Bi li nam vjerovao Omer, r.a.
Obredi nisu, nikako ih ne smijemo tako shvatiti, sami sebi svrha. Oni su neprekidni čovjekov korektiv i sredstvo koje čovjeka čini svjesnim ovisnosti o Bogu i ukazuje mu na granice koje ne bi smio prekoračiti.
Allah, dž.š., ništa nije stvorio uzalud, ništa naredio bez svrhe. Sve što je stvorio učinio je to s mjerom, sve što je naredio učinio je to s razlogom. Sva stvorenja Božija slave i veličaju Stvoritelja. I čovjeku je to zadaća, a da bi to i ostvario i sebe istinskim vjernikom učinio, nužno je da obrede vjere revnosno izvršava.
Namaz je obred, i zadaća mu je odvraćati od zla i razvrata. Post je obred, i zadaća mu je da nas u vjeri snaži i jača na putu odricanja. Zekat je farz, i zadaća mu je da nas drži svjesnim da nismo vlasnici ničega. Hadždž je obred, i zadaća mu je da nas mijenja, preporodi.
Obredi nisu, nikako ih ne smijemo tako shvatiti, sami sebi svrha. Oni su neprekidni čovjekov korektiv i sredstvo koje čovjeka čini svjesnim ovisnosti o Bogu i ukazuje mu na granice koje ne bi smio prekoračiti.
Ne potvrđuje i ne svjedoči vjeru našu, naša vanjština. U predaji jednoj se veli: “U vrijeme poslanika Sulejmana, a.s., nekom čovjeku sletje ptica na rame. Čovjek je jako udari i pri tom joj slomi krilo. Ptica ode kod Sulejmana, a.s., i tuži čovjeka, a Sulejman, a.s., čovjeka pozva na saslušanje. Kad ga sasluša, proglasi ga krivim i presudi da mu slome ruku. Baš kad su htjeli izvršiti presudu, ptica progovori: ‘Ja sam tog čovjeka vidjela izdaleka, i kako na njemu ugledah džube, saruk i bradu, pomislih da se radi o dobrom čovjeku od kojeg su svi sigurni, koji nikome ne nanosi štetu, te sletjeh na njegovo rame. Umjesto da mu lomite ruku, obrijte mu bradu i skinite saruk i džube.“ Posvjedoči ptica, vanjština me njegova zavela.
Pred halifom Omerom, r.a., došao je da svjedoči neki čovjek. Omer, r.a., mu reče: “Ja tebe ne poznajem, dovedi nekog ko te poznaje.“ Jedan od prisutnih reče: “Ja ga poznajem.“ “Kako ga poznaješ?“ – upita Omer, r.a. “Poznajem ga kao pravednog i povjerljivog.“ – odgovori čovjek. “Je li on tvoj komšija? Znaš li kako provodi dane i noći?“ “Ne.“ – odgovori čovjek, a Omer, r.a., nastavi pitati: “Jesi li s njim poslovao?“ “Ne.“ – odgovori čovjek. “Da li si s njim bio u nekoj prilici gdje bi se pokazao njegov ahlak, kao što je putovanje?“ “Ne.“ – odgovori čovjek. “Ti njega ne poznaješ.“ – reče Omer, r.a., i dodade: “Mislim da si ga samo vidio u džamiji.“ Potom se okrenu čovjeku i reče: “Idi, i dovedi nekog ko te poznaje.“
Poslanik Muhammed, a.s., je rekao: “Ne gledajte u namaz i post čovjeka, gledajte da li, kada govori, govori istinu. Kada mu se nešto povjeri, da li to iznevjeri i da li ga napušta takvaluk kada mu se ponudi dunjaluk? Kako se ponaša kada su u pitanju njegovi interesi? Nema vjere onaj ko nema emaneta.“
Ramazan je iza nas. Bilo nas je u džamijama. Bilo nas je na obaveznim i neobaveznim namazima. Bilo nas je na mukabelama. Priređivali smo iftare, družili se. Bili smo spremni u tom blagoslovljenom mjesecu na više žrtve.
Je li nas ramazan odgojio i naučio, da laž i ružna riječ ne pristaju vjerniku? Hoće li biti više povjerenja među nama? Je li ramazan obredima odgojno djelovao i od nas načinio ljude koji brinu o povjerenom emanetu? Ima li više takvaluka, bogobojaznosti u našim srcima, ili smo se opet nakon džamije, nakon obreda i ramazana svi zajedno vratili u okrilje korumpiranog društva bez želje da se išta u njemu mijenja? A ne može se ništa promijeniti ako mi sebe ne promijenimo.
Ljude, vidite opominje Poslanik, često napusti takvaluk kad im se ponudi dunjaluk. A mi često sudimo o ljudima kad im važne funkcije u društvu povjeravamo po tome, da li klanjaju ili ne? Dobro je da klanjaju, dobro je da poste, ali nažalost, nije to garancija i da su pošteni, ne bi im Omer, r.a., samo zbog izvršavanja tih obreda vjerovao.
Normalno je da pripadnik džemata uvijek stavlja džematski, ispred svog interesa. Poslanik nas uči da kad o čovjeku sudimo, gledamo kako se ponaša kad je u pitanju njegov i interes opći. Nažalost, za ostvarenje ličnog interesa, mi smo, i mi koji smo u džamiji, spremni žrtvovati sav naš džamijski staž i zaboraviti poruke obreda.
Omer, r.a., traži da dođe, o nama govoriti neko ko nas zna. A zna nas onaj koji zna kako se ponašamo izvan džamije, zna nas komšija, zna nas onaj ko posluje s nama i ko je s nama bio u prilici u kojoj se ćud, ahlak, naš pokazuje, kao što je putovanje. Neće nas spasiti obred ako ne budemo vjernici, a Poslanik kaže: “Nema vjere onaj ko nema povjerenja, emaneta.“ (islam.ba)
Autor: Izet Čamdžić
