَّلْ عَلَى اللَّهِ فَهُوَ حَسْبُهُ “Ko se na Allaha oslone, On mu je dovoljan!”

Kada čovjek oboli, često se promijeni njegov pogled na život. Ono što je jučer smatrao velikim problemom danas mu više nije važno. Tada shvati koliko vrijedi zdravlje. Islam nas ne uči da bolest jednostavno prihvatimo bez liječenja. Naprotiv, tražimo lijek, idemo doktoru, čuvamo zdravlje i poduzimamo ono što možemo. Ali istovremeno znamo: lijek je sredstvo, a izliječenje je od Allaha. Zato bolesnik ne treba izgubiti nadu. Dova možda traje dugo. Liječenje možda traje dugo. Ali Allahova moć nije ograničena našim vremenom.

Neko danas možda razmišlja:„Kako ću platiti račune?“„Kako ću vratiti dug?“„Kako ću prehraniti porodicu?“„Hoću li pronaći posao?“ Čovjek treba raditi, tražiti posao, truditi se i koristiti dozvoljena sredstva. Ali neka nikada ne pomisli da je njegova nafaka samo u rukama ljudi. Ljudi mogu biti sredstvo, ali Allah je Onaj koji Daje nafaku. Koliko puta se čovjeku otvori prilika koju nije očekivao? Koliko puta se pojavi rješenje kada je mislio da ga nema? Zato ne očajavajmo zbog sutrašnjeg dana. Onaj koji nas je hranio jučer neće nas zaboraviti sutra.

Možda neko ima dijete zbog kojeg noću ne spava. Možda roditelj gleda svoje dijete kako griješi i pita se:„Hoće li se moje dijete ikada vratiti Allahu?“ Ne gubimo nadu. Upućujmo dovu. Budimo primjer. Razgovarajmo. Savjetujmo s ljubavlju. Jer srca ljudi nisu u našim rukama. Srca su u Allahovoj vlasti. Mi možemo govoriti, savjetovati i odgajati, ali Allah može promijeniti čovjekovo srce. Zato roditelj nikada ne treba prestati moliti: „Allahu, uputi moje dijete.“

A možda je najteže iskušenje kada izgubimo nekoga koga volimo. Tada riječi često nisu dovoljne. Ali vjernik zna da smrt nije kraj. Allah kaže: قُلْ يُحْيِيهَا الَّذِي أَنشَأَهَا أَوَّلَ مَرَّةٍ „Oživjet će ih Onaj koji ih je prvi put stvorio.“ (Jasin, 79)

Onaj koji nas je prvi put stvorio, ponovo će nas proživjeti. Zato vjernik tuguje, ali ne očajava. Plače, ali ne gubi vjeru. Nedostaje mu voljena osoba, ali se nada ponovnom susretu kod Allaha.

Braćo i sestre, jedna od velikih grešaka jeste kada čovjek pomisli:„Ako me je zadesilo iskušenje, znači da me Allah ne voli.“ Nije tako. Iskušenja su dio života. Allah kaže: وَلَنَبْلُوَنَّكُم بِشَيْءٍ مِّنَ الْخَوْفِ وَالْجُوعِ وَنَقْصٍ مِّن الْأَمْوَالِ وَالْأَنفُسِ وَالثَّمَرَاتِ ۗ وَبَشِّرِ الصَّابِرِينَ „Mi ćemo vas sigurno iskušavati strahom i glađu, i time što ćete gubiti imetke, živote i plodove. A ti obraduj strpljive.“ (El-Bekare, 155)

Zato nije pitanje hoće li iskušenja doći. Pitanje je kako ćemo kroz njih proći. Hoćemo li se udaljiti od Allaha ili Mu se još više približiti? Hoćemo li izgubiti nadu ili ćemo reći:„Allah zna, Allah vidi, Allah može.“

Kada kažemo da se oslanjamo na Allaha, to ne znači da sjedimo i ništa ne radimo. Ako smo bolesni – liječimo se. Ako nemamo posao – tražimo ga. Ako imamo dug – vraćamo ga koliko možemo. Ako imamo porodični problem – razgovaramo i tražimo rješenje. Ako smo pogriješili – pokajmo se i popravimo ono što možemo. Mi činimo ono što je do nas, a rezultat prepuštamo Allahu. To je tevekkul.

Možda neko danas u ovoj džamiji nosi iskušenje o kojem niko ne zna. Možda se neko pita kada će njegova muka završiti. Možda je neko izgubio nadu. Ovaj ajet danas govori svakome od nas: كُنْ فَيَكُونُ „Budi – i ono bude.“ Ne gledaj samo u problem. Gledaj u Onoga Koji Rješava probleme. Ne gledaj samo u zatvorena vrata. Gledaj u Onoga Koji može otvoriti svaka vrata. Ne gledaj samo u svoju slabost. Gledaj u Allahovu moć. Zato, kada dođe iskušenje, nemojmo prvo pitati: „Zašto baš ja?“ Nego recimo:„Allahu, šta želiš da naučim iz ovog iskušenja i kako da Ti se kroz njega približim?“ Čuvajmo namaz. Ne ostavljajmo dovu. Ne gubimo nadu. Ne prekidajmo vezu s Allahom kada nam je najteže. Jer možda upravo onda kada mi mislimo da se ništa ne mijenja, Allah priprema ono što će promijeniti naš život. Allah Zna ono što mi ne znamo. Allah Može ono što mi ne možemo.

Molimo Uzvišenog Allaha da olakša svakome ko je u nevolji, da izliječi bolesne, olakša dužnicima, podari nafaku onima koji je traže, uputi našu djecu, sačuva naše porodice i podari sabur onima koji su izgubili svoje voljene.

Amin!