Zrak koji udišemo: problem koji svake zime plaćamo zdravljem

Razlog zašto se zagađenje u Sarajevu zadržava tako dugo leži u njegovom kotlinskom položaju: hladan zrak se spušta i ostaje „zarobljen“ pri tlu, dok topliji slojevi iznad njega sprječavaju normalno strujanje i čišćenje atmosfere. Ovaj prirodni fenomen, poznat kao temperaturna inverzija, u kombinaciji s velikim brojem individualnih ložišta, gustim saobraćajem i industrijskim emisijama, pretvara grad u svojevrsnu komoru za smog.

Problem je u tome što zagađenje ne čine samo neugodni mirisi ili magla koju vidimo. U zraku se nalaze izuzetno sitne čestice prašine i čađi, poznate kao PM2.5 i PM10, kao i gasovi nastali sagorijevanjem uglja, drva i goriva. Ove čestice su toliko male da bez problema prolaze kroz naše disajne puteve, ulaze duboko u pluća, a najopasnije među njima čak i u krvotok. Drugim riječima, ne ostaju na površini organizma, već postaju njegov dio.

Kratkoročno, boravak u zagađenom zraku najčešće osjećamo kroz peckanje očiju i grla, kašalj, otežano disanje, glavobolju i osjećaj iscrpljenosti. Kod osoba koje već imaju astmu, alergije ili srčane i plućne bolesti, simptomi se često značajno pogoršavaju. Međutim, pravi problem leži u dugoročnim posljedicama. Naučna istraživanja širom svijeta jasno pokazuju da dugotrajna izloženost zagađenom zraku povećava rizik od hroničnih plućnih oboljenja, srčanog i moždanog udara, pa čak i raka pluća. Kod djece se može usporiti pravilan razvoj pluća, a kod trudnica povećati rizik od komplikacija u trudnoći. Zagađen zrak ne ubija naglo i dramatično, ali tiho i uporno skraćuje životni vijek.

Sarajevo je u posebno nepovoljnom položaju jer se u zimskim mjesecima zagađenje često zadržava danima, pa i sedmicama bez prekida. U takvim uslovima, građani praktično nemaju „pauzu“ od lošeg zraka. Ono što dodatno zabrinjava jeste činjenica da smo se na smog do određene mjere navikli i počeli ga doživljavati kao normalan dio zime, iako to ne bi smjelo biti prihvaćeno kao normalno stanje.

Iako pojedinac ne može riješiti ovaj problem, može učiniti mnogo da barem smanji štetu po svoje zdravlje. Prije svega, važno je pratiti informacije o kvalitetu zraka i u danima kada je zagađenje ekstremno smanjiti boravak na otvorenom, posebno fizičke aktivnosti. Provjetravanje prostora treba svesti na kraće, ali intenzivnije periode kada su vrijednosti zagađenja niže. U danima najgorih epizoda smoga, zaštitne maske s filterima za sitne čestice i pročišćivači zraka u zatvorenim prostorima mogu napraviti stvarnu razliku, posebno za djecu, starije osobe i hronične bolesnike. Kada god je moguće, boravak na okolnim planinama može pružiti barem privremeni predah plućima.

Dugoročno, svako ko ima mogućnost može razmisliti o prelasku na čišće načine grijanja i smanjenju korištenja automobila tamo gdje postoji alternativa. Ipak, važno je biti iskren: odgovornost ne može i ne smije ostati samo na pojedincima. Ovo je sistemski problem koji zahtijeva sistemska rješenja.

Uloga vlasti u ovom pitanju je ključna. Bez ozbiljnih i dosljednih politika koje uključuju zamjenu zastarjelih ložišta, kontrolu kvaliteta goriva, unapređenje javnog prevoza i dugoročno planiranje energetske tranzicije, Sarajevo će svake zime ponovo prolaziti kroz isti scenarij. Povremene „hitne mjere“ ne rješavaju uzrok problema, već samo kratkoročno ublažavaju njegove posljedice.

Na kraju, važno je razumjeti da čist zrak nije luksuz niti tema za sezonske rasprave. To je osnovno pitanje zdravlja, dostojanstva i kvaliteta života. Grad koji svake godine provede sedmice pod smogom ne plaća to samo lošim pogledom kroz prozor, već zdravljem svojih ljudi.

za akos.ba: M.Z.