78 godina Nakbe: Institucionalizacija etničkog čišćenja i aparthejda
Prvi faktor jeste to što je cionistički pokret 1947. i 1948. došao do ideološkog uvjerenja da se kontrola nad historijskom Palestinom može ostvariti samo kroz kontrolu zemlje i protjerivanje njenog autohtonog stanovništva.
Na 78. godišnjicu palestinske Nakbe, etničko čišćenje koje izraelska okupaciona država provodi nad Palestincima u Gazi, na Zapadnoj obali, u okupiranom Jerusalemu i na teritorijama iz 1948. godine nastavlja se različitim metodama, dobijajući novi zamah kroz stare i nove politike vlade Benjamina Netanyahua. Ovogodišnja godišnjica dolazi u trenutku kada se nastavlja rat genocida, a istovremeno Izrael usvaja zakone o pogubljenju palestinskih zarobljenika i pripadnika elitnih jedinica Hamasa, iako već provodi vansudska pogubljenja, rušenja domova i konfiskaciju imovine. Pred razmjerama smrti i razaranja, čak i pitanja gušenja sloboda, uprkos svojoj važnosti, ostaju u sjeni. Sve to dešava se i u godini izraelskih izbora za Kneset.
Profesor As’ad Ghanem, profesor političkih nauka i predavač na Univerzitetu u Haifi, u razgovoru za „Al-Araby Al-Jadeed“ ističe dva ključna faktora koja su uticala na Nakbu i njen razvoj: cionistički faktor i palestinski unutrašnji faktor. On smatra da se današnja stvarnost ponovo približava sličnom scenariju, ali u drugačijim i izuzetno opasnim okolnostima za palestinski narod i njegovo rukovodstvo širom Palestine.
Ghanem pojašnjava: „Prvi faktor jeste to što je cionistički pokret 1947. i 1948. došao do ideološkog uvjerenja da se kontrola nad historijskom Palestinom može ostvariti samo kroz kontrolu zemlje i protjerivanje njenog autohtonog stanovništva. Drugi faktor, koji je doprinio palestinskoj Nakbi, jeste raspad palestinskog nacionalnog pokreta i njegova nesposobnost da stvori mehanizme društvene solidarnosti. Već pri prvom ozbiljnom sukobu došlo je do raspada palestinskog društva i širenja straha među ljudima, dok je s druge strane postojalo organizirano cionističko nasilje. To je mnoge ljude navelo da osjete da su u stalnoj opasnosti i da ih niko ne može zaštititi, pa su napuštali svoje domove.“
Prema njegovim riječima, cionizam se tokom posljednje tri decenije razvio „od projekta zasnovanog na transferu stanovništva do projekta koji genocid vidi kao političku opciju, nakon neuspjeha da se palestinski narod protjera silom. Danas se suočavamo s ozbiljnim razvojem ideje genocida.“ Kao dokaz navodi izjave izraelskih lidera i materijale koje je Južna Afrika predstavila Međunarodnom sudu pravde u Hagu kao pokazatelje genocidne namjere u Gazi.
Ghanem smatra da palestinsko društvo i dalje pati od duboke unutrašnje krize: „Palestinsko društvo danas nema jedinstven nacionalni pokret niti kolektivno rukovodstvo koje bi branilo narod. Ni Palestinska uprava, ni Hamas, niti bilo koja druga strana ne igraju tu ulogu.“ Po njegovom mišljenju, odsustvo zajedničkog rukovodstva ostavlja Palestince nezaštićenim pred izraelskim napadima, slično kao 1948. godine.
Govoreći o izborima u Izraelu, Ghanem smatra da Palestinci unutar Izraela mogu imati ključnu ulogu u obnovi nacionalnog djelovanja. Formiranje zajedničke liste arapskih stranaka, prema njemu, moglo bi predstavljati model palestinskog jedinstva i vratiti osjećaj kolektivne snage među Palestincima. Naglašava da bi jedinstvena politička snaga mogla Palestincima dati snažniji glas, kako unutar Izraela tako i pred međunarodnom zajednicom, posebno u trenutku kada raste globalna solidarnost s palestinskim narodom.
S druge strane, pravni ekspert i aktivista za ljudska prava Muhammad Dahleh objašnjava da je Nakba „kontinuirani historijski proces“, jer njen izvor leži u cionističkom kolonijalnom projektu koji i dalje nastoji protjerati Palestince iz Gaze, sa Zapadne obale, iz Jerusalema i teritorija unutar zelene linije. Prema njegovim riječima, sredstva za to uključuju genocid, etničko čišćenje, zakone i političke odluke kojima se želi osigurati „više zemlje sa što manje Palestinaca“. Ukoliko ih nije moguće protjerati, kaže Dahleh, onda im se oduzimaju prebivališta, pasoši ili državljanstvo.
Dahleh podsjeća da je od 2018. godine do danas usvojen veliki broj zakona i odluka koje pokazuju rast izraelskog ekstremizma i fašizma. Među njima navodi Zakon o Nakbi iz 2011. godine, koji kažnjava institucije koje obilježavaju palestinsku Nakbu, kao i Zakon o nacionalnoj državi iz 2018. godine, kojim se pravo na samoopredjeljenje priznaje isključivo Jevrejima, a naseljavanje proglašava nacionalnom vrijednošću.
Posebno upozorava na odluku o ukidanju tajnosti zemljišnih registara na Zapadnoj obali, što omogućava izraelskim naseljenicima i organizacijama lakši pristup podacima o palestinskim vlasnicima zemlje i otvara prostor za daljnje otimanje imovine.
Govoreći o ubistvima i rušenjima kuća, Dahleh ističe da izraelske vlasti koriste atentate, rušenja i prisilna iseljavanja kako bi „uništile palestinsko prisustvo“. Kao primjer navodi naselje Silwan u okupiranom Jerusalemu, gdje palestinske porodice bivaju protjerane pod izgovorom da su njihove kuće izgrađene na zemljištu koje je prije više od jednog stoljeća pripadalo jevrejskom vakufu.
On također ukazuje na politiku vansudskih egzekucija, tvrdeći da izraelske sigurnosne snage danas često imaju naredbu da ubiju Palestinca za kojeg se sumnja da je učestvovao u napadu, umjesto da ga uhapse. Oni koji prežive hapšenje, dodaje, suočavaju se s rizikom smrti u zatvoru zbog torture, izgladnjivanja ili uskraćivanja liječenja.
Dahleh smatra da novi zakoni o pogubljenju palestinskih zarobljenika i posebni vojni sudovi za pripadnike elitnih jedinica Hamasa imaju za cilj dati „pravni okvir politici osvete“ koju Izrael već provodi na terenu.
Govoreći o Palestincima unutar Izraela, Dahleh kaže da su i oni dio iste Nakbe, uprkos tome što ih Izrael formalno naziva građanima. Ističe da se nad njima provode različiti oblici represije: ograničavanje slobode govora, hapšenja zbog objava na društvenim mrežama ili učešća na protestima, kao i institucionalna diskriminacija u stanovanju, budžetima i pravima.
Posebno upozorava na širenje kriminala među Palestincima unutar Izraela, za koji tvrdi da nije slučajan fenomen, već posljedica politike izraelskih vlasti i sigurnosnih službi koje, prema njegovim riječima, toleriraju i podstiču kriminalne grupe kako bi oslabile palestinsko društvo.
Na kraju zaključuje da Palestinci, uprkos više od jednog stoljeća od Balfourove deklaracije i 78 godina od Nakbe, i dalje ostaju vezani za svoju zemlju: „To je mlad, obrazovan i svjestan narod koji neće napustiti svoju domovinu.“
Palestineforum.net
Prijevod i obrada: akos.ba
