Sada vidimo ružno lice “nove normalnosti” Gaze

Zima je u Gazu stigla prošlog mjeseca s nasilnom olujom. Probudio sam se usred noći u katastrofi. Naš šator bio je poplavljen vodom koja je naš “pod” pretvorila u plitki bazen. Madraci i jastuci bili su potpuno natopljeni, posude za kuhanje potopljene, odjeća mokra, a čak su i naše torbe – koje služe kao naši “ormari” – bile pune vode. Ništa unutra nije ostalo suho.

Dok sam pokušavao shvatiti šta se dešava, iznenada sam čuo dječiji plač na ulazu u naš šator. Brzo sam otvorio i zatekao troje djece iz susjednih šatora, usana modrih od hladnoće, s njihovom majkom koja je drhtala iza njih govoreći: “Potpuno smo mokri… kiša je prodrla unutra i voda je svuda.”

Ista tragična scena ponavljala se svuda oko nas: žene, djeca i stariji ljudi sjedili su na ulici pod kišom, s natopljenom posteljinom i razbacanim stvarima, dok su zrak ispunjavali zbunjenost i jecaji.

Svih 1,4 miliona raseljenih Palestinaca koji nemaju odgovarajući smještaj tog dana su patili – ljudi bez ikakve zaštite od vremenskih nepogoda i iznenadnih oluja.

Nama su bila potrebna puna dva dana da nam se stvari osuše jer se sunce jedva pojavljivalo; sve je ostalo hladno i vlažno. Nismo se preselili na drugo mjesto – ostali smo tu gdje jesmo, pokušavajući spasiti što se spasiti može, jer jednostavno nije bilo drugog mjesta za otići.

Samo sedmicu kasnije stigla je još snažnija zimska oluja s obilnim padavinama. Šatori su ponovo poplavljeni; mala djeca su se ponovo smrzavala na kiši.

Ove sedmice, kada je pogodila oluja Bajron, ponovo smo bili poplavljeni. Uprkos svim našim naporima da ojačamo šatore, dobro ih učvrstimo i postavimo jače cerade, ništa nije pomoglo. Vjetrovi su bili žešći, kiša jača, a voda je prodirala sa svih strana. Tlo više ništa nije upijalo. Voda je brzo rasla pod našim nogama, pretvarajući cijelo područje u močvaru.

Prema navodima vlasti, jaki vjetrovi uništili su najmanje 27.000 šatora. To su 27.000 porodica koje su se već borile i sada nemaju ništa – nikakav zaklon, nigdje da se sakriju od kiše i hladnoće.

Kiša je također srušila oštećene kuće u kojima su se ljudi sklanjali. Svaki put kada dođe oluja ili jak vjetar, čujemo zvuk pada krhotina i betonskih stubova s teško oštećenih zgrada u našoj blizini. Ovog puta situacija je bila toliko loša da je 11 ljudi poginulo usljed urušavanja zgrada.

Jasno je da, nakon svega što smo pretrpjeli, mi – kao i drugi raseljeni Palestinci – ne možemo preživjeti treću zimu u ovim surovim uslovima. Preživjeli smo dvije zime u raseljeništvu, živeći u šatorima koji nisu štitili ni od hladnoće ni od kiše, čekajući s iscrpljujućim strpljenjem primirje koje bi okončalo našu patnju. Primirje je konačno došlo, ali olakšanje nije. Ostali smo na istom mjestu, s tijelima iscrpljenim pothranjenošću i bolešću, pod šatorima iznošenim suncem i vjetrom.

Mi smo porodica od sedam članova koja živi u šatoru veličine četiri sa četiri metra. Među nama su dvoje djece od pet i deset godina i naša nana, stara 80 godina. Mi odrasli možemo nekako izdržati hladnoću i teškoće. Ali kako stariji i djeca mogu podnijeti ono što mi živimo svakog dana?

Spavamo na madracima koji su direktno položeni na tlo, dok hladnoća prodire i odozdo i odozgo, s tek dva pokrivača koja nas ne mogu zaštititi od ledenih noći. Svako u šatoru ima po dva pokrivača, jedva dovoljna da pruže privremenu toplinu. Ne postoji nikakav izvor grijanja – nema struje, nema grijalice – samo umorna tijela koja pokušavaju dijeliti ono malo topline što je ostalo.

Moja nana uopće ne podnosi hladnoću. Gledam je kako drhti tokom noći, držeći ruku na prsima kao da se pokušava sabrati. Sve što možemo učiniti jeste da na nju stavimo sve pokrivače koje imamo i zabrinuto posmatramo dok ne uspije zaspati.

Mnogi ljudi u Gazi žive u uslovima daleko gorim od naših.

Većina porodica koje samo žele skroman šator nad glavom ne može ga priuštiti. Cijena šatora ide i do 1.000 dolara; zakup parcele na kojoj se šator postavlja može koštati i do 500 dolara. Oni koji to ne mogu platiti žive na ulici u improviziranim skloništima.

Primjerice, ulica Salah al-Din prepuna je takvih ljudi. Većinom su to samo pokrivači obješeni i omotani oko malih prostora radi minimalne privatnosti, bez ikakve zaštite od kiše ili hladnoće. Uz svaki jači nalet vjetra, takva skloništa se raspadnu.

Ima i djece koja žive direktno na ulicama, spavajući na hladnom tlu. Mnogi su tokom rata izgubili majke ili očeve. Kada prolazite pored njih, vidite ih – nekad tihe, nekad uplakane, nekad u potrazi za nečim da pojedu.

Uprkos ponovljenim obećanjima o pomoći i obnovi, količina zaliha koja je ušla u Gazu gotovo da nije napravila nikakvu razliku na terenu. Ranije ovog mjeseca, Ujedinjene nacije su objavile da su tokom novembra uspjele podijeliti samo 300 šatora; 230.000 porodica dobilo je po jedan paket hrane.

Mi nismo dobili nijedan paket hrane – jednostavno ima previše ljudi u potrebi, a količine su daleko premale da bi svi imali pristup. Čak i da smo dobili jedan, njegov sadržaj ne bi nam trajao duže od sedmicu ili dvije.

Cijene hrane i dalje su visoke. Hranjive namirnice poput mesa i jaja ili su nedostupne ili preskupe. Većina porodica mjesecima nije pojela pravi proteinski obrok.

Ne postoji masovna akcija uklanjanja ruševina ili ravnanja terena kako bi ljudi mogli postaviti šatore, zbog nedostatka opreme. Nisu poduzeti nikakvi koraci za obezbjeđivanje trajnog smještaja za porodice.

Sve to znači da se sada suočavamo s zastrašujućom mogućnošću: da život u šatoru – koji u svakom trenutku može biti poplavljen ili rastrgan vjetrom – postane naša dugoročna stvarnost. To je nepodnošljiva pomisao.

Tokom bombardovanja živjeli smo s konstantnim strahom od smrti, i možda je intenzitet rata zasjenio sve drugo – hladnoću, kišu, šatore koji su se tresli nad našim glavama. Ali sada, nakon što je masovno bombardovanje prestalo, suočavamo se s punom ružnoćom “nove normalnosti” Gaze.

Bojim se da će ova zima biti mnogo gora za Gazu. Bez grijanja, bez stvarnog skloništa, a s vremenom koje je svakim danom sve gore, vjerovatno ćemo svjedočiti mnogim smrtima među djecom, starijima i hronično bolesnima. Već su zabilježeni prvi smrtni slučajevi od hipotermije – bebe Rahaf Abu Jazar i Taim al-Khawaja te devetogodišnja Hadeel al-Masri. Ako je svijet zaista posvećen okončanju genocida u Gazi, mora poduzeti stvarne i hitne korake i osigurati nam barem osnovne uslove za preživljavanje: hranu, smještaj i medicinsku njegu.

Stavovi izneseni u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Eman Abu Zayed
Palestinska spisateljica iz Gaze

Eman Abu Zayed je palestinska spisateljica i studentica prevođenja iz Gaze. (Al Jazeera)

akos.ba