Slučaj Rümeyse Öztürk: od hapšenja do globalne rasprave o slobodi govora

Öztürk, državljanka Turske i doktorantica na Tuftsu, uhapšena je 25. marta 2025. godine u Somervilleu, Massachusetts, nakon što joj je prethodno opozvana F-1 studentska viza. Uhapsilo ju je šest maskiranih agenata u civilu iz američkog Ministarstva domovinske sigurnosti. Kasnije je prebačena u South Louisiana ICE Processing Center, gdje je bila zadržana više od mjesec dana, sve do puštanja na slobodu 9. maja 2025. godine, dok se pravni postupak nastavio.

Tekst u studentskim novinama kao prelomna tačka

U središtu slučaja našao se autorski tekst koji je Öztürk zajedno s još troje autora napisala i koji je objavljen 26. marta 2024. godine u listu The Tufts Daily pod naslovom “Try again, President Kumar: Renewing calls for Tufts to adopt March 4 TCU Senate resolutions”.

U tom tekstu autori su pozvali Univerzitet Tufts da se distancira od kompanija povezanih s Izraelom i da prizna ono što su opisali kao genocid nad Palestincima. Nakon objave, njeni lični podaci su, prema dostupnim informacijama, objavljeni na stranici Canary Mission, organizaciji poznatoj po dokumentiranju osoba koje smatra antiizraelskim ili antisemitskim.

U kasnije otpečaćenim sudskim dokumentima, prema navodima njenih advokata, nije bilo drugih dokaza koji bi je povezivali s kršenjem zakona, što je dodatno pojačalo sumnje da je upravo tekst bio ključni razlog za opoziv njene vize.

Hapšenje koje je uznemirilo javnost

Prema njenom iskazu, Öztürk je uhapšena dok je izlazila iz kuće kako bi se sastala s prijateljima na iftaru tokom ramazana. Maskirani službenici su joj prišli, stavili lisice i odveli je, zbog čega je jedan prolaznik u prvi mah pomislio da se radi o otmici.

U kasnijoj izjavi pod zakletvom, Öztürk je navela da je isprva vjerovala da su je oteli ljudi povezani s Canary Mission. Također je rekla da joj u početku nije bilo objašnjeno zbog čega je uhapšena, da je bila vezana i da nije odmah imala pristup advokatu.

Nakon toga je više puta premještana, uključujući i transport preko više saveznih država, prije nego što je završila u pritvorskom centru u Louisiani. Tvrdila je da je tokom pritvora ispitivana u stanju iscrpljenosti, da je loše tretirana nakon napada astme, da je boravila u prenapučenoj i nehigijenskoj ćeliji te da je u prvim sedmicama imala ograničen pristup hrani i vodi. Predstavnici ICE-a kasnije su osporili te navode.

Kritike zbog povrede građanskih sloboda

Slučaj je izazvao osude izabranih zvaničnika, pravnih zastupnika i dijela javnosti. Kritičari su optužili tadašnju administraciju Donalda Trumpa da cilja studente zbog njihovih političkih stavova i da to čini bez pune zaštite prava na pravičan postupak. U Massachusettsu i na Tufts univerzitetu organizirani su protesti podrške.

Posebnu pažnju izazvala je činjenica da tokom prvih 24 sata nakon hapšenja njena lokacija nije bila poznata ni advokatu, a dodatna pravna pitanja otvorena su i zbog toga što je premještena iz Massachusettsa uprkos sudskoj naredbi da ne bude uklonjena u prvih 48 sati nakon hapšenja. Vlada je odgovorila tvrdnjom da je premještanje bilo planirano zbog nedostatka kapaciteta i da savezni imigracioni postupci ne potpadaju pod nadležnost tog suda na način na koji je to tvrdila odbrana.

Sudsko puštanje i nastavak pravne borbe

Federalni sudija William K. Sessions naredio je 9. maja 2025. godine njeno puštanje na slobodu bez ograničenja, naglašavajući da nisu predočeni dokazi koji bi opravdali njen pritvor i da bi nastavak zadržavanja mogao dodatno ugroziti njeno zdravlje.

Nakon izlaska iz pritvora, Öztürk je zahvalila svima koji su je podržali i poručila da namjerava nastaviti pravnu borbu, ali i vratiti se svojim studijama. Kasnije je sudija Denise J. Casper odlučila da može nastaviti istraživački i nastavni rad na Tuftsu, ocijenivši da bi u svojim pravnim zahtjevima mogla uspjeti.

Početkom februara 2026. godine, prema informacijama koje su objavili njeni advokati, savezna sutkinja Roopal Patel zaključila je da ne postoje osnove za njenu deportaciju, te je zaustavila daljnje postupke protiv nje, uz mogućnost žalbe od strane savezne vlade. U međuvremenu su i imigracione vlasti obustavile postupak uklanjanja nakon što nije dokazano da je deportacija pravno osnovana.

Öztürk je u februaru 2026. godine i doktorirala na Tuftsu iz oblasti Child Study and Human Development.

Zašto je ovaj slučaj postao globalna priča o slobodi govora

Slučaj Rümeyse Öztürk privukao je pažnju daleko izvan granica jednog univerziteta zato što je otvorio nekoliko duboko osjetljivih pitanja.

Prvo, postavljeno je pitanje da li država može koristiti imigracione mehanizme kako bi kaznila politički govor, posebno kada nije predočen dokaz o stvarnoj prijetnji ili nezakonitom djelovanju. Ako je opoziv vize i hapšenje zaista bilo zasnovano prvenstveno na autorskom tekstu u studentskim novinama, onda slučaj zadire u samu srž slobode izražavanja.

Drugo, slučaj je postao simbol šireg straha među međunarodnim studentima i akademskom zajednicom: mogu li javni stavovi o ratu, okupaciji, ljudskim pravima ili Palestini ugroziti nečiji pravni status u zemlji studiranja? To pitanje nije ostalo samo američko, nego se proširilo i na evropske i druge univerzitetske prostore, gdje se već vodi rasprava o granicama političkog govora, aktivizma i institucionalnog pritiska.

Treće, način hapšenja — maskirani agenti, pritvaranje bez jasnog objašnjenja, transport preko više država i višesedmično zadržavanje — dao je ovom slučaju snažnu simboličku dimenziju. Za mnoge je to bio znak da problem više nije samo administrativni ili imigracioni, nego duboko politički i civilizacijski: šta znači sloboda govora ako može biti suspendirana onda kada je govor politički nepoželjan?

Na kraju, slučaj je odjeknuo i zato što se dogodio u zemlji koja se često predstavlja kao globalni primjer zaštite slobodnog mišljenja. Upravo zato je priča o Rümeysi Öztürk postala mnogo više od priče o jednoj studentici — postala je test dosljednosti između demokratskih principa i državne prakse.

Više od jednog slučaja

U svojim kasnijim javnim istupima Öztürk je govorila o traumi, poniženju i osjećaju nesigurnosti nakon pritvora, povezujući vlastito iskustvo sa širim iskustvima ljudi koji prolaze kroz rat, represiju i dehumanizaciju. Time je njen slučaj dobio i dodatnu moralnu dimenziju: nije ostao samo pravna bitka oko vize i pritvora, nego i podsjetnik koliko brzo politički stav može postati razlog za institucionalnu represiju.

Zbog toga je epilog ovog slučaja važan ne samo za nju lično, nego i za sve one koji vjeruju da univerzitet mora ostati prostor mišljenja, neslaganja i slobodnog javnog govora — čak i onda kada je taj govor politički neugodan.

akos.ba