Natjerali su nas da molimo za parče hljeba

Kada smo 2. marta čuli da su svi prijelazi prema Gazi zatvoreni, mislili smo da to neće trajati duže od dvije sedmice. Željeli smo normalan ramazan, da možemo zvati preživjele rođake na iftar i ne brinuti o tome hoćemo li imati hrane da prekinemo post.

Međutim, nije tako bilo. Sveti mjesec smo proveli prekidajući post hranom iz konzerve.

Moja porodica, kao i većina porodica u Gazi, nije napravila zalihe hrane i osnovnih potrepština, jer niko nije očekivao da će se granični prijelazi ponovo zatvoriti, niti glad, niti povratak rata.

U danima nakon zatvaranja, hrana i druga roba nestali su iz marketa, a cijene su vrtoglavo skočile. Kilogram bilo kojeg povrća skočio je na 8 dolara ili više, šećer na 22 dolara, a zamjensko mlijeko za bebe na 11 dolara. Vreća brašna koja je ranije koštala 8 dolara, skočila je na 50 dolara. Za dva mjeseca dostigla je cijenu od 300 dolara.

Većina ljudi u Gazi nije mogla priuštiti hranu po ovim cijenama. Kao rezultat, porodice, uključujući i moju, počele su reducirati broj dnevnih obroka, ograničivši se samo na doručak i večeru i smanjivati individualne porcije – pola štruce hljeba za doručak i cijela za večeru. Muškarci, žene, stariji i djeca stajali su ispred pekara i narodnih kuhinja satima, u sramu i tuzi, samo da bi dobili nekoliko vekni hljeba ili tanjirić hrane. Za neke porodice, to je bilo sve što će pojesti taj dan.

Gužve ispred pekara

Svi stanovnici centralnog dijela Gaze, u kojem živim, oslanjali su se na samo tri pekare: dvije u Nuseiratu i jednu u Deir el-Balahu.

Gužve ispred ovih pekara djelovale su paralizirajuće, blokirajući puteve i zaustavljajući kretanje u ovom kraju. Svaki dan je bilo slučajeva gubitka svijesti i gušenja zbog guranja. Na kraju je samo mali broj onih koji su čekali od jutra dobijao hljeb.

Moj otac je prije izlaska sunca odlazio do pekare da stane u red, da ne bismo morali trošiti ono malo brašna što nam je ostalo, jer nismo znali koliko će dugo potrajati ova situacija. No, ispred pekare bi zaticao već poprilično dug red, jer su deseci spavali tamo. Stajao bi u redu do podne, a potom bi ga zamjenjivao moj brat. Na kraju bi se vraćali praznih ruku.

Svjetski program za hranu je 31. marta objavio da zatvara sve pekare izuzev tri u našoj blizini, zbog nedostatka brašna i plina koji potreban za pečenje. To je bio početak istinske gladi.

Ubrzo su se i javne kuhinje počele zatvarati jer im je ponestalo zaliha hrane. Deseci njih zatvorili su se samo u prošloj sedmici. Ljudi su postajali još očajniji, mnogi su odlazili u lokalne grupe na Facebooku ili Telegram kako bi molili da im bilo ko proda vreću brašna po razumnoj cijeni.

Živimo u naselju koje ima „sreće“ i u kojem kuhinje još rade.

Moja nećakinja Dana, koja ima osam godina, svaki dan stoji ispred kuhinje s prijateljicama, čekajući svoj red kao da je riječ o igri. Ako dobije ijednu varjaču hrane, vrati se kući trčeći, izuzetno ponosna na sebe. A ako ponestane hrane prije nego što ona dođe na red, kući se vraća u suzama, žaleći se kako je svijet nepravedan.

Jednog dana za vrijeme ramazana, dječak, koji je bio raseljen s porodicom i smješten u školu Al-Mufti blizu našeg doma, tako je očajnički pokušavao doći do hrane da je pao u kotao u kojem je pripremana hrana. Zadobio je teške opekotine od kojih je kasnije i preminuo.

Posljedice gladi u svakom aspektu života

Znakovi gladi postali su očiti posvuda nekih mjesec i po nakon zatvaranja graničnih prijelaza. Vidimo ih u svakom aspektu naših života – liježemo gladni, brzo gubimo na težini, lica su nam blijeda, a tijela slaba. Sada je duplo teže popeti se uz stepenice.

Postalo je lakše razboljeti se, a teže ozdraviti. Moji nećaci, 18-mjesečni Musab i dvogodišnji Mohammed, razboljeli su se za vrijeme ramazana. Imali su visoku temperaturu i simptome nalik gripi. Oporavak je trajao cijeli mjesec zbog manjka hrane i lijekova.

Moja majka ubrzano gubi vid usljed komplikacija nakon operacije oka kojoj je podvrgnuta krajem februara. Neuhranjenost i nedostatak kapi za oči koje su joj bile potrebne pogoršali su njeno stanje u znatnoj mjeri.

Ni ja nisam bila najbolje. Darovala sam krv u bolnicu Al-Awda u Nuseiratu nekoliko dana prije zatvaranja granica i to je ostavilo velikog traga na mom fizičkom zdravlju. Sada osjećam veliku slabost u tijelu, gubim na težini i teško se fokusiram. Kada sam posjetila ljekara, rekao mi je da prestanem jesti hranu iz konzerve i da jedem više voća i mesa. Znao je da mi preporučuje nemoguće, ali šta je drugo mogao reći?

Svakodnevni prizori gladi i očaja

Možda najteži dio u ovoj situaciji je kada morate objasniti glad maloj djeci. Moje nećakinje i nećaci neprestano traže hranu koju im jednostavno ne možemo pružiti. Pokušavamo im objasniti da ih ne kažnjavamo tako što krijemo hranu, nego da je jednostavno nemamo.

Petogodišnji Khaled neprestano traži meso svaki dan dok gleda fotografije na majčinom telefonu. Zuri u slike i pita da li njegov otac koji je šehid (mučenik) jede sve ovo u džennetu (raju). Potom nas pita kada će on doći na red, da se pridruži ocu i jede s njim.

Mučimo se da mu odgovorimo. Govorimo mu da se strpi i da će njegovo strpljenje biti nagrađeno.

Osjećamo se bespomoćno dok gledam svakodnevne prizore gladi i očaja. Pitam se kako svijet može šutjeti dok gleda kako tijela djece postaju sve mršavija, krhkija i kako bolesni i povrijeđeni umiru polako?

Okupacija koristi sve metode da nas pobije – bombama, izgladnjivanjem ili bolestima. Natjerali su nas da molimo za parče hljeba. Cijeli svijet posmatra i pravi se da nam čak ni toliko ne može dati.

Izvor: Al Jazeera, piše Hala Al-Khatib

foto: Palestinsko dijete čeka na hranu u javnoj kuhinji, u Beit Lahiji, na sjeveru Pojasa Gaze [Mahmoud Issa / Reuters]