Eldina Zolj-Balenović: Jedino što ostaje iza nas jeste trag čovjeka

– Dug. Zaista sam osjećala i osjećam dug prema onima koji su bili spremni u periodu agresije na BiH izgubiti vlastiti život da bismo mi imali budućnost. Nekako mi se čini kako vrijeme odmiče da smo sve manje svjesni, da sve manje pamtimo, da sve više zaboravljamo naše heroje. Ja ne mogu i ne želim zaboraviti koliko mi je teško bilo pratiti rahmetli babu na ratište, koliko noći nisam mogla zaspati razmišljajući da li je on gladan, da li je pokisnuo, da li mu je hladno, da li ću ga ikada više vidjeti. Ne mogu zaboraviti period kada su isplivale istinske vrijednosti, ljudske veličine, najhrabriji i najsposobniji. Moramo biti svjesni da njima, našim braniocima dugujemo naše jučer, naše danas i naše sutra.

I zbog toga je ekipa FIVA produkcije odlučila uraditi dva dokumentarna filma bez ikakve finansijske koristi. Znači, niko nas nije podržao, ali smo mi u svaku minutu filma utkali i srce i dušu. Iza nas su sati i sati istraživanja, snimanja, terena, intervjua, montiranja, ali i ponosa što smo od zaborava sačuvali dva velikana.

Šta Vam je kao autorici bilo najvažnije prenijeti – ljudsku dimenziju heroja ili njihovu vojnu hrabrost?

– Ljudsku dimenziju, jer samo dobri, plemeniti, sposobni, humani, hrabri, veliki ljudi su mogli biti ovako dobri vojni stratezi i vođe, kao što su bili Safet Isović, Ramiz Salčin, ali i Smajo Šikalo, Enver Šehović, Avdo Palić, Midhat Hujdur i mnogi drugi. Kroz film o ova dva velikana osvijetlili smo bh. vojnika, ispričali priču o našim očevima, braći, majkama, sestrama, djedovima koji su stali na branik domovine ne očekujući ništa zauzvrat, sa samo jednom željom da odbrane narod, domovinu od agresora.

Kroz filmove o Salčinu i Isoviću prožima se poruka čovječnosti, zajedništva i ljubavi prema domovini. Koliko su te vrijednosti danas žive među nama?

– Nažalost, bojim se da nisu na zavidnom nivou. Rezultat je to mnogih faktora, opravdanih i neopravdanih, ali i u periodu 1992-1995. sigurno je bilo svakakvih situacija, ali naši borci su domovinu i pravdu stavljali ispred svega. Žao mi je što to danas nije slučaj i što su često lični, sitni interesi ispred države. Od kako sam počela ozbiljnije istraživati, razgovarati i bilježiti zanimljivosti iz perioda 1992-1995 ne mogu, a da ne mislim vrlo često na ogroman gubitak koji je naša država pretrpjela izgubivši ovakve ljude. Sigurna sam da bi BiH bila puno uređenija, organizovanija, ljepša i bogatija da danas imamo ljude poput Safeta Isovića, Ramiza Salčina, Mustafu Hajrulahovića Talijana, Avdu Palića, Miralema Jugu…

U tekstu o filmu „Tigar sa Žuči“ spominje se kako ste Safeta Isovića opisali kao „diva koji stoji iznad nas“. Šta je u njegovom karakteru i životu ostavilo na Vas najdublji dojam?

– Ja sam tokom rata bila djevojčica od 11-14 godina. I pored nastave, odlazaka po vodu i drva naš život se odvijao u podrumima gdje smo nekoliko puta dnevno slušali vijesti. Znali smo kakva je vojna sila bila JNA, a isto tako smo znali s čime nas brane naši očevi, braća, majke… Svaki dan su stizale vijesti da su naši borci oslobodili neki dio grada ili odbili napad. Sasvim prirodno smo se vezali za ljude koje u životu vidjeli nismo, zavoljeli ih cijelim srcem i zamišljali ih kao divove koji bdiju nad nama. Zahvaljujući njima smo preživjeli. Zahvaljujući njima imamo slobodu i imamo državu. Neke generacije su vidjeli svoje heroje u glumcima, pjevačima, sportistima, a moja generacija u braniocima BiH.

Kao novinarka s dugogodišnjim iskustvom, kako doživljavate odgovornost bilježenja ovih priča, znajući da one postaju dio kolektivne memorije jednog naroda?

– Bilježiti ovakve priče je neizmjerno važno, ali i teško. Prošlo je mnogo vremena. Potrebno je pronaći relevantne sagovornike, sve provjeriti, doći do neispričanog, osvijetliti događaje koje je prekrio mrak zaborava. Sigurna sam da će se vrijednost ovoga što radimo pokazati tek za nekoliko desetina godina.

Vaša knjiga „Zapisi o nama“ govori o unutrašnjoj snazi, zahvalnosti i smislu. Koliko Vas taj lični prostor promišljanja inspiriše i u stvaranju dokumentarnih filmova?

– Teška bolest sasvim sigurno promijeni oboljelog. Pored fizičke promjene osobe koja se liječi od karcinoma, promijene se vizije, nade, želje, planovi. Kada postanete svjesni prolaznosti života, nemoguće je da ne pomislite da više nemate vremena i da pokušate da iskoristite svaku minutu, da cijenite svaku minutu koju imate na raspolaganju. Prije bolesti svi mislimo da za sve imamo vremena, da ništa ne moramo sad i odmah, da smo mladi, da ćemo stići sve nekad kasnije…. Tako je meni karcinom bio razlog da poželim nešto ostaviti iza sebe, sad i odmah. Kako bolest postaje teža, tako i želja u oboljelom raste. I iz te borbe za još jedan dan, još jedan trag, nastali su i “Zapisi o nama” kao putokaz ženama koje tek ulaze u borbu sa karcinomom, ljudima koji okružuju oboljelog, ali nastali su i filmovi “Tigar sa Žuči” i “ Ramiz Salčin-Sjeme otpora” kao znak zahvalnosti onima koji su žrtvovali svoje živote da bismo mi živjeli.

U vremenu kada se suočavate i s vlastitim zdravstvenim izazovima, Vaša energija i dalje je usmjerena ka stvaranju i svjedočenju istine. Odakle crpite snagu za to?

– Moja snaga je moja porodica, ljudi koji me okružuju i navijaju svom snagom da pobijedim sva iskušenja koja su me zadesila. Istina, mnogo je iskušenja, zdravstveno stanje je itekako narušeno, lijekova nema, ali svaki dan koji mi Gospodar daruje objeručke, čvrsto prihvatim i probam svaki dan uraditi nešto kako bih Gospodaru zahvalila na prilici, na vremenu, na svakom novom danu. Nisu to neka velika djela, ne mogu ni biti svaki dan velike priče, ali odgojena sam tako da nazovem bolesnu prijateljicu, obiđem je u bolnici, pokucam staroj komšinici i pitam je kako je, nazovem mamu, nahranim napuštenog psa ili macu, borim se za istinu i pravdu…. Ja iskreno vjerujem da jedan osmijeh ili poziv mogu nekome promijeniti cijeli svijet i trudim se da čujem čovjeka, prepoznam potrebu čovjeka, usrećim čovjeka, olakšam ili uljepšam mu svakodnevnicu. Jer, jedino što ostaje iza nas jeste trag čovjeka.

Kako vidite ulogu žena u današnjem novinarstvu i dokumentaristici, posebno onih koje biraju teme istine i ponosa, a ne senzacionalizma?

– Edina Kamenica i Arijana Saračević Helać su dvije žene koje su sasvim sigurno svojim radom obilježile jedan značajan period u novinarstvu i dokumentaristici, ali i u mom životu. Imala sam privilegiju, čast i sreću da 15-ak godina radim i dijelim redakciju sa Edinom Kamenicom koja je nesebično dijelila znanje, iskustvo, vještinu, žar sa kojim je pristupala svakom zadatku, tekstu, priči. Učiti od takve osobe je zaista bio izazov i ponosna sam na to. Isto tako, živjeti u vremenu u kojem živi i radi Arijana Saračević Helać je privilegija, posebno što je i ona uvijek spremna posavjetovati, uputiti, pomoći. Pored njih, ima još nekoliko vrlo plodonosnih, sposobnih, vrijednih žena koje njeguju istinske vrijednosti i biraju teme istine i ponosa. Možda ću biti subjektivna, ali žene nekako u sve što rade unesu dušu, što da posebnu težinu tekstu, prilogu, filmu.

Kada biste morali sažeti poruku svega što radite – filmova, knjige i borbi koje vodite – šta biste rekli da je Vaša poruka Bosni i ljudima koji danas traže smisao i nadu?

– Nadu nam niko ne može donijeti, platiti, pokloniti. Nadu, smisao, želju i cilj moramo naći i probuditi u samima sebi. A to možemo samo ako naučimo vrednovati stvari, prilike, šanse. Kada bismo se samo vratili nekoliko godina unazad, sjetili bismo se koliko su životi bili lakši, ljepši, smisleniji. Uspjeli smo obezvrijeditit najvažnije stvari, prhvatiti ih kao zdravo za gotovo. Ne radujemo se druženjima, ne radujemo se zdravlju, porodici, poslovne uspjehe ne slavimo nego očekujemo još više, u svemu vidimo samo loše. Do nas je. Sve je do nas i do perspektive iz koje posmatramo stvari. Mijenjajmo perspektivu, cijenimo mogućnosti koje imamo, ne patimo zbog onoga što nemamo nego se radujmo onome što imamo.

—

Zahvaljujemo Eldini Zolj-Balenović na vremenu, iskrenosti i snazi s kojom je podijelila svoja promišljanja. Njena riječ i rad podsjećaju nas da istina nije samo profesionalna obaveza, nego i emanet, naslijeđe koje se čuva s vjerom, zahvalnošću i ljubavlju prema domovini. Neka joj Gospodar podari zdravlje, snagu i bereket u svakom novom danu, a njen primjer ostane nadahnuće svima koji vjeruju da svaka borba ima smisao kada se vodi s iskrenom namjerom.

za akos.ba, intervju uradila Melisa Žigonja-Peljto