Odnos patriotizma i islama je tema o kojoj se malo pisalo. Začuđujuće je da ne postoji ni jedna jedina knjiga koja se posebno bavi tom aktuelnom temom. Također, iako ima poveći broj članaka o patriotizmu, u njima se uglavnom miješaju pojmovi patriotizam, umjereni nacionalizam i radikalni nacionalizam.
Što se tiče naših prostora, jedini članak koji valja istaći je članak Kasim-ef. Dobrače (1910-1979): Nacionalizam i patriotizam.[1] Članak je u neku ruku aktuelan i danas, ali, pošto je napisan prije 50-ak godina, a budući da su se od tada desile stanovite promjene, ipak je potrebno pitanje obraditi u kontekstu našeg vremena.
U nastavku ćemo definisati patriotizam i pojmove koji se često, s pravom ili bez njega, dovode u kontekst sa njim. Inače, suština problema se krije upravo u činjenici da većini muslimana dotični termini nisu poznati, te tako dolazi do njihove epidemične zloupotrebe među određenim krugovima.
Pojam patriotizma
Patriotizam (domoljublje, rodoljublje). Ljubav prema domovnini, prema svom narodu. Ekstremni/radikalni nacionalizam: Svjetonazor koji nacionalne vrijednosti nadređuje ostalim.
Inače, danas se termin nacionalizam odnosi na radikalni nacionalizam.
Umjereni nacionalizam: Narodnjaštvo, ljubav prema svom narodu, domoljublje, rodoljublje, patriotizam. Inače, izraz umjereni nacionalizam se danas ne upotrebljava, već samo njegov sinonim – patriotizam.
Šovinizam: Ekstremni, agresivni nacionalizam koji teži sužavanju i uništavanju slobode drugih nacija, vjera, rasa i njihovih obilježja, raspirivanju mržnje i poduzimanju radnji protivnih pravima čovjeka i građanina.
Nacizam/nacionalsocijalizam/hitlerizam: Ideologija i provedbena politika Nacionalsocijalističke radničke partije i njenog vođe Adolfa Hitlera, koja predstavlja vjerovanje u nadmoć germanske rase i oslon na metode sile u stvaranju te nadmoći.
Fašizam: Projekt diktature koji državu, naciju i vođu nadređuje građaninu i njegovim pravima, pod vodstvom Benita Mussolinija. Pojam se proširio na diktatorske vlasti s radikalno nacionalističkim obilježjima u 20. st. i na slične političke pokrete i stranke.[2]
Na osnovu gornjih definicija, nije teško zaključiti da su nacionalizam i patriotizam dva različita termina. Naravno, pod nacionalizmom mislimo na radikalni, dok pod patriotizmom mislimo na umjereni nacionalizam. Tek sada, kad smo pojasnili značenje patriotizma i srodnih termina, možemo da pričamo o odnosu islama i patriotizma.
Islam nije samo božanski šerijat (vjerozakon) sa kojim je došao Muhammed, s.a.v.s. Islam je mnogo šire od toga. On je krajnji oblik Božije vjere, koja se postepeno oblikovala slanjem 124 000 vjerovjesnika od vremena Adema, a.s., oca svih naroda, do doba zadnjeg vjerovjesnika Muhammeda Hašimije, s.a.v.s., iz arapskog plemena Kurejš.
Osnove na kojima počiva vjera islam i njen šerijat, koje i čine islam modernim i prigodnim u svakom vremenu i prostoru, su: malobrojnost obaveza i uklanjanje poteškoća, vođenje računa o ljudskim potrebama i uspostavljanje socijalne pravde. Davno su islamski pravnici na bazi tih osnova izveli šest univerzalnih islamskih vrijednosti (el-mesalih el-mu’tebere), koje su tek u zadnjih stotinjak godina postale i svesvjetske: vjera (din), život (nefs), razum (akl), čast (irz), imetak (mal) i potomstvo (nesl). Te vrijednosti su odmah jednoglasno prihvaćene među ulemom, tj. konsenzus (idžma’) je postignut.[3]
Stoga, sve što je u skladu sa univerzalnim islamskim vrijednostima, smatra se dozvoljenim (halal), a sve što se kosi sa njima, smatra se zabranjenim (haram). Među stvarima koje su u skladu sa islamskim univerzalijama je i patriotizam.
Uzvišeni Allah je sve ljude stvorio od jednog čovjeka i jedne žene – Adema, a.s., i njegove žene hazreti Have. Međutim, Mudri Bog nije od njih dvoje načinio samo jedan narod, kako bi našem ograničenom umu bilo logičnije, već nebrojene hiljade različitih velikih i malih naroda. Kaže se u Kur’anu, mudroj knjizi Božijoj: O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji ga se najviše boji, Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa. (El-Hudžurat, 13)
Islamski pogled na patriotizam
Vidimo iz navedenog ajeta da je podjela čovječanstva na narode božansko djelo. Tu podjelu mi, slabašna Božija stvorenja, ne smijemo nijekati. Dakle, islam pozitivno gleda na patriotizam – ljubav čovjeka prema svojoj domovini i narodu, jer što bi inače etnicitet/narodnost, koja je osnova patriotizma, bila spomenuta u Kur’anu, u gornjem ajetu, kao nešto Bogom dano? Štaviše, indirekno se zaključuje da nijekanje patriotizma i narodnosti znači nezadovoljstvo sa Božijom odredbom (kaderom) da podijeli ljude na narode i narodnosti. Stoga ne treba da čudi da je ulema davno zauzela jednoglasan stav da izreka Ljubav prema domovini je dio vjerovanja, iako nije hadis, ima ispravno značenje.
Naravno, navedeni ajet, pored činjenice da su ljudi Božijom voljom podijeljeni na narode i plemena, podsjeća da se narodi međusobno trebaju upoznavati, te da mjerilo u vjeri nije prema etnicitetu, već prema bogobojaznosti (takvaluku). Time je islam zatvorio puteve nacionalizmu – slijepoj ljubavi prema svome narodu, i sličnim doktrinama, te istakao da su vjerske vrijednosti značajnije nego nacionalne vrijednosti.
Svi Božiji poslanici, osim Muhammeda, a.s., bili su poslani samo svome narodu. Pozivali su svoj narod u monoteizam (tevhid) isključivo na maternjem jeziku. Bili su izuzetno rječiti i govorili su tečno jezik svog naroda. Na to nas upućuju riječi Uzvišenog: Mi nismo poslali nijednog poslanika koji nije govorio jezikom naroda svoga, da bi mu objasnio. (Ibrahim, 4) Štaviše, i Muhammed, s.a.v.s., je tek 20. godine svoje poslanice, nakon ugovora na Hudejbiji, odnosno 4 zadnje godine, proveo pozivajući i nearape, dok je prvih 19 godina proživio pozivajući u islam samo Arape, ako izuzmemo arabofona jevrejska plemena Arabije i pojedine strance, poput: Bilala Habešija (Etiopljanina), Suhejba Rumija (Bizantijca), Selmana Farisija (Perzijanca), Ebu Rafi’a Ruvejfija Kibtija (Egipćanina), Rebaha Nubija (Nubijca) i dr.[4]
Misije Božijih poslanika su očiti primjeri kako islam brine o uputi svakog naroda ponaosob, poštujući njegov etnicitet, jezik, tradiciju i kulturu. Sami poslanici, što niko ne može da porekne, izuzetno su voljeli svoj narod, a šta je ljubav prema svom narodu, ako ne patriotizam? Evo i nekoliko ajeta da to potvrdi:
Mi smo poslali Nuha narodu njegovu. „O narode moj,“ – govorio je on – „Allahu se klanjajte, vi drugog boga osim Njega nemate! (El-A’raf, 59)
A Adu – njegova brata Huda. „O narode moj,“ – govorio je on – „Allahu se klanjajte, vi drugog boga osim Njega nemate, zar se ne bojite?“ (El-A’raf, 65)
A Semudu – njegova brata Saliha. „O narode moj,“ – govorio je on – „Allahu se klanjajte, vi drugog boga osim Njega nemate! (El-A’raf, 73)
A Medjenu – njegova brata Šuajba. „O narode moj“, – govorio je on – „Allahu se klanjajte, vi drugog boga osim njega nemate! (El-A’raf, 75)
I Luta – kad reče narodu svome: „Zašto činite razvrat koji niko prije vas na svijetu nije činio? (El-A’raf, 80)
Poslije njih smo druga pokoljenja stvarali, i jednog između njih bismo im kao poslanika poslali: „Allahu se samo klanjajte, vi drugog boga osim Njega nemate, zar se ne bojite?“ (El-Muminun, 32)
Kao što se vidi iz citiranih ajeta, poslanici su braća svojim narodima. Poslanici, najbolji ljudi koji su koračali zemljom, ne ustručavaju se da kažu da su pripadnici svoga naroda, kao što se i Kur’an ne ustručava da ih prikaže kao poslanike, poslane samo svojim narodima. Štaviše, Kur’an spominje brojne narode, kao što su: Nuhov narod, Ad (Hudov narod), Semud (Salihov narod), Medjen (Šuajbov narod), stanovnici Ejke, Lutov narod (stanovnici Sodome i Gomore), Ibrahimov narod (Haldejci), Israilćani (potomci Israila – Jakuba, a.s.), Faraonov narod (Egipćani), Džalutov narod, narod kome se Israilćani nisu htjeli suprostaviti kako bi ušli u obećanu zemlju (Filistejci), Saba, Arapi, Junusov narod (stanovnici Ninive), stanovnici Ressa, narod Tubbe’, Irem, Bizantijici (Romejci, Rum), Je’džudž i Me’džudž, tri naroda sa kojima se Zul-Karnejn susreo, narod stanovnika pećine, narod iz sure Jasin itd.
Patriotizam poslanika, odnosno njihova ljubav prema svojim narodima je, usitinu, bila neizmjerna, budući da su ustrajavali u njihovom pozivanju u islam, iako su svakodnevno trpjeli vrijeđanja, poniženja, pa čak i fizičke nasrtaje. Međutim, poslanici nisu u svojoj patriotskoj ljubavi pretjerivali, tj. njihova ljubav prema svome narodu nije nikada prerasla u nacionalizam – ekstremnu ljubav prema svome narodu i domovini, do te mjere da daju prednost narodnosti nad vjerom. To se vidi iz brojnih kur’anskih ajeta u kojima se poslanici Nuh, Hud, Salih, Šuajb, Lut na kraju, kada ih Sveznajući Bog obavještava o neminovnoj kazni namijenjenoj njihovim narodima, odriču nevjerničkog dijela svoga naroda i odlaze sa svojim sunarodnicima – vjernicima.
Za patriotizam i protiv nacionalizma
Pored gore navedenih dokaza, postoje brojni dokazi zašto nacionalizam i slične ideologije (fašizam, nacizam, šovinizam) nisu u skladu sa islamom. Najprije, treba pojasniti da se termin nacionalizam (arap. el-kavmijje) pojavljuje u svijetu tek krajem XVIII i početkom XIX stoljeća, odnosno nakon Francuske revolucije 1789. god. Do tada se u islamskoj terminologiji susreću uglavnom sljedeći termini u značenju nacionalizma: hamijje el-džahilijje (paganski žar), da’ve el-džahilijje (paganski poziv, poklič), el-imijje (zasljepljenost), el-asabijje (asabijet, plemenski fanatizam). Dakle, Muhammed, a.s., nije osudio nacionalizam, jer tada nije ni postojao, ali je osudio ideologije koje su tada bili prisutne i koje suštinski odgovaraju modernom nacionalizmu i sličnim ideologijama.
Tako je Kur’an osudio paganski žar: Kad su nevjernici punili svoja srca žarom, žarom paganskim, Allah je spustio smirenost Svoju na Poslanika Svoga i na vjernike i obavezao ih da ispunjavaju ono zbog čega će postati pravi vjernici. (El-Feth, 26)
Među hadisima koji osuđuju asabijet i zasljepljenost je i sljedeći: Ko napusti pokornost i raziđe se sa zajednicom (džematom), pa umre, umro je paganskom (džahilijetskom) smrću. Ko se bori pod zastavom zasljepljenosti, srdeći se zbog svog plemenskog fanatizma (asabijeta) ili poziva u plemenski fanatizam ili potpomaže plemenski fanatizam, pa bude ubijen, ubijen je na paganski način. Ko napadne moj ummet (naciju), udarajući i čestitog i grješnog pripadnika moga ummeta, ne bojeći se da udara vjernika iz mog ummeta, niti poštuje dogovor dogovoren sa drugom strankom, niti je moj, niti sam ja njegov.[5]
U drugom hadisu, koga bilježe i Buhari i Muslim, osuđuje se paganski poziv, poklič: Jedan muhadžir je udario jednog ensariju nogom u zadnjicu, pa se skupio narod i jednog i drugog. Jedni povikaše: „O muhadžiri!“ Drugi povikaše: „O ensarije!“ Doprlo je to do Vjerovjesnika, s.a.v.s., pa je kazao: „Ostavite to, jer je to ružna stvar.“ Onda je rekao: „Zar to nije poput paganskog pokliča?! Zar to nije poput paganskog pokliča?!“[6]
Da se u zadnjem hadisu ne osuđuje ljubav prema vlastitom narodu i domovini, kako neki pokušavaju da prikažu, može se zaključiti npr. i na osnovu njegovog tumačenja u poznatim komentarima Buharijevog i Muslimovog Sahiha. Njihovi autori spominju samo osudu plemenskog fanatizma (asabijet), dok o navodnoj osudi patriotizma, nema ni riječi. To su, između ostalih: Kadi Ijad, Nevevi, Kermani, Ibn Mulekkin, Ibn Hadžer, Bedruddin el-Ajni, Kastalani.[7]
Patriotizam je i sunnet
Patriotizam je, kako je već ranije spomenuto, Božiji zakon (sunnet) na zemlji. Patriotizam je isto tako sunnet (praksa) Muhammeda, s.a.v.s. U poznatom hadisu, kojeg između ostalih bilježe Buharija i Muslim, prenosi se da je Muhammed, a.s., u najtežim trenucima, u bici na Hunejnu (8. g.h.), recitovao jedan bejt (dvostih), bodreći svoje ashabe. U prvom stihu je istakao svoja patriotska osjećanja prema rodnom kraju, a u drugom svoja vjerska osjećanja:
Ja sam sin Abdulmutalliba
Ja sam vjerovjesnik, što laž nije.
Postoji još mnogo zgoda iz životopisa (sire) Muhammeda, s.a.v.s., u kojima ističe svoja rodoljubiva osjećanja i svoju pripadnost arapskom narodu. Zbog ograničenosti prostora mi ćemo navesti još samo jednu. Tako Ibn Madže i drugi bilježe hadis o susretu Temima Darija, r.a., sa Dedždžalom u kome Temim i njegovi saputnici kažu da su Arapi po etničkoj pripadnosti. Taj događaj je Poslanik, s.a.v.s., potanko prepričao ashabima sa minbera nakon podne-namaza. Naravno, niko ga od njih nije optužio za nacionalizam![8]
Dalje, kroz cijelu islamsku povijest skoro da nema znanstvenika, a da nije isticao svoje relativno ime, jedno od obilježlja patriotizma. Tako su neki isticali svoju pripadnost određenom gradu (Mekkelija – El-Mekki, Basranin – El-Basri, Kufljanin – El-Kufi, Damašćanin – Ed-Dimeški, Istanbuljanin – El-Istanbuli i dr.); drugi određenoj pokrajini ili zemlji (Anadolac – El-Anaduli, Šamljanin – Eš-Šami, Egipćanin – El-Misri, Endelušanin – El-Endelusi, Iračanin – El-Iraki i dr.); treći određenom plemenu, rodu ili porodici (El-Bekri, El-Adevi, El-Azm, Eš-Šihabi i dr.); četvrti određenoj ideji (hanefija – El-Hanefi, maturidija – El-Maturidi, azharlija – El-Ezheri i dr.); peti određenom narodu (Arap – El-Arebi, Turčin – Et-Turki, Kurd – El-Kurdi, Perzijanac- El-Farisi, Berber – El-Berberi i dr.); neki opet pripadnost određenom selu, porodičnom zanimanju i sl.
Ashabi su prenijeli naslijeđeno znanje o arapskoj genealogiji (rodoslovlju) od svojih paganskih predaka. Štaviše, hazreti Ebu Bekr, najbolji čovjek nakon Božijih vjerovjesnika i desna ruka Muhammeda, a.s., bio je jedan od najučenijh ashaba u oblasti arapske genealogije. Hiljade knjiga su ispisane u dotičnoj oblasti.
Nacionalna historija naroda
Treba spomenuti i da je Ibn Ebu Asim (206-287), poznati muhaddis, u svom mu’džemu El-Ahad ve el-mesani, jednoj od svojih hadiskih zbirki, poredao ashabe prema plemenskoj i etničkoj osnovi, što mu niko nije prigovorio.
Kroz islamsku povijest muslimanski pisci su ispisali hiljade knjiga vezanih za nacionalnu historiju svojih naroda, poglavito arapski, perzijski i turski historičari.
Ni Bošnjaci u pogledu patriotizma nisu bili izuzetak. Brojni su znameniti Bošnjaci, koji su boravili diljem Osmanskog carstva, i s ponosom isticali svoje bošnjačko porijeklo (tur. Bosnali, Boşnak, arap. El-Busnevi, El-Bušnaki). Među njima je bilo učenjaka, znanstvenika, državnika, vojskovođa, pjesnika i dr.: Mustafa Pruščak Bošnjak, Abdullah Bošnjak, Mustafa Ejubović Mostarac Bošnjak – Šejh Jujo, Abdulvehhab-efendija Sarajlija – Bošnjak efendija, Kara Šahin Mustafa-paša Sokolović Bošnjak, Ibrahim-paša Požeganin Bošnjak, Džezzar Ahmed-paša Pervan Bošnjak itd.[9]
Na kraju, nakon uvida u Kur’an, hadis i siru Muhammeda, a.s., te islamsku povijest i literaturu, bjelodano je da islam zabranjuje nacionalizam i slične ideologije (fašizam, šovinizam, nacizam), koje zagovaraju izdizanje nacionalnih vrijednosti nad vjerskim, dok patriotizam, umjerenu ljubav prema svome narodu i domovini, smatra poželjnom, pa čak i sunnetom Božijeg poslanika Muhammeda, s.a.v.s.
Autor: Jusuf Džafić
[1] Ferid Dautović, Kasim ef. Dobrača – Život i djelo, El-Kalem, Sarajevo, 2005, str. 168-191. [2] Vidi navedene definicije: Anić-Klaić-Domović, Rječnik stranih riječi, Sani-plus, Zagreb, 1998, passim; Milan Vukajlija, Leksikon stranih riječi i izraza, Beograd, Prosveta, 1980, passim; Hrvatski jezični portal, http://hjp.novi-liber.hr, passim. [3] Vidi o osnovima Šerijata i islamskim univerzalijama: Muhammed Tahir Hakim, Riaje el-masleha ve el-hikme fi tešri’ nebijj er-rahme, El-Džamia el-islamijje, Medina, 2002. [4] Vidi o poslanstvu Muhammeda, s.a.v.s: Ibn Hišam, Es-Sire en-nebevijje, Matbea El-Babi el-Halebi ve evladihi bi Misr, Kairo, 1955, passim; Ibn Kesir, El-Bidaje ve en-nihaje, Dar Ihja’ et-turas el-arebijj, Bejrut, 1988, passim. [5] Hadis bilježe, između ostalih: Ishak ibn Rahevejh, El-Musned, Mektebe El-Iman, Medina, hadis br. 145, 146; Ahmed, El-Musned, Muessese Er-Risale, Bejrut, 2001, br. 7944, 10333; Muslim, Es-Sahih, Dar El-Ihja’ et-turas el-arebijj, Bejrut, br. 1848; En-Nesai, Es-Sunen el-kubra, Muessese Er-Risale, Bejrut, 2001, br. 3566; Id., Es-Sunen, Mektebe El-Matbuat el-islamijje, Halep, 1986, br. 4114; Ibn El-A’rabi, El-Mu’džem, Dar Ibn el-Dževzi, Demmam, 1997, br. 925; Ibn Hibban, Es-Sahih, Muessese Er-Risale, Bejrut, 1988, br. 4580; El-Bejheki, Es-Sunen el-kubra, Dar El-Kutub el-ilmijje, Bejrut, 2003, br. 16611, 21075. [6] Vidi tahridž ovog hadisa: Es-Sujuti, El-Džami’ el-kebir, El-Ezher eš-šerif, Kairo, 2005, passim; El-Mutteki el-Hindi, Kenz el-ummal, Muessese Er-Risale, Bejrut, 1981, passim. [7] El-Kadi Ijad, Ikmal el-mu’lim bi fevaid Muslim, Dar El-Vefa’, Kairo, 1999, sv. 8, str. 53-55; En-Nevevi, Šerh En-Nevevi ala Muslim, Dar Ihja’ et-turas el-arebijj, Bejrut, 1972, sv. 16, sv. 138; El-Kermani, El-Kevakib ed-durari šerh Sahih el-Buhari, Dar Ihja’ et-turas el-arebijj, Bejrut, 1981, sv. 18, str. 148; Ibn el-Mulekkin, Et-Tevdih li šerh el-Džami’ es-Sahih, Dar En-Nevadir, Damask, 2008, sv. 20, str. 68-70; Ibn Hadžer, Feth el-Bari šerh Sahih el-Buhari, Dar El-Ma’rife, Bejrut, 1959/60, sv. 8, str. 649-650; Bedruddin el-Ajni, Umde el-kari šerh Sahih el-Buhari, Dar Ihja’ et-turas el-arebijj, Bejrut, sv. 19, str. 241-243; El-Kastalani, Iršad es-sari li šerh Sahih el-Buhari, El-Matbea el-kubra el-emirijje, Kairo, 1905, sv. 7, str. 387-389. [8] Vidi tahridž dva zadnja hadisa: Es-Sujuti, El-Džami’ el-kebir, passim; El-Mutteki el-Hindi, Kenz el-ummal, passim. [9] Vidi o ličnostima poznatim pod imenom Bosanac/Bošnjak: Mehmed Surejja, Sicilli Osmani, Matbe Amire, Istanbul, 1890, sv. 1-4, passim; Abdurrahman el-Džeberti, Tarih adžaib el-asar fi et-teradžim ve el-ahbar, Dar El-Džil, Bejrut, sv. 1-3, passim; Safvet-beg Bašagić, Znameniti Hrvati, Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini, Matica Hrvatska, Zagreb, 1931, passim; Muvekkit, Povijest Bosne, Kalem, Sarajevo, 1998, sv. 1-2, passim.Preuzeto sa : islam.ba
akos.ba