Priča čovjeka iz sure Ja-sin: Bio je sam protiv svih, ali nije prešutio istinu

Dok sam čitao ovu priču, svim svojim bićem živio sam s onim čovjekom vjernikom koji je žurno došao s kraja grada da sasvim sam stane na stranu istine.

Bio sam s njim dok se probijao pored stražara kako bi stigao pred vladara i zaštitio poslanike – sam. Bio sam s njim dok je, braneći poslanike, na sebe navlačio vladarev bijes – sam. A onda sam bio s njim dok je, opet sam, primao cijenu svoje ljubomore prema vjeri.

Zamišljao sam kako ga hvataju. On jedan, a oni svi oko njega. Govore mu: „Zar se i ti protiviš našoj vjeri?“ A zatim svi odjednom nasrću na njega i ubijaju ga.

Ibn Mesud je rekao da su ga gazili nogama sve dok mu utroba nije izašla. Zamišljao sam vladarevu svitu kako mu se smije dok leži pretučen, kako s gađenjem gledaju njegovo unakaženo tijelo i utrobu koja je izašla iz njega.

Mrtav.

Zamišljao sam ga potpuno samog, bez ičega osim ponosa što pripada svojoj vjeri i spremnosti da svoju sudbinu veže za njenu sudbinu.

Bio je jedini vjernik među svojim narodom i jedini koji je ustao u odbranu onoga u šta vjeruje. Tada sam shvatio da Allah ne čini vječnim spomen onih koji ostanu po strani. Allah kroz stoljeća čuva spomen na one koji se izdvoje i potpuno predaju svojoj vjeri. Učinio je sve što je učinio, a nije znao šta će Allah zbog toga učiniti za njega niti šta mu je pripremio u Svome Džennetu.

A kako bi tek postupio da je znao?!

Zatim sam zamišljao one stanovnike grada koji su se smijali gledajući njegovo izmrcvareno tijelo i vojnike koji su ga s oduševljenjem tukli do smrti. Radovali su se kratko, a zatim su i sami ubrzo stradali.

Kazna im je stigla veoma brzo.

A šta je vjerniku iz porodice Ja-Sin moglo nauditi to što su mu se ljudi smijali dok je mrtav ležao pred njima, kada će se samo malo kasnije on, živ, radovati u Džennetu? Zatim sam ga zamišljao u Džennetu kako nam dovikuje, kako njegov glas kroz hiljade godina dopire do naših ušiju: „I reći će se: ‘Uđi u Džennet!’ – a on će reći: ‘Kamo sreće da narod moj zna zašto mi je Gospodar moj oprostio i lijep mi prijem priredio!’“ (Ja-Sin, 26–27)

Kao da svojim glasom doziva nemarne narode i neaktivne pozivaoce vjeri. I jednima i drugima potreban je taj poziv: čovjeku koji griješi i živi u nemaru, ali i onome koji poziva Allahu, a ostaje pasivan uprkos tome što vidi koliko se njegov narod udaljio od Allaha.

Kao da Uzvišeni Allah kroz ovaj ajet prenosi njegov glas sve do Sudnjega dana, svakome ko ga želi čuti.

Kao da su ova dva ajeta razglas koji vjernik iz sure Ja-Sin drži u rukama i kroz njega nam dovikuje:

Pomozite Allahovu vjeru, pa makar vas nogama gazili, pa makar vam tijelo raskomadali. Jer iza zastrašujućeg prizora smrti na ovom svijetu dolazi veličanstveni prizor života na budućem svijetu.

A zatim kao da dovikuje i onim zločincima koji se osmjehuju djelima svakog nasilnika, koji se rugaju svakom vjerniku i šute pred nepravdom učinjenom svakom potlačenom:

Kamo sreće da znate koliko je kratak smijeh ovoga svijeta, koliko su njegova zadovoljstva beznačajna i koliko brzo nestaju pred onim vječnim blagodatima koje sam vidio!

O vjerniče iz sure Ja-Sin!

Koliko si samo dokaza ostavio iza sebe i koliko si svojim glasom učinio da čuju čak i oni koji nisu željeli čuti.

Zbog toga je Ibn Abbas o njemu rekao: „Savjetovao je svoj narod radi Allaha i dok je bio živ i nakon svoje smrti.“

Kur’an nam ne prestaje otkrivati nova značenja čak i kada njegove ajete pročitamo hiljadu puta. Njegove riznice se ne iscrpljuju.

Posebno kada događaje kojima danas svjedočimo povežemo sa sličnim bolima iz prošlosti. Jer događaji se ponavljaju. Samo se imena mijenjaju.

Halid Hamdi

Prijevod i obrada: akos.ba