Neka prijateljstva nisu ništa drugo do prikriveni pokušaji ubistva naše vjere

Ponekad sjedimo u društvu ljudi koji djeluju prijatno, obrazovano i uglađeno.

Ispijaju kafu, a istovremeno se, uz podrugljiv osmijeh i potpunu hladnokrvnost, trude poljuljati naša uvjerenja.

Ne napadaju te nožem niti pištoljem u mračnoj ulici.

Koriste mnogo opasnije oružje: podignutu obrvu punu samouvjerenosti i nadmen ton zbog kojeg izgledaš naivno samo zato što se još uvijek držiš svojih principa i vjeruješ u ono što je Allah obećao.

Sura Es-Saffat vodi nas u prizor Sudnjega dana i otkriva kako završavaju takva prijateljstva.

Usred džennetskih uživanja i u hladu vječnog smiraja, jedan stanovnik Dženneta iznenada se prisjeti svog nekadašnjeg prijatelja pa se obrati onima oko sebe:

“I jedni će druge pitati. Jedan od njih će reći: ‘Ja sam imao jednog druga…'”
(Es-Saffat, 50–51)

To nije bio samo školski ili poslovni prijatelj. Bio je čovjek koji je sebi davao pravo da upravlja tuđim razmišljanjem i koji se podrugljivo odnosio prema svemu što pripada gajbu – nevidljivom svijetu.

“koji je govorio: ‘Zar i ti vjeruješ da ćemo, kada poumiremo i zemlja i kosti postanemo, doista, račun polagati?’”
(Es-Saffat, 52–53)

Pogledaj koliko je omalovažavanja u njegovim riječima. Koliko prezira prema vjerovanju u proživljenje. A onda dolazi trenutak u kojem Allah otkriva konačni ishod takvog govora.

U samo nekoliko ajeta pred nama se otvaraju Džennet i Džehennem.

“Reći će: ‘Hoćete li pogledati?’ Pa će pogledati i vidjeti ga usred Džehennema.”
(Es-Saffat, 54–55)

Tada padaju sve maske ljudske oholosti. Spašeni čovjek shvata koliko je bio blizu ruba provalije. Shvata da su ga riječi izgovarane kroz šalu, ironiju i ismijavanje umalo koštale vječnosti u Džehennemu.

“Allaha mi” – reći će – “zamalo me nisi upropastio; da nije bilo milosti Gospodara moga, i ja bih se sada mučio.”
(Es-Saffat, 56–57)

Ovdje spas nije rezultat njegove snage, niti pobjede u raspravi. To je Allahova milost. Milost koja ga je sačuvala prije nego što ga je odvela pogrešna prijateljstva. A kada shvati kolikoj je nesreći izbjegao, iz njegovog srca izbija radost kakvu na dunjaluku nikada nije osjetio.

“A mi, je l’ de, više nećemo umirati? – jednom smo umrli – više nećemo biti mučeni,
(Es-Saffat, 58–59)

Je li konačno nestao onaj tihi strah koji je pratio svakog iskrenog vjernika?

Strah da neće uspjeti. Da neće biti spašen.

Tada dolazi odgovor koji vrijedi više od svih pobjeda ovoga svijeta:

“…to će, zaista, uspjeh veliki biti!” (Es-Saffat, 60)

Pobjeda nad najopasnijim zamkama ovoga svijeta. Onima koje se ne postavljaju u mračnim ulicama, nego za stolom, uz osmijeh i rukom onoga koji se naziva prijateljem, dok ti polako pokušava ukrasti ono najvrjednije što posjeduješ.

Tvoju vjeru.

Prijevod i obrada: akos.ba