Prekid vatre u Gazi uspostavljen na ruševinama i kostima
S privremenim prekidom vatre koji je već stupio na snagu Palestinci bi mogli pronaći kratkotrajni predah od razaranja, ali njihov put naprijed i dalje je pun neizvjesnosti.
Za stanovnike Gaze nedjelja je bila poseban dan. Prestat će – barem za sada – agresivnost i neljudski hirovi kojima su oni svakodnevno bili izloženi posljednjih 470 dana rata. Barem za sada.
Morali biste biti iskreni optimista ili obdareni samoobmanom da biste gajili iluziju kako Izrael, napokon pristankom na primirje u srijedu – od kojeg je za dlaku falilo da odustane u četvrtak – namjerava okončati svoj rat uništenja naroda koji naseljava ovaj mali, napaćeni komad zemlje.
U Gazi su samo mrtvi – uključujući hiljade među njima neizbrojanih ispod ruševina ili u improvizovanim grobovima – dočekali kraj rata.
Živi će i dalje morati da se bore s beskrajnim pritužbama cionističke države protiv njih, odnosno njihovog nastavljanja da postoje kao Palestinci – što je problem koji cionistička država ima otkako se nakalemila na Palestinu prije gotovo osam decenija.
Ali prekid vatre je prekid vatre i obradovali su mu se ljudi u Gazi, od kojih su gotovo svi osakaćeni tijelom i neizmjernim duševnim bolom zbog gubitka voljenih. I eto ih u utorak: u spontanim izljevima radosti, pa čak i javnom iskazivanju naklonosti izrazili su neodoljiv osjećaj olakšanja na svojim ulicama pretvorenim u rueševinama. Ipak, ovo olakšanje i likovanje bili su pomiješani s turobnom sviješću da je dogovor koji su slavili krajnje krhak.
Da, istina, Palestinci su dočekali prekid vatre, kao i oni koji su ih podržavali širom svijeta, iako su svjesni da ovo neće postati prekid vatre sličan, recimo, onom koji je uspostavljen na Zapadnom frontu 24. novembra 1914. kada su francuski, britanski i njemački vojnici slavili tokom cijele sedmice prije Božića, razmjenjujući sezonske čestitke i pjesme između rovova. Palestinci znaju da ne može biti ništa slično tome. Ni blizu.
U srijedu, dan nakon potpisivanja sporazuma, a tri prije njegove implementacije na terenu, izraelska vojska je pokrenula strašne napade na centralnu i sjevernu Gazu koji su rezultirali neopravdanim pokoljem 123 osobe, uključujući 33 djece i 33 žene, dok je ranjeno više od 270 drugih.
Ovo je, nesumnjivo, ukazivalo na potencijalno „subčovječanstvo“ sadržano u arhetipu cionističke države. Jer kako drugačije objasniti tako osvetoljubivu naklonost uma?
Krhko primirje
Dakle, naš pesimizam da će prekid vatre potrajati i da će preživjeti svoju treću fazu i povlačenje izraelskih trupa iz enklave nije sasvim neopravdan, s obzirom na dvije beskompromisne činjenice.
Sporazum o prekidu vatre bio je tako dvosmisleno formuliran, a njegovi uvjeti tako labavo uokvireni od strane posrednika koji su jedva čekali da finaliziraju dogovor koji bi se mogao poništiti impresivnom lakoćom.
A tu je i nestabilna, neredovna i nepredvidiva vladajuća koalicijska vlada u Izraelu, gdje su glavne pozicije zauzeli oni za koje postoji univerzalna saglasnost da su bezumni, mesijanski i tvrdokorni desničarski ekstremisti čije su akcije razotkrile duboke raskole u izraelskom društvu i hirovite izraelske politike u našem vremenu.
Podrazumijeva se da će ovi ljudi, sve dok su dio ove koalicije, predstavljati prijetnju dugotrajnosti sporazuma o prekidu vatre kroz njegove tri faze, od kojih je svaka puna neizvjesnosti.
Prva faza – razmjena zarobljenika – spada u lakši, logični dio. Zatim dolazi nevjerovatna, nelogična druga faza u kojoj se izraelske trupe povlače iz Gaze (dok drže liniju primirja na sjevernoj granici, a drugu duž Filadelfijskog koridora na jugu) i dozvoljavaju stotinama hiljada stanovnika Gaze da se “vrate svojim kućama”.
Šta reći na ovo? Stanovnici Gaze se vraćaju svojim kućama? Kojim kućama?
U Gazi više nema nijedne kuće ni zgrade – sve je pustoš koja ne asocira samo na Dresden u modernoj historiji, već i na Kartagu, koju su rimske legije sravnile sa zemljom 146. godine prije nove ere, i Bagdad, koji su opljačkale mongolske horde 1258.
Zapanjujuće uništenje
Uništenje, kako je procijenio Satelitski centar Ujedinjenih nacija (UNOSAT), zaista je zapanjujuće: otprilike 257.800 domova („stambenih jedinica“) uništeno je u Gazi, ostavljajući oko 95 posto predratne populacije enklave od 2,3 miliona ljudi raseljeno – ne uključujući namjerno uništavanje džamija, škola, prodavnica, društvenih centara i slično, kao i namjerno detoniranje javnih zgrada kao što su univerziteti i infrastrukturni objekti.
U perspektivi, kad bi se krhotine naslagale u 11 monstruoznih gomila, svaka bi bila jednaka veličini Velike piramide u Gizi u Egiptu. Ili, drugačije procijenjeno, u Gazi je uništeno tri puta više zgrada nego što ih ima na otoku Manhattan u New Yorku.
A tu su i same ruševine. Odlaganje ove ogromne količine otpada u enklavi tako maloj kao što je Gaza – veliki dio će morati biti odvezen izvan granica Pojasa, za što se procjenjuje da će trajati 14 godina – moralo bi se provesti prije nego što Palestinci počnu s ponovnom izgradnjom, koja je predviđena u trećoj fazi sporazuma.
Prošle sedmice, kao uskoro bivši državni sekretar, Antony Blinken se obratio – govor je iskoristio da manikira svoje naslijeđe kao pokretača izraelskog haosa u Gazi – publici u Atlantskom vijeću u kojem je tečno pričao o “ponovnoj izgradnji” i “upravljanjem” Pojasom, govoreći o njegovoj budućnosti prožetoj moralnim optimizmom. Nevjerovatno!
Šta je od nade ostalo?
Je li ovo krhko primirje početak kraja patnje u Gazi? Nažalost, čini se da je odgovor ‘ne’.
Danas, negdje u Gazi, na dan kada se nadamo da će projektili i bombe od 2000 funti prestati da padaju na glave nevinih civila, nalazi se dijete bez pratnje (kakvih ima na hiljade) koje govori sebi: “Ja sam i dalje gladan. Ja sam i dalje sam. Ja sam i dalje u opasnosti. I dalje mi je hladno.”
Bez rješavanja sistemskog ugnjetavanja, ekonomske blokade i političkog zastoja koji definiraju život u Gazi, ovaj prekid vatre rizikuje da postane samo još jedna pauza u beskrajnom ciklusu nasilja.
A kako bi ovaj prekid vatre zaista označio početak kraja patnje u Gazi, moraju uslijediti hrabre akcije. Blokade se moraju ukinuti. Za ratne zločine se mora odgovarati. A temeljni uzroci ovog desetljećima dugog sukoba – okupacija, raseljavanje i poricanje palestinske državnosti – moraju se riješiti. Sve manje od ovoga – ostavit će Gazu zarobljenu u trajnoj devastaciji.
akos.ba
