Da li smo zaboravili Gazu: Kada cilj postane puko preživaljavanje

Gaza više nije „nadrealno stanje“ kao književna metafora, nego stvarnost koja prevazilazi svaku figuru i prelazi u potpuno raspadanje logike svakodnevnog života. Kada bombardovanje postane nešto uobičajeno, ritam koji se ponavlja; kada šehidi postanu broj koji se neprekidno povećava; kada mjesto prepunjeno životom postane legitimna meta — tada više nismo pred ratom u klasičnom smislu, nego pred nastavkom tihe, medijski nevidljive politike istrebljenja, i prisilnim preoblikovanjem stvarnosti: stvarnosti koja proizvodi strah kao trajno stanje, prazni vrijeme od značenja i redefiniše šta je „normalno“.

U takvoj stvarnosti, tvrdnja o gađanju „traženih osoba“ ili onoga što se naziva „tempiranom bombom“ ne predstavlja objašnjenje, nego paravan. Jer kada se bombarduju kuće, pijace, kafići, ulične tezge, prodajna mjesta, lokacije generatora, trgovački baraci — dakle samo srce svakodnevnog života — tada se i definicija „mete“ širi tako da obuhvata sve što je živo i kreće se.

Više se ne radi o vojnoj grešci niti o onome što okupacija naziva „kolateralnom štetom“, nego o ustaljenom obrascu: udarati unutar ljudske mase, tamo gdje život uprkos opsadi i dalje traje.

Upravo tu se razotkriva grubi raskorak između narativa i stvarnosti. U javnosti — ponavljane izjave o „poboljšanju humanitarne situacije“ i ulasku pomoći. Na terenu — brojke koje razbijaju te tvrdnje: od početka prekida vatre, oko 760 šehida, od kojih je 99% civila; više od 2.100 ranjenih, ogromna većina također civili; hapšenja koja se provode unutar stambenih četvrti, daleko od bilo kakvih navodnih linija sukoba. Ovo nisu slučajni pokazatelji, nego cjelovita struktura ciljanja.

Stvar se ne završava na ubijanju i ranjavanju, nego se proteže na upravljanje samim životom. Granični prelaz Rafah, koji bi trebao biti humanitarna arterija, radi sa manje od 7% dogovorenog kapaciteta. Kamioni pomoći ulaze sa 37% od potrebnog broja, dok gorivo — ključni uslov za bilo kakav opstanak — ne prelazi 14% predviđene količine. Dnevni prosjek od 227 kamiona izgleda kao tehnička cifra, ali u stvarnosti predstavlja ogromnu dnevnu prazninu između onoga što bi trebalo biti i onoga što zaista jeste.

Ta praznina nije greška niti administrativni propust, nego sistemska politika unutar strukture opsade i kolektivnog kažnjavanja. Kada se ne dopušta ulazak teške mehanizacije za uklanjanje ruševina, tijela ostaju pod njima. Kada se ne dopušta ulazak medicinskih potrepština, rana postaje otvoreni put prema smrti. Kada nema struje, svaki detalj života — od vode do liječenja — visi nad ponorom. U tom smislu, pomoć ne postaje humanitarni odgovor, nego sredstvo kontrole: dovoljno da život ostane moguć u minimalnoj mjeri, ali ne i stabilan.

A kada se bolesti i epidemije ostave da se šire, uz zabranu ulaska lijekova i sredstava za suzbijanje insekata i glodara, to nije rezultat nemoći, nego nastavak stare‑nove politike: upravljanje sporim uništavanjem kroz različite mehanizme.

U istom kontekstu, sve što država okupacije radi pod izgovorom „održavanja sigurnosne kontrole“ i ciljanja pojedinaca ili vođa Hamasa optuženih za učešće u događajima 7. oktobra, dolazi kao produžetak ovog rata, a ne kao nešto izvan njega. To je politika stalne likvidacije, koja se u izraelskoj sigurnosnoj doktrini naziva „košenje trave“ — periodično obnavljanje nasilja radi kontrole stvarnosti, a ne njenog okončanja. I svaki put Palestinci plaćaju cijenu: ono što se lokalno naziva „ratnim gubicima“, a izraelski narativ preimenuje u „kolateralnu štetu“, iako se radi o hiljadama ljudi.

A kada se Nacionalnom komitetu za upravljanje Gazom zabrani ulazak u sektor da obavlja svoj posao, i kada Nikolaj Mladenov, predsjednik Izvršnog vijeća za mir, iznosi planove koji uslovljavaju razoružanje prije nego što Izrael ispuni svoje obaveze, to ne odražava poteškoće u implementaciji, nego namjernu politiku ometanja života Palestinaca.

Najbolniji dio ove slike nije samo razmjer gubitka, nego svijest koju on stvara. Kada broj pratilaca pacijenata postane veći od broja pacijenata, pred nama je društvo koje se ponovo organizira oko bola. Kada ljudi kažu da „čekaju najgore“, to nije pretjerivanje, nego precizan opis zatvorenog horizonta, gdje budućnost više nije obećanje, nego odgođena prijetnja.

I uprkos svemu, život se nastavlja: kupovina i prodaja, kretanje, svakodnevni pokušaji preživljavanja. Ta upornost nije dokaz oporavka, nego prisile. Ljudi ne žive zato što uslovi to omogućavaju, nego zato što su primorani da opstaju u okruženju koje je nepodnošljivo. U tome leži surova ironija: život u Gazi više nije suprotnost smrti, nego njen odgođeni oblik.

Ono što se dešava u Gazi nije samo fizičko uništavanje, nego namjerno redefinisanje samih uslova opstanka.

Ovo što se događa nije samo produženi rat, nego cjelovit sistem upravljanja ivicom: ivicom smrti, ivicom sloma, ivicom mogućeg. Između govora o humanosti i stvarnosti koja proizvodi suprotno, otkriva se najjasnija istina: problem nije samo u nedostatku pomoći, nego u strukturi koja sam život pretvara u metu.

Zato svaki govor o „humanitarnom poboljšanju“ kroz deset ili dvadeset dodatnih kamiona, koji ne počinje zaustavljanjem ovog obrasca, stvarnim otvaranjem prijelaza i osiguravanjem protoka pomoći i goriva u skladu s razmjerama katastrofe, nije ništa drugo nego obnavljanje iluzije — iluzije upravljanja krizom umjesto njenog okončanja.

Izvor: palestineforum.net

Prijevod i obrada: akos.ba