Muqatil b. Sulejman – Tefsir sure Ja Sin 3. dio

I protiv naroda njegova, poslije njega – tj. nakon ubistva Habiba en-Nedždžara – Mi nismo vojsku s neba poslali, niti smo ti ikada činili – tj. vojsku meleka. Samo bi se čuo jedan užasan krik – Džibrilov, a.s., krik, koji se ne bi ponavljao – i oni bi odjednom svi pomrli – poput vatre koja se ugasi i čiji se zvuk više ne čuje. Vjerovjesnik, s.a.w.s., rekao je: ”U Džennetu se nalaze: čovjek spomenut u suri Ja Sin, vjernik iz Faraonove porodice, Merjema kći ‘Imrana i Asija, Faraonova žena”.

O, kako su ljudi jadni! – O, kakvo li će samo biti kajanje ljudi na Ahiretu zato što su ismijavali poslanike na dunjaluku.

Nijedan poslanik nie im dolazio, a da mu se nisu narugali. Kako oni ne znaju koliko smo prije njih naroda uništili od kojih im se niko vratio nije, a svi oni bit će zajedno pred Nas dovedeni. Dokaz im je mrtva zemlja: Mi joj život dajemo i iz nje niče žito koje oni jedu; Mi po njoj stvaramo bašče, palmike i vinograde, i činimo da iz nje izvori izviru – da oni jedu plodove njihove i od onoga što ruke njihove nisu privrijedile, pa zašto neće da budu zahvalni? (30-35)

Stanovnici Mekke zastrašuju se riječima: Kako oni ne znaju koliko smo prije njih – prije mekkanskih nevjernika – naroda – kao što su narodi: ‘Ad, Themud i Lutov narod – da bi saznali za uništenje ovih naroda – uništili – kaznili – od kojih im se niko vratio nije – u život na dunjaluku.

A svi oni bit će zajedno pred Nas dovedeni – kod Nas na Ahiretu.

Zatim se stanovnici Mekke savjetuju Allahovim, dž. š., riječima: Dokaz im je – znak im je – mrtva zemlja: Mi joj život dajemo – posred-stvom kiše pa ona nabuja – i iz nje niče žito – zrnevlje pšenično, ječmeno i dr. – koje oni jedu.

Mi po njoj – zemlji – stvaramo bašče, palmike i vinograde, i čini-mo da iz nje izvori – tekući – izviru – da oni jedu plodove njihove i od onoga što ruke njihove nisu privrijedile – ono što nisu oni privrijedili svojim rukama već smo Mi to privrijedili – pa zašto neće da budu zahvalni? – Gospodaru ovih blagodati pa da Njega jedinog obožavaju.

Neka je hvaljen Onaj koji u svemu stvara spol: u onome što iz zemlje niče, u njima samim, i u onome što oni ne znaju! I noć im je dokaz: Mi uklanjamo dnevnu svjetlost i oni ostaju u mraku. I Sunce se kreće do svoje određene granice, to je odredba Silnoga i Sveznajućeg. I Mjesecu smo odredili položaj; i on se uvijek ponovo kreće kao stari savijeni pal-min prut. Nit’ Sunce može Mjesec dostići nit’ noć dan pre-teći, svi oni u svemiru plove. (36-40)

Neka je hvaljen Onaj koji u svemu stvara spol – (za) sve vrste (stvorenoga) – u onome što iz zemlje niče – što iz zemlje niče raznovrsno bilje i drveće – u njima samim – muško i žensko – i u onome što oni ne znaju! – od Naših svorenja.

I noć im je dokaz – jedan od znakova Gospodara stanovnicima Mekke, premda Ga ne vide – Mi uklanjamo – udaljujemo – dnevnu svjetlost i oni ostaju u mraku – tokom noći, kao što je rečeno i u riječima Uzvišenog: …kome smo dokaze Naše dali, ali koji se od njih udaljio (fenselekha)… (El-E’araf, 175).

I Sunce se kreće do svoje određene granice – do vremena (odre-đenoga), tj. do Sudnjega dana. Ebu Dherr el-Giffari je jednoga dana, kada je Sunce zašlo, upitao Vjerovjesnika, s.a.w.s., gdje ono zalazi, na što je Vjerovjesnik, a.s., odgovorio: ”Sunce zalazi kod jednog mutnog, muljevitog izvora; ono zatim, ispod ‘Arša, učini sedždu i zatraži odobrenje (od Gospodara da zađe) te mu se to odobrenje da. Zapravo, kao da mu se kaže: ‘Vrati se tamo gdje zalaziš!”’ …to je – ono što se spominje u vezi sa (prirodnim fenomenima, kao što su): dan, noć, Sunce i Mjesec, koji su u Njegovoj moći i Koji im je odredio njihove funkcije i ono za što ih je stvorio – odredba Silnoga i Sveznajućeg.

I Mjesecu smo odredili položaj – na nebu, pa se on poveća, za-imadne (o)srednju veličinu te se, na kraju mjeseca, umanji – i on se uvijek ponovo kreće kao stari – izmijenjeni – savijeni palmin prut. On se, dakle, kreće, odn. vraća – poput konca kada se udije na prvo mjesto – i to kao ”stari savijeni palmin prut”, tj. poput luka sasušenoga grozda hurmi.

Nit’ Sunce može Mjesec – pa da sija naporedo sa Mjesecom, jer je Sunce ”vlasnik dana a Mjesec vlasnik noći” – nit’ noć dan preteći. Zna-či, noćna tmina ne doseže bjelinu dana tako da je ne može nadvladati; … svi oni – tj. dan i noć – u svemiru plove – kruže ploveći, a to znači da Sunce i Mjesec zalaze ispod Zemlje u pravcu zapada i odatle ponove izlaze, odn. izlaze iz pravca istoka; potom se kreću (plove) nebeskim svodom sve dok ponovo ne zađu u pravcu zapada. Ovo je, dakle, njihov kružni tok i zato je Uzvišeni rekao: oni u svemiru plove – tj. Sunce i Mjesec kruže ploveći (po nebeskom svodu) sve do Sudnjega dana.

Preveo: Almir Fatić

Preuzeto sa Islam.ba