Kazivanje o Ademu: Od iskušenja do povratka Allahu (2)

Ademov izlazak iz Dženneta otvara novo poglavlje ljudskog života: boravak na Zemlji, suočavanje s iskušenjima i vrijeme koje ima svoj kraj.

„Siđite!“ – rekosmo Mi – „jedni drugima ćete neprijatelji biti, a na Zemlji ćete boraviti i do roka određenoga živjeti!“ (El-Bekare, 36; prijevod Besima Korkuta)

U ovom ajetu zajedno su spomenuti neprijateljstvo, boravak i određeni rok. Čovjek dolazi na mjesto na kojem će živjeti i graditi, ali i birati kako će postupati pred iskušenjima.

Jedno upozorenje ne smije zaboraviti: šejtan mu je neprijatelj.

„Šejtan je, uistinu, vaš neprijatelj, pa ga takvim i smatrajte!“ (Fatir, 6)

Nije dovoljno znati da neprijatelj postoji. Važno je prepoznati njegov poziv kada nam se približi.

U prethodnom nastavku vidjeli smo da šejtan Ademu nije ponudio grijeh pod njegovim pravim imenom. Govorio je o besmrtnosti, neprolaznoj vlasti i iskrenom savjetu. Zato čovjek treba paziti na ono što mu se predstavlja kao korist, a zapravo ga udaljava od Allahove upute.

Grubost se može opravdavati iskrenošću. Ogovaranje brigom za druge. Nepravda zaštitom vlastitog interesa. Čovjek tako počne braniti postupak koji bi, da ga vidi kod nekog drugog, jasno osudio.

Budnost znači zastati i upitati se: kamo me ovo vodi? Šta će ostati iza moje riječi, odluke ili postupka? Uz upozorenje na neprijatelja dolazi podsjećanje na vrijeme: „A na Zemlji ćete boraviti i do roka određenoga živjeti!“

Do roka određenoga.

Čovjek lako govori o budućnosti kao da njome raspolaže. Kada završim posao, kada riješim obaveze, kada djeca odrastu, kada budem imao više vremena.

Tako se dobro odgađa, a život prolazi. Ne znamo koliko nam je ostalo. Znamo samo da imamo odgovornost za vrijeme u kojem smo sada.

Život je poput ispita čije je trajanje ograničeno. Učenik dobije pitanja i dva sata da na njih odgovori. Ako se zaokupi razgovorom koji nema veze s ispitom, vrijeme će ipak isteći. Njegova zauzetost neće produžiti rok.

I mi možemo biti veoma zauzeti, a zapostavljati ono što nam je najvažnije. Obaveze prema Allahu. Prava ljudi. Porodicu. Dug koji treba vratiti. Izvinjenje koje odgađamo. Dobro koje možemo učiniti.

Ovo podsjećanje treba nas vratiti pažljivijem životu. Rad, učenje, odgoj djece i briga za druge imaju svoje mjesto u njemu. Važno je da znamo čemu dajemo vrijeme i šta stalno ostavljamo za kasnije.

Pred čovjekom su brojna iskušenja. Neka dolaze kroz ono što voli, druga kroz ono čega se boji. Neka ga nagovaraju da prijeđe granicu, a druga da odustane od dobra jer mu je postalo teško.

Zato čuvanje vremena podrazumijeva i čuvanje smjera. Nije svako kretanje napredovanje. Čovjek može godinama ulagati snagu u nešto što mu oduzima mir, narušava odnose i udaljava ga od svrhe života.

Prizori hadža lijepo nas podsjećaju na prolaznost. Mina je u danima hadža ispunjena ljudima. Šatori, glasovi, susreti i kretanje na svakom koraku. Nekoliko dana kasnije okupljanje se završi i ljudi odu.

Na Arefatu se u jednom danu okupe ogromne skupine. Potom nastupi vrijeme odlaska i prostor koji je bio pun života utihne.

Takva su i naša dunjalučka okupljanja. Kuće koje danas odzvanjaju glasovima, mjesta na kojima se susrećemo i poslovi koji nam izgledaju neodgodivi imaju svoj kraj.

To saznanje daje težinu običnom danu. Dok smo ovdje, možemo nekoga obradovati, ispraviti nepravdu, naučiti nešto korisno i učiniti djelo čiji će trag ostati i nakon nas. Možemo se pokajati prije nego što odgađanje postane navika.

Ademovo kazivanje vraća nas jednostavnoj istini: boravak na Zemlji je stvaran, odgovornost je stvarna, ali boravak nije neograničen.

Zato nemoj čekati neko zamišljeno vrijeme u kojem će sve biti mirno i sve obaveze završene. Dobro počinje u danu koji već živiš. A kada pogriješiš, ni tada nisi ostavljen bez puta. Sljedeći ajet otkriva kako je Allah Ademu otvorio vrata povratka.

U trećem nastavku: Riječi pokajanja, milost Gospodara i uputa koja čovjeka vodi prema sigurnosti.

akos.ba