‘Dvanaest hiljada (vjernika) ne može biti poraženo zbog malobrojnosti”

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Uzvišeni Allah, objavio je: ”A ako te htjednu prevariti – pa, tebi je doista dovoljan Allah; On te podržava Svojom pomoći i vjernicima.” (El-Enfal, 62.)

Zatim: ”O Vjerovjesniče, bodri vjernike na borbu! Ako vas bude dvadesetak izdržljivih, pobijedit će dvije stotine; a ako vas bude stotina, pobijedit će hiljadu onih koji ne vjeruju, zato što su oni ljudi koji ne shvaćaju.” (El-Enfal, 65.)

Jako vjerovanje (iman) daje vjerniku snagu da se suprotstavi desetorici nevjernika. A kada se muslimani zateknu u stanju slabosti, onda sto vjernika može pobijediti dvije stotine nevjernika. Stoga muslimani nemaju izgovora za bježanje sa bojnog polja osim ako se radi o taktičkom izboru ili priključivanju nekoj drugoj vojnoj formaciji.

Iman je pozitivna duhovna i fizička energija koja svom vlasniku daje snagu da istraje i ne bude kukavica u suprotstavljanju neprijatelju, sve dok se ne postigne pobjeda ili dok ne pogine kao šehid.

Abdullah ibn Abbas, radijallahu anhuma, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Dvanaest hiljada (vjernika) ne može biti poraženo zbog malobrojnosti.” (Ebu Davud i el-Tirmizi)

Ove riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, obistinile su se mnogo puta u historiji islama, posebno u bitkama muslimana protiv Perzijanaca i Bizantinaca.

Naprimjer, ako uporedimo broj muslimanske vojske u Medini sa brojem vojski dvaju spomenutih carstava zajedno, taj omjer možda neće biti ni jedan prema deset.

Brojke pokazuju da muslimanska vojska koju je halifa Ebu Ebu Bekr, radijallahu anhu, poslao na Šam (tj., na Bizantiju) nije prelazila trideset hiljada vojnika sa četiri komandanta. Vojska koju je poslao u Perziju nije prelazila dvadeset hiljada vojnika. Ove vojske su vodile bitke sa vojskama oba velika carstva.

Muslimanska vojska u Bici na Jermuku brojala je trideset devet hiljada vojnika naspram dvije stotine dvadeset hiljada bizantijskih vojnika. Naravno, nije se sva bizantijska vojska borila protiv muslimana na Jermuku, jer je Bizantija, osim ove vojske, imala mnoštvo drugih brigada.  Muslimani tada nisu imali druge vojske osim one koja je ratovala u Šamu i one koja je ratovala u Iraku, protiv Perzije. Ali i pored toga, muslimani su do nogu potukli Bizantince na Jermuku i time su im vrata Šama bila širom otvorena, jer se ostatak bizantijske vojske nije usudio suprotstaviti muslimanima.

Ista stvar se dogodila u Iraku u Bici na Kadisiji. Perzijska vojska je poražena, da bi nakon toga Kisra formirao drugu vojsku, koja je bila brojnija od one na Kadisiji, a koja se sukobila s muslimanima kod Nahavenda. Međutim, muslimani su porazili i tu perzijsku vojsku i time je praktično srušeno Perzijsko carstvo.

Tarik bin Zijad je sa dvanaest hiljada mudžahida uspio osvojiti Iberijski poluotok, odsječen od bilo kakvog pojačanja, i porazio je Gote, čija je vojska brojala više od sto hiljada vojnika.

Ovo je samo nekoliko primjera koji potvrđuju riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a muslimanska historija nudi mnoštvo drugih dokaza koji potvrđuju spomenuto poslaničko pravilo.

Nažalost, današnji muslimani – iako je njihov broj dostigao dvije milijarde – zaboravili su na ovo pravilo, i zbog slabosti imana, koji kod njih nije više glavno mjerilo snage i nepobjedivosti, prepustili su svoju braću i sestre u Gazi na milost i nemilost cionističkog agresora, i ponašaju se poput Benu Israelćana u vrijeme Musaa, alejhis-selam, koji su, vođeni logikom vidljivih uzroka, kad su ugledali mnogobrojnu faraonovu vojsku, uzviknuli: ”Samo što nas nisu stigli!” (Eš-Šu’ara, 61.)

Za razliku od dvije milijarde muslimana, muslimani Gaze, snagom svoga imana, hrabrošću postojanošću i istinskim pouzdanjem u Allaha, sliče Musau, alejhis-selam, koji na strah, pesimizam i očaj svoga naroda, odgovara snagom imana i potpunog ubjeđenja u spas i pobjedu, uzvikujući:  “Neće!” – reče on – “Gospodar moj je sa mnom, On će mi put pokazati.” (Eš-Šu’ara, 62.)

Riječ ”Neće!” (كَلَّا), koju je izgovorio Musa, alejhis-selam, odzvanja poput povika punog sigurnosti i ubjeđenja, koji odbija pokoriti se onome što izgleda kao neizbježna stvarnost.

To je hrabri proglas i izjava da su proračuni o očiglednoj materijalnoj stvarnosti, koji su narod doveli do uvjerenja o neminovnoj propasti, jer idu u korist njihovog neprijatelja, zapravo manjkavi, ograničeni i nemoćni pred Allahovom svemoći i Njegovim upravljanjem.

I Allahove riječi: “Koliko su puta malobrojne čete, Allahovom voljom, nadjačale mnogobrojne čete!” – A Allah je na strani izdržljivih.” (El-Bekara, 249.), ostat će slogan za skupinu muslimana koja bude mala brojem, ali jaka imanom i pouzdanjem u Allaha do Sudnjeg dana. Neće im naštetiti oni koji ih iznevjere, već će takvi samo sebi donijeti štetu i sramotu, na ovome i na budućem svijetu.

Preuzeto sa Saff.ba