„Svi tako rade“ nije opravdanje

Kada čovjeku noga prokliza i završi u lokvi blata, prvo što obično uradi nije da provjeri je li nešto slomio, niti da očisti blato sa odjeće. Prvo pogleda oko sebe.

Zabrinuto traži nekoga ko ga je vidio kako pada. Ili, još bolje, nekoga ko je pao zajedno s njim. Ako ugleda još nekoga u blatu, kao da mu odmah postane lakše. A ako vidi mnogo ljudi u istoj lokvi, osmijeh mu postane širi, stid gotovo nestane, a ni blato više ne izgleda tako ružno kao nekoliko trenutaka ranije.

To je jedan od zanimljivijih mehanizama ljudske psihe. Nakon što pogriješe, mnogi ljudi ne traže prvo način da isprave grešku. Traže društvo. Ne traže izlaz iz blata koliko traže lica ljudi koji su pali zajedno s njima.

Kao da davljeniku nije najvažnije da izađe iz vode, nego da vidi kako se još neko pored njega bori s valovima. I što više ljudi učestvuje u istom grijehu, njegov teret u čovjekovoj svijesti kao da postaje lakši. Kao da grijeh gubi dio svoje ružnoće čim postane uobičajen. Čovjek gotovo počne uvjeravati sebe da se odgovornost za grijeh, kada ga čini mnogo ljudi, nekako dijeli među njima pa svakome pripadne manji dio.

A onda dolazi još jedna faza. Čovjek počinje drugačije gledati cijeli svijet. Primjećuje svaki primjer tuđeg pada, pamti svako odstupanje za koje čuje i od tih pojedinačnih primjera polahko gradi sliku svijeta u kojem „svi rade isto“.

„Ma svi smo mi lopovi.“ To više nije samo poznati naslov romana Ihsana Abdulkuddusa. To postaje veoma ugodna parola za svakoga ko želi opravdati vlastiti pad: Svi su loši. Nema više dobrih. Nema dobra. I tako izuzetak postane pravilo, devijacija postane običaj, a grijeh svakodnevno ponašanje koje više ne izaziva ozbiljnu grižnju savjesti.

U socijalnoj psihologiji postoje mehanizmi kojima se ponašanje počinje doživljavati prihvatljivijim kada ga vidimo kao rašireno među drugima. Čovjek tada više ne traži istinu. Traži olakšanje. Lažno olakšanje koje ne dolazi iz ispravljanja greške, nego iz osjećaja da više nije jedini koji griješi. Jedna od najtužnijih ljudskih navika jeste da čovjek, kada ne uspije podići sebe, pokuša spustiti sve druge.

I tada pitanje više nije: „Kako da se promijenim?“

Nego: „Zašto bih se mijenjao kada su svi takvi?“

Kada se bolest raširi, počne misliti da zdravlje više ne postoji. Kada vidi mnogo ljudi kako padaju, počne vjerovati da je uspravno hodanje gotovo nemoguće. A onda mu ni opravdavanje vlastite greške više nije dovoljno. Potrebno mu je da greška postane normalna. Tada počinju poznate rečenice: „Zar sam samo ja problem?“ „Pogledaj oko sebe, svi to rade.“ „Mi smo još dobri kakvih ima.“ „Sve je svakako propalo.“

Naizgled su to obične rečenice koje svakodnevno čujemo. Ali iza njih se često nalazi debeli zid opravdanja iza kojeg se čovjek sakrije kada mu postane teško pogledati sebe u ogledalo.

Negdje duboko u sebi počne vjerovati da mnoštvo ljudi koji idu pogrešnim putem nekako može taj put pretvoriti u ispravan. Kao da grijeh prestaje biti grijeh samo zato što je postao uobičajen.

A Kur’an ruši upravo tu iluziju: „Ako bi se ti pokoravao većini onih koji žive na Zemlji, oni bi te od Allahova puta odvratili.“¹ Mnoštvo nikada samo po sebi nije bilo dokaz istine. Broj ljudi ne mijenja prirodu puta kojim idu.

A Kur’an nas podsjeća i na ličnu odgovornost: „I nijedan grješnik neće grijehe drugoga nositi.“²

Svako će nositi vlastiti teret. Niko neće dobiti manji dio svojih grijeha samo zato što su hiljade drugih ljudi činile isto. Doći će trenutak kada će se spustiti zastor. Svjetla će se ugasiti. Publika će otići.

Nestat će sva ona lica prema kojima se čovjek okretao svaki put kada bi mu savjest postala preglasna, govoreći sebi: „Pa svi to rade.“ Odjednom više neće postojati „svi“. Ostat će samo jedno ime.

Njegovo.

„Reci: ‘Vi nećete odgovarati za grijehe koje mi počinimo niti ćemo mi odgovarati za ono što uradite vi.’“³ A onda dolazi istina koju čovjek, dok neprestano gleda druge, tako lahko zaboravlja:

„Ta svi će oni, i oni na nebesima i oni na Zemlji, kao robovi u Milostivog tražiti utočište! On ih je sve zapamtio i tačno izbrojio, i svi će Mu na Sudnjem danu doći pojedinačno.“⁴

Pojedinačno.

Bez mase iza koje se možeš sakriti. Bez prijatelja koji su išli istim putem. Bez glasova koji su utišavali savjest riječima da svi rade isto. Tada brojevi prestaju biti važni. Mnoštvo neće izbrisati nijedan grijeh. Hiljade onih koji padaju neće ublažiti posljedice tvoga pada. Neistina neće postati istina zato što je Zemlja puna njenih sljedbenika. Niti će istina izgubiti svoju vrijednost zato što je malo onih koji njome idu. Jednom će utihnuti sva buka koja je nadjačavala glas savjesti. Opravdanja će padati jedno za drugim.

I čovjek će shvatiti da broj stopala oko njega nikada nije mogao promijeniti smjer puta. Jer putevi se ne mjere brojem ljudi koji njima hodaju.

Mjere se mjestom na koje vode.

I sva ona masa iza koje se čovjek skrivao na dunjaluku neće mu moći olakšati ni težinu jednog jedinog koraka onda kada bude morao krenuti sam.

Prijevod i obrada: akos.ba

¹ El-En’am, 116.
² El-En’am, 164.
³ Sebe’, 25.
⁴ Merjem, 93–95.