Turska ima novi Bliski istok u svojim rukama

Režim Bashara al-Assada pao je, kako se to obično desi svim satrapima na svijetu, preko noći. Ono što se prije nekoliko dana činilo kao čvrsta i krvoločna država sada je stvar prošlosti. Bliski istok se oslobađa nemilosrdnog autokrate, a oni koji ostanu sada će morati vladati s novim kartama. Dolazi do novog rasporeda snaga, s mnogo toga za dobiti i mnogo za izgubiti, kao što se uvijek događa kada historija potresa vrijeme i stubove koji ga podupiru.

Predsjednik Bashar al-Assad, koji je naslijedio prijestolje od svog oca 2000. godine, bio je brutalni diktator, koji je brutalno ugušio seljačke proteste 2011. godine, što je dovelo do sukoba koji je prouzročio pola miliona mrtvih i milione raseljenih ljudi.

Pobjedu islamističkih pobunjenika omogućila je, prije svega, podrška Turske. Drugo, šanse su im bile povećane otporom Ukrajine, koja je toliko oslabila Rusiju da više nije mogla podupirati Assada. I treće, takođe zahvaljujući Izraelu, zbog njegove pobjedu nad Iranom i Hezbollahom u Libanu. Od osovine otpora, kako je Iran nazvao svoje saveznike na Bliskom istoku, ostali su samo Huti u Jemenu i Irak koji se odavno distancirao od ajatolaha u Teheranu.

Sirija u rukama islamista potpuno bi promijenila kartu Bliskog istoka. Pobunjenici, pod zapovjedništvom Mohameda al-Golanija, predstavljaju se kao umjereni i pragmatični, ali za SAD ostaju teroristi. Zauzeli su Damask zahvaljujući spontanoj podršci stanovništva ugušenog represijom, organiziranog u brojne grupe, koje će sada iskoristiti vakuum moći.

Haos je glavni rizik s kojim se Sirija sada suočava. To se dogodilo Libiji s padom Gadafijevog režima i danas, dvanaest godina kasnije, zemlja je i dalje propala država. Stoga su važne riječi Al Golanija u korist pomirenja i premijera Al Jalalija koji ostaje u Damasku i spreman je sarađivati ​​u prelaznoj vladi, kako to traži UN.

Najveći dobitnik pobjede islamista u Siriji je Turska, a veliki gubitnik Iran.

Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan podržao je pobunjenike koji su sve ove godine pružali otpor u pokrajini Idlib i koji su odatle u nekoliko dana napredovali prema Halepu, Hami, Homsu i Damasku.

Glavni fokus turske diplomatije bio je obnoviti utjecaj kakav je imala tokom Osmanskog Carstva, kako u Centralnoj Aziji tako i na Bliskom istoku. Sirijski pobunjenici ne bi pobijedili bez Turske koja im pak ne bi dala zeleno svjetlo bez prethodnog osiguranja neutralnosti Rusije. Turska je NATO saveznik, ali oružje kupuje i od Rusije. Erdogan, kao svaki dobar državnik na tim prostorima, najturbulentnijim na svijetu, igra na obje strane.

Rusija gubi utjecaj u Siriji. Putin je vjerojatno Erdoganu postavio uslov da više ne pomaže Assadu, a to je da islamistički režim poštuje rusku pomorsku bazu u Tartusu. Međutim, obećanja data na papiru oslabljenoj zemlji, kao što je Rusija, mogu se prekršiti u bilo kojem trenutku.

Suniti sada imaju glavnu riječ u vjerskom ratu koji već gotovo dugo vremena krvari Bliski istok do smrti. Osovina otpora bila je šiitska. Assadi su alaviti, ogranak šiizma. Ali pobunjenici su suniti. Sjedinjene Države vjeruju da je Oslobodilačka organizacija Levanta, kako se zove velika pobunjenička koalicija koju vodi Al Golani, sada više zainteresirana za upravljanje kroz uključivanje nego za terorizam. Tutorstvo Turske ključno je za novi režim kako bi izbjegao ekstremizam koji je srušio islamističke vlade proizašle iz pobuna 2011. godine, ništa važnije i bliže Turskoj od one Muslimanskog bratstva u Egiptu.

Međutim, Sjedinjene Države ne mogu jednostavno prepustiti inicijativu Turskoj. Čak i ako novoizabrani predsjednik Donald Trump kaže da ovaj rat nije njegova briga, Washington ima mnogo toga na kocki.

Trump je naredio povlačenje američkih trupa iz Sirije 2019. godine, ali, kao i mnoge druge komande koje je dao u svom prvom mandatu, to nije izvršeno. Pentagon je držao 900 vojnika u kurdskom području na sjeveroistoku zemlje, povezanom s iračkim Kurdistanom, gdje se nalaze naftne bušotine. Trump sada može odlučiti da kurdska stvar više nije američka stvar, ali čini se da se Washingtonovi stratezi vjerojatno neće odreći jednog od rijetkih preostalih utjecaja koje imaju u regiji izvan Izraela.

Paradoksalno je da je rat koji je Izrael započeo prije nešto više od godinu dana protiv Hamasa – još jednog islamističkog pokreta povezanog s Muslimanskim bratstvom – doveo do pobjede islamista u Siriji. To je vrlo jasan primjer snage islamističkog pokreta diljem Bliskog istoka, potisnutog od strane autokratskih republika i apsolutnih monarhija, koje jedva daju mogućnosti političkim aspiracijama svojih ljudi.

Izrael nema dobre odnose s Turskom. Erdogan podržava Hamas u Gazi i nastavit će to činiti.

Turska, zajedno s Egiptom i Katarom, čini bitan trokut za Bliski istok i, prije svega, za Palestinu. Ova osovina sada radi vrlo dobro. Izrael se tome suprotstavio, što je pokazao svojim odbijanjem da postigne prekid vatre s Hamasom, sporazumom koji je ispregovaran u Dohi, Kairu i Ankari.

U svakom slučaju, vlada Benjamina Netanyahua sada nema izbora nego izglasati povjerenje sirijskim pobunjenicima. Oni su pridonijeli porazu osovine otpora. Čini se da njihovi interesi ne leže na strani regionalne hegemonije ili vjerske nadmoći, nego prije na obnovi društva desetkovanog ratom.

Izrael je povratio snagu odvraćanja koju je izgubio Hamasovim masakrom sedmog oktobra 2023. Može napasti gdje god, kako god i kad god želi protiv bilo kojeg od svojih neprijatelja. Nadzirat će koridor koji je Iran koristio kroz Irak i Siriju za transport oružja u Liban. Čini se da ga ajatolasi nisu u stanju ponovno aktivirati.

Izrael je zainteresiran da Sjedinjene Države budu uz Kurde, jednom nogom u Siriji, pazeći da Turska, njegov saveznik u NATO-u, zadrži pragmatizam islamista.

Zauzvrat, Palestina će imati veliku priliku. Turska će koristiti svoju težinu kao garant stabilnosti. Gurat će Izrael da pregovara ne samo o primirju u Gazi, već o sveobuhvatnom sporazumu. Egipat i Katar će to podržati. Kao i zaljevske monarhije. Netanyahu će tada od svojih krajnje desnih saveznika, mesijanskih i ultranacionalista, morati zahtijevati isti pragmatizam koji, čini se, imaju sirijski islamisti.

Pad sirijske diktature dobra je vijest za mir na Bliskom istoku. Prilika je tu za one koji je usude iskoristiti. Nije lako, a historija, koja ne budi optimizam, ukazuje da je druga budućnost moguća.

Xavier Mas de Xaxas je diplomatski dopisnik La Vanguardije. Pratio je glavne međunarodne događaje od pada Berlinskog zida i brojne sukobe, posebno na Bliskom istoku.

akos.ba